Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.09.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Musala




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Musalu iz 1883. i 2015. godine.
U Mostaru je imenom Musala nazvan trg, koji je u kasnijem periodu izgrađen na mjestu nekadašnje Musale. Zaokružena Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, Musala čini i danas centralni fokus mostarske čaršije.
Relativno mali prostor, ali po specifičnosti i formi, sa objektima na kojima se isprepliću stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan urbanistički ambijent. Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo za Musalu, preživjela je sve tokove istorijskih zbivanja i događanja i od Osmanlijske vladavine, do današanjih dana, pretrpjela mnoge izmjene (iz teksta Hilmije Šiširaka, Mostar, čaršija kakve više nema).
Tokom ratnih zbivanja, 1992. i 1993. godine, čitava Musala, sa svim objektima na njoj, doživjela je najtežu devastaciju.
Do nastanka fotografije 2015. godine, obnovljena je zgrada Muzičke škole, vakufska zgrada, započeta, pa zaustavljena obnova hotela Neretva, a obnova je ponovo započeta do momenta nastanka ovog teksta. U momentu nastanka fotografije u toku su bili radovi na uređenju partera, koji su završeni.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čamara
(Novasloboda.ba)

24.09.2018.

Biti u Mostaru, a ne vidjeti Blagaj?







Tekija, turbe i musafirhana na vrelu rijeke Bune u Blagaju iz XVII stoljeća smješten ispod kamene litice na kojoj se nalazi poznati srednjovjekovni grad Hercega Stjepana privlači posebnu pažnju zbog atraktivnosti pejzaža u kojem se nalazi i zbog specifičnih arhitektonskih vrijednosti sačuvanih do našeg vremena.

Blagaj i vrelo Bune

(iz knjige Heinrich Renner, "Bosnom i Hercegovinom uzduž i porijeko" 1896.)

"Da budeš u glavnom grudu hercegovačkom, pa da ne vidiš Blagaja ni vrela Bune, bila bi sramota, ako imaš i najmanje osjećaja za prirodne krasote, po gotovo, gdje se tu a njima spaja istorijski interes. Blagaj je nekada bio glavnim mjestom u zemlji, dok se je još zvala Humom i Zahumljem, a vladar je stolovao na Stjepanogradu. kojemu se još i danas uzdižu goleme ponosite ruševine na visokoj goloj stijeni, posljednjem ogranku Podveleža. Onda je, kaže narodna pjesma u Hercegovini, Mostar bio šeher, Blagaj varoš, a sada je naopako: Blagaj šeher, Mostar varoš. Blagaj je danas malo mjestance, no okoliš mu je zanimljiv, jer imaš ovdje da vidiš, što u takvoj veličajnosti možda nigdje više u Evropi ne ćeš naći. i što bi, da je u Švajcarskoj, svake godine domamilo tisuće i tisuće stranaca, - vrelo Bune".

fotografije: Mirsad Pintul, 23. septembar 2018.

(spagos)

23.09.2018.

