Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.11.2013.

Ćirin red vožnje prema jugu, nekada...

Od Mostara se Ćirom moglo i ka sjeveru i ka jugu. Ka sjeveru, preko Konjica do Sarajeva. A prema jugu, prvo do Čapljine, a onda po želji. Prema moru u Ploče. Preko Popova do Huma, a onda po želji. Ili u Trebinje, ili u Dubrovnik. Ili u Zeleniku, kod Herceg Novog, u Crnoj Gori. a od Trebinja preko Bileće, do Nikšića. a onda kroz Crnu Goru, od Nikšića do Titograda, nekad i ponovo, Podgorice.

(Redovi vožnje sa stranica: vozovi i željeznice)

Čapljina - Dubrovnik

Hum-Nikšić

Konjic-Mostar
Mostar-Ploče

Uskpolje-Zelenika
 
Sarajevo-Konjic
26.11.2013.

Ćirom, kao nekad, kroz Hercegovinu

Ideja egzistira već nekoliko godina, a u stvari o tome se priča još od vremena, tamo od 1976. godine, kad je ukinuta ćirina pruga od Čapljine do Trebinja, i dalje preko Bileće, do Nikšića i Podgorice, nekadašnjeg Titograda. Kažu u turističke svrhe. A šta je sa privrednim resursima. Šta je sa željezničkom vezom sa Crnom Gorom. I Crnogorci su neke godine izrazili svoje interesovanje. Neko je izračunao da bi kilometar obnove, nove izgradnje, popravke postojeće infrastrukture koštao oko milion KM. Sto kilometara od Čapljine do Dubrovnika, sto miliona KM. Kad se posmatra gotov objekat, nije puno, ali kad se pogleda besparica, neizvedivo, mnogo para. Neko bi morao izračunati isplativost, i korist, odnosno dobit, napraviti čist račun. Vjerovatno bi se našao neki investitor, kad politika ne bi i u ovo duboko umješala svoje prste. Ovako, čekaćemo ishod i nadati se. Sve obnovljene uskotračne pruge, u BiH i u okruženju, bilježe pozitivne rezultate.




Ćiro novi turistički hit Hercegovine?

 
OBJAVA: Ponedjeljak, 25. studenog 2013. 8:18

IZVOR: Dnevni avaz

AUTOR: Sa.M.

 
Živopisna uskotračna pruga, koja je Čapljinu, zaleđe Neuma, Ravno i Trebinje, od 1901. do 1976. povezivala s Dubrovnikom, uskoro bi trebala biti rekonstruirana u turističke svrhe.

Obnovljeni kilometar ove željeznice, duge oko 100 kilometara, koštao bi skoro milijun maraka, s tim da pokretači inicijative za obnovu tvrde da bi se isplatio svaki kilometar, jer su uskotračne pruge u svijetu postale pravi turistički hit.

Ova željeznica, koja je do prije četrdesetak godina predstavljala svojevrsnu žilu kucavicu ovog područja, izgrađena je tada za potrebe austrougarske vojske. Njome je svakodnevno putnike i robu prevozio stari “ćiro”, kojim se, tvrde Hercegovci, tada moglo stići sve do Beča.

Ukinuta je 1976. godine preko noći, nakon čega je život u najjužnijem dijelu Hercegovine, naročito u Ravnom i zaleđu Neuma, počeo odumirati.

''Ideja je kvalitetna, no, jasno je da je i investicija ogromna. Postoje dionice koje bi se već mogle staviti u funkciju. Primjera radi, uz malo novca dalo bi se tako na dionici od Ravnog do Zavale osigurati turistički vlak, popularnog "ćiru", koji bi, zasigurno, bio velika atrakcija među turistima'', istakao je načelnik općine Ravno Andrija Šimunović.

Samo ta dionica duga oko 5,5 kilometara, istakao je Šimunović, koštala bi oko pet i po milijuna KM.

''To su znatna sredstva koja je u ovim uvjetima teško dobiti, ali je interesantna priča i siguran sam da ćemo s vremenom i to realizirati'', istakao je Šimunović.
 