Spomenik kocki šećera








U Dačicama, u Češko,j stoji jedan spomenik, koji pokazuje kocku šećera?
Jacob Christoph Rad je baš ovdje osmislio i pronašao kocku šećera. Kasnije su je usavršili Francuzi, a jedan Belgijanac je na istu ideju došao sasvim slučajno, ili bolje rečeno zbog jedne nezgode.
Danas je skoro svakodnevno pitanje: Sa ili bez šećera, jedna ili dvije kocke? Ovo pitanje dijeli ljubitelje kafe, ili čaja, na dva dijela. One koje ove napitke uzimaju sa šećerom, i pri tome ga koriste u različitim varijantama, smeđi, bijeli, sa kašikicom, iz kesice, ili šećer u kockama.
A baš ta kocka šećera ima svoj spomenik, na granitnom postolju, jedan kubus, koji balansira samo na jednom vrhu Taj spomenik se nalazi u Dačicama, u gradu na južnom vrhu Češko-moravske visoravni. U tamošnjem muzeju, nalazi se postavka, koja podsjeća da je kocka šećera baš ovdje došla na svijet.
A na početku…desila se jedna povreda.
Kao i kod mnogih drugih izuma, i ovdje je pomogla jedna slučajnost, bolje reći jedna nezgoda. Jednog avgustovskog dana 1841. godine, Juliana Rad je povrijedila prst tokom otkidanja komada šećera od mnogo veće, takozvane „glave šećera“. Povreda, sama po sebi, nije bila nimalo čudna, jer se šećer onoga vremena transportovao i prodavao kao vrlo nepraktična „glava šećera“, koja ne samo da je bila tvrda, nego i skoro metar i po visoka! Ko je trebao šećer, trebao mu je i alat, najčešće jedan čekić, kojim bi se od ogromnog komada šećera odbijali manji komadi, kao od kamena. Nakon toga, trebala su klješta da se odbijeni komadi isitne.
Povrijeđena žena je rekla mužu da mora naći neki jednostavniji način od ovog mukotrpnog i opasnog „štemanja“. I njenom mužu Jakobu Christophu Radu, austrijskom generalnom direktoru lokalne rafinerije šećera, koji je uz to bio i entuzijasta pronaazač, nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i izmisli kocku šećera.
Samo tri jeseca kasnije, iznenadio je svoju suprugu kutijom, u kojoj se nalazilo 350 lijepo poredanih, bijelih i roza kocki od šećera proizvedenog od šećerne repe. Izumitelj ih je presovao u presi, koju je sam osmislio. Tom prilikom je presovao nesušeno šećerno brašno dobijeno od glave šećera na mesinganoj ploći sa 400 rupa u kvadratnom obliku, a nakon toga su kocke ostavljane u komoru za sušenje, oko pola dana. Tada su se proizvodile kocke u dvije veličine, sa dužinom ivice tri petine palca, što je oko 2 centimetra, ili polovine palca, što je bilo 1,2 centimetara. Današnje kocke su dimenzija 1,6×1,6,x 1,1 centimetar. U stvari, kod kocke šećera, geometrijski gledano, radi se o jednom kvadru Uz to se i danas nude razne boje kocke šećera.
Kocke šećera su onoga vremena pakovane u kutije, na kojima je bilo napisano ime Juliana, u čast njegove žene. Interesantno, i danas u srednjoj Evropi ukusno zapakovana kutija sa kockama šećera nosi ovo ime.
Istrorija kocke šećčera se nastavlja početkom 20. vijeka u Belgiji, gdje je Thephile Adant, suvlasnik rafinerije šećera Tirlemontoise razvio jednu turbinu za proizvodnju kriški šećera. Prije kristalisanja, sipao je šećernu magmu u turbinu, a čvrstu, osušenu šećernu masu je nakon toga rezao u simetrične kocke. Alternativni postupak za proizvodnju brizgane kocke šećera, koji je slagan u prethodno pripremljene montažne kutije težine 25 kilograma, zadržao se do 1940. godine i poznat je u istoriji proizvodnje šećera kao Adant proces.
Pogon francuskog mašinskog inžinjera i poduzetnika Louisa Ghambona pronašla je jedn drugi način za proizvodnju šećera u kockama uz pomoć rotacionih mašina, u kojima je  samljeveni i ovlaženi šećer presovan u željeni oblik. Ova metoda se koristi i danas.
(goethe)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.09.2018.

Svijet od juče u boji: Istorija nadohvat ruke

"Svijet od juče u boji"

Otvaranje Sueckog kanala, gradnja Kipa slobode, prve moderne Olimpijske igre: Za knjigu “Welt von gestern in Farbe” – “Svijet od juče u boji” koja je ovih dana izišla iz štampe u Njemačkoj, 200 poznatih crno-bijelih svjetskih fotografija naknadno su dobile boju. Fotografije su nastale u periodu od 1850. do 1960. godine i na svoj način svjedoče svjetskoj istoriji. Ovdje je samo dio fotografija iz te knjige.

Na slici se vidi Kristalna palata koja je demontirana nakon Prve svjetske izložbe 1851. godine u Londonu, a nakon toga je montirana južno od Temze, u Snydenhamu. Na fotografiji su prikazani eksponati sa egipatske izložbe 1854. godine, dvije statue iz kompleksa hrama Abu Simpela.

Svečano otvaranje Sueckog kanala u egipatskoj luci Port Said 1869. godine. Punih deset godina, oko milion i po radnika, uglavnom Egipćana, gradilo je 164 kilometra dugi vodeni put kroz pustinju.

Umjetnici pariške livnice Gaget, Gauthier &Co. rade na lijevoj ruci Kipa slobode, godine 1881. godine: “Lady Liberty” je bio zajednički projekat SAD i Francuske. Kip je u dijelovima pravljen u Francuskoj, a kasnije sastavljen na postolju izgrađenom na Liberty Islandu u New Yorku.

Francuska glumica Sarah Bernhardt u ulozi vizantijske carice Teodore 1890. godine. “Božanstvena Sarah” bila je najpoznatija glumica toga vremena, a čak i muške uloge, kao što je Hamlet, bile su sastavni dio njenog repertoara.