 
23.11.2013.

Mostarski poštari

Nekada su poštari donosili poštu i penzije na kućna vrata, čak i u velikim zgradama, od sprata do sprata, od vrata do vrata. Kasnije se to izmijenilo postavljanjem onih poštanskih sandučića kod ulaznih vrata u zgradu, a još malo kasnije, obaveznim otvaranjem računa na banci, na koji je prebacivana penzija. Nekada su poštari zvonili na vrata, bili rado viđeni gosti, bilo sa dobrim ili lošim vijestima, koje su donosili sa sobom, a pogotovo sa penzijama, kad se poštaru obavezno sipala mala čašica domaće i davao bakšiš. Bili su nam nekako kao svojta. Jedno malo prisjećanje na naše mostarske poštare, putem slike, i jedna zgodna pričica, koja se nekada pričala. Da li je bila baš mostarska, ili samo malo prilagođena, nije bitno. Rado ih se sjećamo.

 
 

 

Vozio se čovjek vozom iz Sarajeva za Mostar. Nekad. Onaj putnički sa polaskom u 13:25 iz sarajeva. Voz od Sarajeva pun ko šibica i čovjek polako, od kupea do kupea. Sve puno. U jednom kupeu mjesto, Upita je li slobodno. Jeste. Sjede. Preko puta sjedi čovjek u odijelu, faca mu poznata, čak se pomalo i smješi. Nakon izvjesnog vremena, ona gužva iz voza se raziđe, izađoše đaci u Blažuju, Hadžićima, Pazariću i Tarčinu. Onaj preko puta upita.

-Kako ste? Je li vam se sin vratio iz vojske? Kako kćerka? Je li položila onaj ispit na fakultetu?

Čovjeku postade sumnjivo. Otkud ovakva pitanja od nepoznatog čovjeka? Sve zna.

- Izvinite, ja vas ne poznajem: Odakle vi znate za te moje lične stvari.

- Pa kako neću znati. Ja sam vaš poštar. Donosim vam pisma svaki dan. Znam da vam je sin u vojsci i da vam je kćerka na faklutetu u Sarajevu.

 

Tek tada ga čovjek poznade. Nikad ga prije nije vidio u civilnom odijelu, niti bez one obavezne poštarske kape.

 

Na slici, Mostarski poštari na polasku ispred zgrade pošte: Jure, Bećir, Zvonko, ?, Šela, ?, Bibo...pa Đuro, Vinko, koji se ne vide ovdje.

 

Ko ih zna, sjetiće se.
naknadni komentari: do sada odgonetnuti sa slike: Jure, Bećir, Zvonko, ?, Šela, Luka, Bibo...nevide se na slici: Đuro, Vinko, Nazif, Ramiz Puce...
21.11.2013.

Pauza na igranci

Ovoga se može sjetiti samo onaj, ko je u nekadašnja vremena srijedom, subotom i nedeljom išao na igranke u Abrašević.

 
 
                                                                    Abrašević ljetos...
 

U Abraševiću igranka, a bife kod Pave, pun ko šibica za vrijeme pauze. Muzika je onoga vremena nakon sahatak, dva svirke pravila pauzu, u kojoj su djevojke išle do toaleta, da poprave frizuru šminku, a momci u bife do Pave, da s noga popiju jednu. Piva se hladila u v elikoj bačvi vode. Kako su flaše bile u vodi, popadale one naljepnice. A Sarajevsko, Nikšićko, Skol, sve iste boce. Kako ko ulazi Pavo pita koju, ovaj odgovara Skol, a Pavo lovi naljepnicu i stavlja na mokru bocu. Evo ti je veli. I tako redom. Nikome nije smetalo. Pavo i Marica legende!

 


                                                                  Abrašević, iza rata...

 
 
I još jedan biser od Pave:

Za šankom, za vrijeme pauze na igranci, naručio momak lozu. Pavo ga odmjeri od glave do pete, daje mu lozu, u  onoj maloj čaši od 0,5, a momak pita:

- Može li voda uz lozu?

- Sve ti je tu, reče Pavo i još jednom ga odmjeri.
 
 
                                        ...i za one koji ne znaju gdje se to sve dešavalo...
.
.
.
Komentar raje iz ondašnjeg folklora:
Mi, iz folklora, Maricu smo zvali Maca.

A gdje je ovdje kiselina sa saransakom ???

Uštipci sa sirom iz mijeha, sa Goranaca !!

Dzigarica !!

 

Evo, sve to dodajemo, da se ne bi zaboravilo.

 
...uz malu pomoć Tibora i Brace...
19.11.2013.

Košćela iz Fejićeve

Raju širom svijeta zatekla vijest da je košćela u Fejićevoj ulici teško oboljela. Vijest je bila šok, kao ono, kad čujete da je neko od najbližih obolio, pa mu se ne zna, šta će i koliko će još. Portal Nova Sloboda je jutros u 10:12 objavio vijest o košćeli, uz dramatične slike.


„Koščela kod česme u ulici Braće Fejića, uz Roznamedžiju džamiju, jedan je od zaštitnih simbola Mostara. „Vidimo se kod koščele“, „Čekam te kod koščele“ decenijama su izgovarali stanovnici Mostara.
Odolijevala je košćela zubu vremena, a sada je i nju, uz starost, snašla i bolest.
Mnogi Mostarci jutros su zastali, ugledavši kako se odvalio dobar dio donjeg dijela drveta.
Treba očekivati da će nadležni koji vode o tome računa, hitno reagovati i vidjeti da li ima spasa za simbol grada”.

Koliko je stara košćela niko ne zna, jer ko još broji godine košćelama, bilo gdje. Ali ova košćela, uz onu u Kujundžiluku, kao i Lipa na Glavnoj ulici su zaštitni simboli Mostara. Ukoliko se pretpostavi da je košćela zasađena, ili samonikla, što je vjerovatnije, onda kad je Roznamedžijina džamija sagrađena, trebalo bi joj biti najmanje 400 godina.


 

Podaci iz istorije:

1610 godine izgrađena Roznamedzijina džamija

1660 Roznamedžija dovodi vodu preko Starog mosta
1710 izgrađen šadrvan ispred Roznamedžijine džamije

1897 opravljena Roznamedžijina džamija

1940 srušen šadrvan ispred Roznamedžijine džamije

Uz priču o ovoj džamiji usko je povezana priča o dovođenju žive vode u grad. Jer Roznamedžija je bio mostarski dobrotvor i grad prije skoro 400 godina snabdio pitkom vodom iz vodovoda. O ovome svijedoči i tekst Ibrahima Kajana, Mostarske vedute, broj 2.

„A kad je Roznamedži Ibrahim efendija (što je služio kao dvorski blagajnik - roznamedžija u doba sultana Murata IV.), nešto prije 1620. godine sagradio džamiju u Mostaru i pred džamijom česmu (i šadrvan, u kasnijem datumu), doveo je vodu iz slatkog vrela Djevojačke vode dječacima i softama u prizidanoj medresi, za piće i abdeste Bogu predanima i svima koje put nanese pored džamije, da prežive vatrenu stihiju mostarskog ljeta te živi i zdravi stignu do svojih domova i domovina. (I večeras ćeš, ako se nađeš u Fejićevoj ulici, zateći Mostarce na njegovoj česmi,
veseli piju i hlade svoju vrelu krv
.)



Nadamo se da će stručnjaci za zelenilo naći odgovarajuće rješenje i produžiti joj život. U prilogu je nekoliko slika iz bliske i dalje prošlosti košćele iz Fejićeve.

19.11.2013.

U razredima Više gimnazije u Mostaru, 1907. godine

U razredima Više gimnazije u Mostaru, 1907. godine

 

Sliku zgrade Mostarske gimnazije, sagrađenu 1898. godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj puta, počevši od one najstarije slike, samo sa desnim krilom, pa dograđenu, onda iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove, kojima je svjedočila. Zahvaljujući slikama iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti unutar zgrade i učionica.