Jedna od najpoznatijih željezničkih nesreća desila se na željezničkoj stanici Montparnasse u Parizu 22. oktobra 1895. godine. Voz se nije mogao blagovremeno zaustaviti, prešao je preko perona i udario u zid terminala na stanici. Najinteresantnije u svemu: Poginula je samo jedna osoba, žena koja je radila u kiosku na peronu.

Snimak sa prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine u Atini. Rimski car Theodosius I je zabranio 393. olimpijske igre Antičkog perioda. Nove Olimpijske igre osnovao je Pierre de Coubertin 1894. godine, osnivanjem Internacionalnog olimpijskog komiteta.

Orville Wright leti njegovom jedrilicom iznad brežuljka Kil Devil Hills kod Kitty Hawka u Sjevernoj Karolini. Prije nego što su braća Wright 17. decembra 1903. godine prvi poletjeli sa letjelicom pogonjenom motorom, apsolvirali su oko 700 letova sa sličnim letjelicama, kao ova na slici.

Carska udovica Cixi godine 1903: Jedna od žena cara Xianfenga napredovala je nakon njegove smrti do najmoćnije osobe u Kini. Od 1861. do 1872. vladala je u ime svog maloljetnog sina Tongzhija, a od 1875. do 1889. takođe u ime njenog maloljetnog nećaka Guangxua. 1898. godine strpala ga je u zatvor i vladala sve do smrti 1908. godine. Kinsko carstvo je propalo1912. godine.

Portret fotografija nadvojvode Franza Ferdinanda, napravljena oko 1914. godine, jedna je od poslijednjih slika prije njegove smrti. Prijestolonasljednik je 28. juna 1914. godine, zajedno sa njegovom suprugom, ubijen u Sarajevu, što je bilo razlog početka Prvog svjetskog rata.

Albert Einstein je razvio najpoznatiju formulu fizike  E=mc² u svjetskoj istoriji. Njegova teorija relativiteta objašnjava dugotrajne, čak i do danas kontradiktorne predstave o odnosu prostora i vremena.

Marš soli je jedna od najpoznatijih akcija Mahatma Gandhija iz 1930. godine. Na maršu dugom 320 kilometara simbolično je protestvovao protiv britanskog monopola na so. Tek 17 godina kasnije, Indija je postala nezavisna.

Berlin nakon noći Pogroma između 9. i 10. novembra 1936. godine. Nakon što je njemački diplomata Ernst von Rath u Parizu ubijen od strane jednog poljskog Jevreja, ministar propagande Trećeg rajha Joseph Goebbels je talas pogroma protiv radnji i kuća Jevreja pokušao da prikaže kao “spontani izraz narodnog bijesa”.

Adolf Hitler kratko nakon dolaska na vlast, na mitingu u Dortmundu 30. januara 1930. godine. Predsjednika Rajha Paula von Hindenberg ubijedili su da Hitlera postavi za kancelara. Jedva dva mjeseca kasnije, Hitler sam preuzima svu vlast, uz pomoć zakona kojgaeg je sam pripremio.

Djevojčica u Londonu 1940. godine. Bitka za Britaniju bjesnila je do jeseni. Cilj, uništenje Royal Air forces – Kraljevskih vazduhoplovnih snaga, njemačke vazduhoplovne snage – Luftwaffe nisu uspjele ostvariti.

Slika snimljena 1943. godine tokom ustanka u Varšavskom getu. Otpor je počeo 19. aprila, nakon skoro četiri sedmice žestokih borbi poginulo je 12 hiljada ljudi, još 30 hiljada ih ubijeno u znak odmazde, a 7 hiljada je deportovano u koncentracione logore.

Slika sa dana pobjede 14. avgusta 1945. godine na Times Squere u New Yorku pokazuje sigurno najpoznatiji poljubac u istoriji. Interesantna stvar je da se ovdje ne radi o nekom prijateljskom poljubcu, nego o pravom prepadu na ulici. Kako je kasnije razjašnjeno, medicinska sstra sa slike, koju je strasno poljubio jedan mornar, niti ga je poznavala, niti ga je ikada ni prije ni kasnije susrela. Međutim, slika je ostala kao simbol pobjede.
(web)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.09.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije


Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija do punog stoljeća i više. Ova rubrika je već poznata i objavljivana je na ovom portalu.
Fotografija nikad dosta, pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene u našem gradu od strane znanih i neznanih fotografa.
U novom serijalu, objavićemo fotografije koje do sada nisu bile objavljene na ovakav način, a uz svaku staru fotografiju stavićemo fotografiju iz novijeg vremena, napravljenu sa istog mjesta, sa iste pozicije. Ponekad to nije bio baš jednostavan posao. Neke poglede sa starih fotografija sada sakrivaju objekti, drveće, a ponegdje je neki pogled na objekte sa starih fotografija nemoguć, jer tih objekata jdnostavno već dugo vremena nema, a njihovom mjestu je podignut neki novi objekat. Nadamo se da ćemo ovim serijalom ponuditi jedno interesantno putovanje kroz prošlost i sadašnjost.
Veliki dio novih slika je za svog života napravio naš kolega, drug, oko sokolovo, rahmetli Ismail Braco Čamara. Neka i ovaj serijal bude njemu u sjećanje.
PrirediliSmail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara


(Novasloboda.ba)
12.09.2018.

Sitan znamen: Ploča na stambenoj zgradi kod ložione



Donosimo sliku ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja je prije dvije godine obnovljena.
Tekst na njoj glasi:
„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu Spomen ploču u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva“.
Na ploči su dalje nevedena imena aktivnih borcaca Narodnooslobodilačkog rata kao i imena civilnih žrtava fašističkog terora, a ispod stoji:
“Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora.
NOR-a Mostar
1955.g.
Radnici željezničke ložione i radione“.
Spomen ploča je obnovljena u aprilu 2016. godine
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.09.2018.

The incredible story of a Bosnian concentration camp survivor


Ramiz Tiro describes his time in concentration camps run by Croat forces as 'hell'

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Al-Jazeera dana 4. sptembra, autorica Mersiha Gadžo)

Ramiz Tiro lost 33kg in camps run by Croat forces, where he was tortured and forced to serve on the front lines.

Mostar, Bosnia & Herzegovina - When 67-year-old Ramiz Tiro was finally released from the concentration camps run by Croat forces during the war in Bosnia and Herzegovina in 1994, he felt like an animal.
Starved and dehydrated, he had lost 33kg. Having spent 262 days in "hell", as he described it, he had forgotten what it felt like to be treated as a human being.
"I thought I wouldn't make it out alive because you lose hope," Tiro told Al Jazeera.
"I was tortured so much; they made an animal out of me. There was psychological [torture], hunger, thirst, non-stop labour, working on the front line amid shootings; you didn't feel like you were going to survive and that there would ever be an end to this."

It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.
RAMIZ TIRO, BOSNIAN CONCENTRATION CAMP SURVIVOR

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.
It was under these conditions that Tiro, as prisoner number 320243, spent nine months between 1993 and 1994 in three detention centres including "Dretelj", the most notorious camp in the former barracks of the Yugoslav National Army (JNA) in the so-called Croatian Republic of Herceg-Bosna.

Removing Muslims

This past week marked the 25th anniversary of the declaration of the unrecognised statelet of Herceg-Bosna as a Croatian republic, with Mostar designated as its capital city.
It was formed in Bosnia and Herzegovina in 1991 with the intent to secede from Bosnia and Herzegovina and unite with Croatia, as the ICTY confirmed.
In November 2017, the ICTY sentenced six high-ranking officials of Herceg-Bosna to 111 years in prison.
They were found guilty of contributing to the joint criminal enterprise (JCE), which had as its ultimate goal creating Croatian territory in Bosnia and Herzegovina, including Mostar - the southern city besieged for nine months.
Croatia was also complicit in the JCE, the ICTY said.
Crimes committed against Muslims between 1993 and 1994 "were not random acts of a few unruly soldiers", the ICTY stated in 2013.
"On the contrary, these crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna."




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

Croat forces began their new wave of arrests in May and July 1993.
At night, apartment by apartment, one block after the other, separation awaited each Bosniak family. The men were transported to camps and the rest of the family was typically expelled from their homes in west so-called Croat Mostar to east so-called Muslim Mostar.
Tiro was arrested on the night of June 30, 1993, with the rest of the Muslim men from his neighbourhood, and transported to Heliodrom, a former JNA military facility.
Once the heavy steel doors opened, he saw a room packed with hundreds of drained faces, their owners sitting on the concrete floor. There was barely room to stand, let alone sit, Tiro said.
However, the 19 days that he later spent in Dretelj were by far the worst.
"They wouldn't open the door for days, leaving us shut inside without any food or water," Tiro said. 
When they were given a meagre ration of food, they had only a few seconds to eat it under threat of punishment.
All the while, Tiro asked himself: Why? Why am I being arrested? Why am I being tortured? Why are we being expelled from our homes when our families have lived here for the past 500 years?
“We went to school together [with Croats], we lived together and all of a sudden he’s my enemy now?" he said.
Tiro recognised one of the soldiers who would lock them in as a former schoolmate.
Tiro asked him, “Why is this being done to us? I’m just like you."
“No, no, you’re ‘balije’ [Muslims]. You’re the enemy of our state,” the soldier said.
“This was unfathomable for me,” Tiro recalled. “But I realised what it was about during my time as a prisoner.”