 


Ukratko o gimnaziji iz teksta objavljenog povodom 120. godišnjice postojanja.

Mostarska Gimnazija je osnovana 23. oktobra 1893.godine kao druga gimnazija u BiH, a počela sa radom na Luci u kući otkupljenoj od Husage Komadina. Preseljena je u današnju zgradu 1898.g. i to u dovršeno prvo krilo, uz Lenjinovo šetalište, a 1902.dograđeno i drugo krilo prema Bulevaru.Takav izgled Gimnazija ima i danas. Za prvog direktora konkursom raspisanim na njemačkom, mađarskom i srpskohrvatskom jeziku u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu, bio je izabran Martin Bedjanič. Prvi nastavnik bio je Antun Pihler, a prvi učitelji su bili vjeroučitelji katoličke, pravoslavne i islamske vjere. 1893. godine Mostar je već imaoTrgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije , na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama, i privatna njemačka škola u Brankovcu i na kraju još i Frebrovo zabavište.

(iz teksta o 120. godišnjici Mostarske gimnazije, Jožica Scoria)

 

 

opis uz sliku broj 1:

Class at the Boys' High School (Velika gimnazija)

Boys in urban clothes (some of them with felt hats - fez) sitting at their school desks. One is standing next to the teacher's table, holding a book in his hands. The teacher is sitting at the front of the classroom. In the background: a wardrobre, a stove, a map and a picture from an acient ruin.  Positive print, 1907,  Mostar, Bosnia and Herzegovina  Creator: Topič, František, (Photographer) Copyright: Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine

Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru

Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika, držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U pozadini: vješalica za kapute, peć , mapa i slika iz istorije

Datum: 1907, Mostar, Bosna i Hercegovina Autor: Topić, František, (fotograf), Copyright: Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine

 


Opis zu sliku broj 2:

Group of young men in a zoological cabinet

Students standing around a table and listening to the teacher's explanations. In the background there are showcases displaying taxidermy and a human skeleton.

Most probably shot in the Boys' High School (Velika gimnazija) in Mostar. Positive print 1907 Autor: Topič, František, (Photographer)

Grupa učenika u kabinetu za zoologiju
Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika.
U pozadini su vitrine u kojima se nalazi prepariranie životinjei ljudski kostur. Fotografija napravljena u Višoj gimnaziji u Mostaru 1907,  Autor: Topič František, (fotograf)

 

Slike nam nude mnogo vrlo interesantnih detalja o onom vremenu.

Prvo što se uočava, razred, kao i čitava gimnazija, bio je višenacionalni. 1907. godine, kada je napravljena ova slika, u Mostaru još nije bilo električne energije, pa je učionice osvjetljavala lampa gaznjača, iznad profesorske katedere, a vatra se ložila u peći u ćošku. Od slikanja je prošlo 106 godina, i po biološkim zakonima, sa ove slike nema niko živ. Moguće da je ovaj profesor, jedan od profesora, gore nabrojanih. Sa slike je uočljivo da je razred pohađalo čak 38 đaka.

 

Pedeset godina poslije ovih slike, sjedio sam u klupama tadašnje treće osnovne škole, koja je nakon Drugog svjetskog rata dugo godina bila smještena u ovoj zgradi. Gledajući slike, imam utisak da sam tamo daleke 1957. godine barem koju godinu sjedio u istim ovim klupama, kad sam pošao u prvi osnovne, i išao svih osam godina osnovne škole u ovu istu zgradu.

I još jedan detalj, za one koji su išli, ili u gimnaziju, ili u osnovnu školu, u ovu zgradu. Na slici iz kabineta zoologije, prozori desno, su prozori na učionici koja je na drugom spratu iznad ulaza, iznad nekadašnje zbornice. Tu je nekada bio kabinet za likovno, i mnoge generacije su tu nacrtale svoje prve likovne radove.