Serving as a human shield

At Heliodrom, being picked from the rows of detainees for labour was a "nightmare".
On some days, they knew they would face "a guaranteed death", Tiro said, working on the front line amid clashes between HVO and Bosnian forces (ARBIH).
“When you went for labour on these days, you weren’t sure if you were going to come back,” Tiro said.
It was here that the majority of detainees would be killed. A truck would leave with 60 detainees in the morning and come back in the evening with only 40 or 50.

Those who survived were covered in blood and in shock.
These crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna.
THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA

Tiro's turn to work on the front line as a human shield came on Saturday, August 14, 1993 - the most frightening day in his life.
Forty men were brought to the front line in the middle of Mostar. An HVO soldier ordered them to head into the clearing and build a protective wall out of sandbags just 10 metres away from ARBIH's position, putting its security at stake.
They hesitated, knowing they would surely be shot at.
"Get out!" the soldier shouted at them. “Or do you want me to kill you all now on the spot?” he said, aiming his loaded gun at them.
With no choice, they headed for the clearing, carrying sandbags two by two. Halfway there, bullets began hitting the sandbags, sending sand spilling onto the ground. Another bullet hit a branch above them.
How many warning shots will there be? Tiro thought to himself.
But there was no turning back or running away as the HVO soldier who had given them the orders kept them in his crosshairs, threatening to shoot them if they did.
"We were surely headed towards death. I was just waiting for the moment when I would fall to the ground," Tiro said.
They set down their first sandbags unscathed, but when they turned back to for more, an explosion went off and they found themselves on the ground.
Tiro had been hit in the head by shrapnel. Blood ran onto his face. He could hardly see. He held his hand to his head stop the bleeding but felt as if a large part of his head was missing. His fellow detainees were also injured, covered in blood.
Luckily, the shrapnel hadn't damaged his brain, the surgeon told him later on when he regained consciousness in the hospital.
His friend and fellow detainee had also survived after undergoing surgery to repair veins and arteries that were ruptured in the explosion.
In spite of the danger, sometimes hunger was so dire in the camp that detainees would risk their lives and volunteer to work on the front lines, just so they could get a tin of food.
Twenty-five years later, the search continues for the bodies of 700 killed detainees, according to the Association of Mostar Concentration Camp Detainees.
To this day, Tiro still has trouble sleeping and suffers from pain. Despite everything he's been through, he says he doesn't hold on to negative feelings.
"By writing my book [Dretelj: At the Door to Hell], I was able to return to my old self," Tiro said.
"It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.”




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

SOURCE: AL JAZEERA NEWS

Mersiha Gadzo is a journalist and online producer for Al Jazeera English.

(Courtesy: Ramiz Tiro)

05.09.2018.

Sitan znamen: Stećak Radivoja Krivoušića



Preko puta nekadašnjeg Radničkog doma, u malom parku na vrhu ulice Huse Maslića, a kako saznajemo iz rukopisa Hivzije Hasandedića, u malom haremu gdje se nekada nalazila Husein-hodžina džamija, i danas se nalazi stećak iz 15. vijeka.
Na njemu je uklesano da tu počiva Radivoje Krivoušić, jedan od posljednjih bogumila (patarena).
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.09.2018.

Ode još jedna legenda




Marijan Beneš, jedan od najboljih evropskih boksera svih vremena, umro je danas u Banjoj Luci u 67. godini.

Beneš je preminuo nakon duge i teške bolesti.
“Jutros je prestalo da kuca srce našeg velikog šampiona. Umrla je legenda ex-yu boksa”, navedeno je na internet stranici Bokserskog kluba Slavija Banja Luka.
Marijan Beneš je rođen u Beogradu 11. juna 1951. godine, a već sa devet godina ulazi u ring i bori se protiv osamnaestogodišnjaka i pobjeđuje.
Sa samo sedamnaest godina potpisuje za “Slaviju”, bokserski klub iz Banje Luke, gdje i ostaje tokom čitave svoje amaterske karijere.
Bio je prvak Mediterana, prvak Balkana, najbolji sportista Jugoslavije, osvojio je „Zlatnu rukavicu“, „Zlatni gong“, „Čeličnu pesnicu“. Vrhunac svoje amaterske karijere doživljava 1973. godine kada je u Beogradu osvojio titulu amaterskog prvaka Evrope u lako-velter kategoriji. Tada se borio protiv Rusa Kamnjeva.
Nakon amaterske karijere prešao je u profesionalce i osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine.
Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 puta iz ringa izašao kao pobjednik, 21 meč pobijedio je nokautom, a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksovao neriješeno.
Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksovao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz boksa se povukao zbog teške povrede i gubitka oka.
(novasloboda)

04.09.2018.

Kao da se sprema nešto veliko


Kao da se sprema nešto veliko

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportsport.ba dana 3. septembra 2018. godine, autor je A. Ćulić)

Izvod iz matične knjige Rođenih: Mostar u srcu, Velež do groba

Buđenje posrnulog diva

Kada proslavljeni sinonim za snalažljivost i visprenost Tarik Samarah, inače fotograf po fahu, priča o aktivnostima i dogodovštinama koje se dešavaju među navijačima Veleža uoči ili nakon utakmica njihovog voljenog kluba, slušaoci ga uzimaju s rezervom smatrajući da njegove priče graniče s naučnom fantastikom.
Tarik je neprevaziđeni pripovjedač koji ne propušta često utakmice pa čak ni gostujuće. Bio je svojevremeno transparent "Je.o Džanku gdje smo mi bili" aludirajući po kakvim su sve mjestima morali ići da bi bodrili svoj klub. To je bilo u vrijeme kada je Velež prvi put ispao u niži rang gdje se i sada nalazi. Ali ni tada, a posebno danas podrška nije izostajala.
Elem nazvao je Samarah tri dana prije utakmice zajedničkog prijatelja da mu ispriča kako se Rođeni pripremaju za utakmicu sa Olimpikom nakon tri uvodna trijumfa. Takvu priču, prema priznanju pomenutog ne ispriča ni navijač Boce Juniors pred utakmicu s River Plateom. Kaže svi su u kolonama, sa trubama, zastave se viore...
Svoju verziju priprema za subotu Samarah je ispričao oprilike predveče, da bi nekoliko sati kasnije društvene mreže pronijele video: Sve o čemu je Tarik pričao prijatelju, šira javnost imala je priliku vidjeti golim okom. Kolone automobila, Veležov restaurirani Fićo, pjesma, baklje koje gore... najavljivali su rijetko viđen spektakl na stadionu Rođeni.
Ne, ne dolazi ni Derby County, ni Borussija Dortmund, već sarajevski Olimpik.
Euforija koja je obuzela Mostarce proširila se brzinom svjetlosti i među "sarajevskim" Rođenim. Rijetko čijih navijača u Sarajevu, a da ne navijaju za sarajevske rivale, ima više no Veležovih. Velež se naprosto voli i u neka sretnija vremena izazivao je neskrivene, posebne simpatije širom Jugoslavije.
Muhamed Pašić, oličenje je ostvarnog čovjeka i meraklije. Na zidu njegovog ugostiteljskog objekta stoji veliki Veležov grb. Gledaju se tu utakmice razne, ali za jedan se klub smije otvoreno navijati.
Kada je odabrao opciju "attending", da ima namjeru posjetiti Vrapčiće, bio je to jasan znak da bi ovaj autor konačno trebao provjeriti, barem djelomičnio, ono o čemu Samarah godinama oduševljeno priča.
(Samarah odrastao je u Ljubuškom, a njegova osobenost je skoro tarantinovska. Nekadašnji pomoćnik selektora rukometne reprezentacije i trener Izviđača, Zdena Grbavac pričao je jedne prilike o njegovim podvizima iz osnovne škole, budući da su zajedno sjedili u klupi. To bilo prosto nadrealno. Između ostalog Tarik je jedne godine pred zadnji čas srpsko-hrvatskog ili čega već, nabešao bruku kečeva, pa ga je nastavnica fino upozorila da do posljednjeg časa mora naučiti to i to da bi uopće dobio prolaznu ocjenu. Smilovala mu se. Kad je došao zadnji čas bez po muke je pitao da li može odgovarati sljedeći čas. Dragi Tarik, nema više časova, kakav pobogu zadnji čas... O njegovim dogodovštinama s fudbalerima iz reprezentacije koje je slikao netom poslije rata pa im prodavao slike, mogao bi se duži dokumentarac snimiti.)
Prilika je bila jedinstvena. Ljudi kojima je Mostar u srcu (Velež do groba) nakon godina letargije i besperspektivnosti osjetili su da se počinje nešto dešavati.
"Sklonjeni su metilji, sada krećemo od nule. Malo bi bilo pretjerano očekivati neviđene rezultate uporedo radeći na infrastrukturi i praveći dobre temelje. Ali krenulo je polako i to se odmah vidi. Prije tri dana kružili smo po gradu, vidiš šta je raje", priča sarajevski student, rođeni Jablaničanin, a Veležovac po opredjeljenju Ado Palić nakon što je autor s Pajom i još jednim Rođenim - Mešom Pajevićem nekako uspio zauzeti poziciju u kafani uz sami stadion.
Bilo je pola četiri, sat vremena prije prvog sučevog zvižduka.