 

 

 

 

 

 

Originalne fotografije potiču iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a objavljene su na stranicama Univerziteta iz Graca, Austrija.

 

 

 

Priredio: Smail Špago

 

Slike iz arhive: Tibor Vrančić


 

Originalne fotografije potiču iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a objavljene su na stranicama Univerziteta iz Graca, Austrija.

 

Priredio: Smail Špago

Slike iz arhive: Tibor Vrančić
12.11.2013.

Bogataš fotograf

.

.

.

.Mostar iz 1912, sa fotografija Alberta Kahna

.

.

.

.

.

.
 


                                                      Albert Kahn na balkonu banke u Parizu

 

Čudnovato je kad se jedan od najbogatijih osoba Europe onoga doba, odluči poći na avanturistički put u svijet. Ipak je to 1910-ih učinio jedan Francuz, inače porijeklom Jevrej iz Alsace-a, Albert Kahn (03.03.1860 - 14.11.1940), a bio je i jedan od pionira fotografije u boji.

U dobi od dvadeset godina seli se u Pariz gdje radi kao bankar, a kasnije studira književnost i pravo. Godine 1892. postaje direktor banke i suvlasnik poznate Banke Goudchaux. Tijekom života postaje poznati dobrotvor te upoznaje brojne poznate osobe onoga vremena - Alberta Einsteina, Austen Chamberlain, Puala Valeryja, Auguste Rodina i druge.

Od 1908. do 1930. godine je utemeljio i razvio poznatu filmsku arhivu "Le Archives de la Planete" (Arhiva planete). Ogroman dio svoga imetka trošio je u rad tada najvećeg etnološko-fotografskog projekta. Ona obuhvata preko 100 sati dokumentarnog filma i preko 72.000 fotografije iz cijelog svijeta. Uz pomoć mnogih drugih fotografa putovao je svijetom i slikao ljude, gradove, krajolike i znamenitosti. Posjetio je preko 50 država, a među inima i našu Bosnu i Hercegovinu.

Nije poznato da je prije njega bilo tko radio fotografije u boji. Doduše bilo je mnogih fotografa koji su svoje radove nastale u crno-bijeloj tehnici kasnije retuširali , ali nije mi poznato da je netko prije njega slikao našu domovinu u boji.

Iz perioda 1912. g. nastaje i poznata serija slika osoba i predjela našega Mostara i njegove okoline. Pa evo ponekih.
 
                                           Buna, sa Gubavice, 1912, fotos Albert Kahn


                              Buna, Ali Pašina džamija 21.10.1912. fotos Albert Kahn


                              Buna, Čatrnja 21.10.1912. fotos Albert Kahn


                                    Mostar, Stari most, 19.10.1912 fotos Albert Kahn

 

                                     Mostar 20.10.1912. fotos Albert Kahn


                                       Mostar, Pravoslavna crkva, 19.10.1912 fotos Albert Kahn


                                            Mostar, Djeca, 19.10.1912 fotos Albert Kahn


                                     Mostar, Neziragina džamija, 20.10.1912. fotos Albert Kahn


                                              Mostar, Srbin 20.10.1912. fotos Albert Kahn


                                             Mostar, Žena, 19.10.1912. fotos Albert Kahn

 
                        Mostar, Pravoslavna crkva i Neziragina džamija, 1912. fotos Albert Kahn

 

O posjeti Alberta Kahna Mostaru, tekst i fotografije su objavljene na blogu:

 

http://jasanstav.blogger.ba/arhiva/2013/11/05/3552114


fotosi i tekst: Tibor Vrančić

priredio: Smail Špago
09.11.2013.

...don't forget...

09.11.1993 - 09.11.2013





08.11.2013.

Ko bi mogao biti ovaj dječak?

U Mostaru, 7. jula 1936. godine





Slika prikazuje govor jednog zvaničnika, prilikom svečanog puštanja u promet mosta na Musali u Mostaru, 1936. godine. Godinu dana prije toga bio je uklonjen stari čelični austrougarski most, tu postavljen 1882. godine. Taj, tada novosagrađeni, arimrano betonski most, živio je do 1992. godine.
 
 

Svečanom puštanju u promet prisustvovali su tadašnji velikodostojnici iz Begorada i Sarajeva. Pretpostavljam. Možda je puštanje ovog mosta u promet bilo terminirano uoči ondašnjih nekakvih izbora. Na donjoj slici se vidi tadašnji gradonačalnik Mostara Husaga Čišić, sa fesom.

 

Sve je ovo oficijelno, onako kako je to vjerovatno bilo objavljeno u tadašnjoj štampi.

 


Gledajući ove slike u oči mi je upao ovaj dječak, koji se probio iza obezbjeđenja, sjeo na sims prozora hotela Neretva i zadovoljno se smješio. U oči upada i detalj koji se vidi kroz prozor hotela Neretva. Dok se vani odvija ceremonija, neki bez velikog uzbuđenja ispijaju svoju kaficu.

Da se vratim ovom dječaku. Po prilici bi tada mogao imati oko 13 godina. Znači rođen negdje oko 1923. Dans bi trebao imati oko 90. Da li je živ? Da li je uopšte imao pojma da i njega slikaju, uz ovog cvikeraša?

Da je slika napravljena u današnje vrijeme, zabavna štampa bi sigurno stupila u potragu za dječakom. Ko je on? Šta se krije iza ovog lijepog osmijeha? Možda je još živ?

Ne vjerujem da ćemo ikada doći do rješenja ovog osmjeha, ali evo zabilježićemo ga.

Jer i taj osmjeh je 5 godina kasnije 1941. godine presjekao strašni rat, kao i ovaj most jedan još strašniji rat 1992.godine

 

(Slike iz arhive Tibora Vrančića/ objavljene na fb)


priredio Smail Špago
06.11.2013.

Auto dresina, auto na šinama

Tema za neke baš na granici sjećanja, isto kao i kompletna tema o vozovima, popularnom “Ćiri”,  koji je do 1966. godine tutnjao i dimio po sred grada Mostara. Pored teretnih i putničkih, od koji se pamte putnički, brzi, lokali, ali i motorni, šinama je klizilo još jedno vozilo. Limuzina na šinama. Auto drezina. Potrefilo je da se diskusija o ovoj temi, koja je kao dušu dala za temu desilo se na današnji dan, povede baš na ovaj datum. Međutim to nije dan kojeg bi se trebalo sjećati, kao nekih drugih dana, važnih za istoriju, ali se na neki način može reći, da je toga dana iz Mostara, Hercegovine, pa i iz Bosne i Hercegovine, u istoriju otišao zadnji vidljivi znak Austrougarske monarhije.

 


6. novembra 1966. godine ukinuta je pruga uzanog kolosjeka kroz Mostar.

Nekada je ovim prugama vozila auto dresina, auto na željezničkom točkovima.

 

Auto-dresina...slika sa ćirine stanice u Dubrovniku...Dresina je vozila od Dubrovnika preko Mostara do Sarajeva...znači sve do ukidanja ćire...6. novembra 1966....Dresina je služila je kao službeno vozilo, ali i za obilazak pruge...vozila je od stanice do stanice, u saglasnosti sa redom voznje i šefovima stanica...

Kasnije je dresina, kao službeno vozilo, vozila i na prugama normalnog kolosjeka, bila je puno veća i šira...na slici je jedna takva parkirana, ne znam gdje, ali po izgledu vjerovatno van pogona...

 


Kod auto dresine je bilo sve isto kao kod normalnog auto, ali su točkovi bili željeznički...Ima jedna anegdota za milicionera, kažu, naišao milicioner kraj stanice i tražio od vozača drezine vozačku dozvolu...a vozač, neka liska, reče mu, sad ću ti je donijeti, samo dok napumpam gume...
 
 

 

I još nešto tipično mostarsko...ja sam išao u treću osnovnu, ona je nekad bila u zgradi sadašnje gimnazije, i mi smo kroz prozore prema buleveru gledali na prugu...Dresinu smo zvali...ne znam zašto...terezina...možda se neko još sjeća ovoga...