1. Prije utakmice
Ne postoji autentičniji smisao za humor nego što je onaj u Hercegovini, mada će za Mostarce reći da oni nisu ništa osim -Mostarci, sami za sebe, kakva Hercegovina.
Možete vi susresti razne varijacije istog tog duha svugdje na jugu, i u Crnoj Gori ljudi su prije svega urnebesno duhoviti, ali Mostar je ipak drugo.
Kada progovori očekuj da ćeš prasnuti u smijeh, o bilo čemu da se priča, šta god da je tema. I nije to tako samo u priči. I kada čitaš, Ozrena Kebu recimo koji se "sjeća koliko je samo Baka Slišković plakao onog dana kada su se i jedan i drugi rodili", da je ječalo porodilište i da je on tada znao da će biti Baka virtuoz - krajevi usana šire počinju se širiti lateralno i prema gore.
U moru ljudi ofarbanih u crveno, orila se pjesma, jedni su sjedili i mezeteli poput Profe i Denisa iz Sarajeva, drugi zagrljeni pjevali iz sveg glasa, treći ćakulali, a konobar brisao znoj sa čela jer mu rapidno ponestaje piva.
"Nikad ovo ovako nije bilo", čuje se iz mase.
Pojavljuje se u tome u momčina, u prepoznatljivom je koloritu.
"Gdje si brata, ko ti je javio da je tekma", dočekuje ga drugi i u toj rečenici sublimira čitav taj mostarski neprevaziđeni dar za polupotcjenjivačku 'ta će on' zajebanciju. Kao ono otkud tebe, bola', nisi garant sam skontao da je "ludilo" obuzelo sve...
Ado (odozgo iz teksta) priča dalje kako se proveo na moru. Došao sa suprugom i dvoje djece.
"Ujutro na plažu - priča - oblačim ovaj dres Veleža, kaže žena šta ti je bolan jesil normalan, ma reko samo ti svoje... Naručim, kaže, jednu pivu, dođe mi za sto još tri. Gazda mi rekao molim te da se dogovorimo da sljedeće godine dođeš, upola cijene ću ti dati."
Dobro mu bilo s dresom, sva vrata pootvarao i uvjerio se koliko je Velež drag, poseban, da i dalje ima ono nešto.
Dolazi zatim pjevač Adnan Jakupović i počinje potpuni lom. "Nikad te niko voljeti neće, k'o što te volim jaaaaaa, Semireeeeee, Semireeeeee, Bože fudbala".
Tu, u toj kafani, koja će bude li Velež istrajao na svom putu biti premala i nedovoljna čovjek shvati da ne postoje najvatreniji navijači Veleža jer su svi podjednako vatreni. Imaju samo mlađi i stariji.

2. Za vrijeme utakmice
Ono što prosječan ljubitelj fudbala iz Sarajeva može doživjeti na tribinama među navijačima Veleža vjerovatno je u stanju susresti još samo u Top listi nadrealista. Toliko vrckavosti na svakom pedlju, da je prosto očaravajuće. Ali jeste upravo očaravajuće ako dolazite kao neutralac, reporter kojeg ne zanima mnogo sama utakmica koliko sve ono što pridonosi atmosferi. A atmosfere u subotu protiv Olimpika ne bi postidio nijedan grčki klub sa iole frenetičnim navijačima. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta, ali niko nije u stanju tačan broj odgonetnuti.
"Ma ima jedno sedam hiljada. I protiv Goražda je bilo dosta, ali vruće brate, morali su prekidati igru da igrači piju vode", priča čovjek koji sjedi pored, srednjih godina, čije je dijete udaljeno na tribinama nekih desetak metara.
"Možemo li se ovdje kod tebe smjestiti?"
"Ma može legendo, ako treba i u krilo"
Liskalukom je nadaren kao i većina, pa u jednom trenutku apeluje na svog igrača: "Idi na loptu, nije pegla". Kada se jedan gostujući igrač odlučio previjati na terenu, on je lakonski ocijenio da se neće još zadugo ustati jer je onda "mehka trava, pa mu odgovara". Diskutabilne situacije će da premotaju, pa će iza ponoći svi moći vidjeti je li bilo penala ili nije.
Nije ni završilo prvo poluvrijeme kolega ga s drugog kraja tribine zove na pivu, a kako on odvija, ovaj otpuhnu "meni vala žena nije rekla da moram čitavu utakmicu gledati". I to je samo na jednom dijelu tribine, na bilo kojem drugom isto bi vjerovatno bilo. Ono što je rijetkost za ostale terene bilo gdje u BiH i u bilo kojem rangu takmičenja je ogroman broj djevojaka, žena i djece na utakmici. Ljepota. Vidiš koliko to ljudima znači i koliko bi ljudi bili sretniji9 i ispunjeniji uz jak i snažan Velež...

3. Poluvrijeme
Velež se voli, džaba. Teško je objašnjiva ta ljubav i u najtežim vremenima kada bi svi digli ruke ljudi se i dalje interesuju. Velež je naprosto simbol, pa je tako bio i dedi Ibri iz Zenice koji je svojevremeno svoju skromnu penziju proslijedio na račun kluba od sviju napuštenog.
I dedo Hasan kojeg su slučajno na ulici u Sarajevu nešto priupitali, a on im odgovorio da samo navija za Velež i da se Velež, kako on vidi, polako vraća, također je bio tu. Malu svečanost napravio je domaćin da im se oduži, makar simbolično, jer takve geste simboliziraju neko drugo vrijeme i neopterećenost lokalpatriotskim porivima.
Ljudi su plakali kada ih je zvanični spiker prozvao da izađu na teren stadiona Rođeni čije tribine će uskoro biti natkrivene, i "gdje će morati postaviti stolice, zbog Evropske lige", kako reče naš Paja.
Utakmici osim dvojice deda i nekoliko hiljada ljudi prisustvovali su Vaha Halilhodžić, Džema Hadžiabdić i Sead Kajtaz, legende čija će podrška biti dodatni vjetar u leđa, jer su novi vjetrovi očiti.

4. Drugo poluvrijeme i kraj
Velež je u prvom poluvremenu protiv Olimpika bio konkretniji protivnik, imalo se šta vidjeti, desni bek energičan, pokretljiv, Brandao opasan makar samo i da stoji kod lijeve aut linije, a Nusmir Fajić klasa za sebe. Kada skoči imaš osjećaj da stoji u vazduhu i samo malo glavom pipne loptu, proslijedi je gdje treba. Od "kockaste" lopte pravi okruglu.
U drugom, izlaskom "desetke" Seida Behrama malo je domaćin izgubio konce, čak su se u finišu bespotrebno nečega i prepali, pa je na semaforu nakon 90 minua stajalo 0:0.
"Kada dođe 500 ljudi oni odigraju k'o sat, kaže što su dobri bili, navrate me da dođem. Skupi se desam hiljada oni ne mogu gola zabit'. Dobro je da ga ne primismo ovi nam uvijek jedan šut upute i zabiju gol", bio je komentar našeg susjeda-šereta na kraju.
Brzo smo se relativno iskobeljali iz gužve u Vrapčićima jer nas je put vodio u suprotnom smjeru. Konstatujući kako je šteta što bar jedan gol nije pao, zbog raje, ambijenta, Pajinu djelomičnu neispunjenost zamijeni optimizam:
"Dolazi nama sad Duško Bajević, sad ćemo mi to sve pošamarati. Jesi mu pročitao izjavu? Ama, ništa da ne uradi za Velež ona mu izjava vrijedi para. Svaka mu čast."
A Princ s Neretve nakon ostavke u AEK-u rekao da će se posvetiti sad malo Veležu, jer vrijeme je ipak da se i kaljuže izađe.
Velež se budi, ali istinski, ne ublehaški, a to ljudi prepoznaju. Puni su poleta, elana i iskreno su se s početkom ove sezone predali Veležu. Ima i nekakvih sponzora, no da su pametni ovi drugi, imao bi ih Velež još više jer liči kao da se sprema nešto veliko. Tek će Velež da bude zanimljiviji svima. Osjeti se to u zraku.
(sportsport.ba)