(slike sa stranica: zeljeznica, vozovi)
04.11.2013.

Mostar na starim slikama i crtežima

Sjeverni logor i Zalik 1878. godine




Slike i crteži starog Mostara

Sigurno najstariji crtež Sjevernog logora i Zalika...1878...nigdje ništa nije bilo...ili slikar nije nacrtao...prikazuje smještaj austrougarske vojske na području gdje je tek kasnije sagradjen Sjeverni logor i zidani objekti...sve ovo su samo barake...Ispod slike piše:

alexander_ritter_von_bensa_der_juengereadolf_obermueller_nordlager_bei_mostar_waehrend_des_bosnienfeldzugs_1878_original

(sa stranice: habsburger.net)

 
 
02.11.2013.

Knjiga koja nas vraća na granice sjećanja

Mostarski akvareli, još jednom

 

Knjiga ima i kod Denija
 
 

 

Knjiga novinara Fazlije Hebibovića, koju bi u svojoj biblioteci trebali imati svi kojima je na srcu Mostar, kojeg više nema i kojega nikad više neće biti.

Knjiga se može poručiti direktno preko Nove Slobode u Mostaru putem maila:


Za raju iz Evrope informacija:  još nešto knjiga ima kod Denija u Holandiji. Ko želi nabaviti knjigu nek se obrati direktno njemu. Najbolje putem facebooka, direktno u njegov PP (Denijal Behram, ko ne zna).

Ili, obratite se mailom direktno na autora u Mostaru, putem gornjeg maila. Novac možete uplatiti i preko nekoga direktno u Mostaru. Knjiga stiže poštom za nekoliko dana.

O cijeni knjige i o troškovima poštarine, dobićete informaciju nakon kontakata.
01.11.2013.

Damama iz Lire...

U Mostaru nekad bješe „Lira»

 

Posvećeno damama iz Lire...Denijevo prisjećanje na neko davno vrijeme iz Mostara. Za mnoge će ova tema stvarno biti na granici sjećanja...

 

Cita, Ana, Ketika, Štefica ...
 
 
(Fotos iz časopisa: Most)
 

Cita, Ana, Ketika, Štefica ... zapamtio sam im samo imena ... sad mi pade na pamet da u stvari nisam nikad ni znao njihova prezimena, ni odakle su, zavijene bile nekim svojim tajnama ??? Bavile su se najstarijim zanatom na svijetu. Za svakog umjetnika bile bi dokone gospodje, oni malo moderniji bi ih zvali prostitutkama... običan narod nazivao ih je kurvama a mi djeca sa Carine zvali smo ih jednostavno teta Štefka, teta Ana, teta Cita, okupljale su se u Liri, poznatoj kafani na vrhu Carine, okupljale su se ne bi li tamo išarmirali kakvog putnika namjernika i zaradili koji dinar za život. A život ko život, poigrao se sa njima i onako bio surov za neke od ovih žena. Sjećam se da sam neke od njih ponekad znao vidjeti totalno oduzete, pijane, usamljene i napuštene, napuštene od sviju, odbačene i neprihvaćene ....Cita je bila najljepša od njih, duga crna kosa, hodala je pravo, ko neki foto-model, hodala je pravo kao da je htjela da kaže: imam i ja svoj ponos, svi su je znali na Carini, ma i u Mostaru ... Bože kad se samo sjetim koliko nam je puta cigara dala ... mi onako klinci beza para, nije se imalo, nemaš ni za cigara ( doslovice). A tek teta Štefa, najstarija od svih, neke od nas je gotivila pa nas je zato vazda pitala da li nam para treba ... možeš zamisliti !!! Dao sam joj bio jednom nekakvu kapu ... Bilo joj toliko drago da je počela plakati ...

Jednog dana odluci Opština Mostar da se malo sredi Željeznicka stanica a i oko Stanice ... tako dodje i Lira na red , pa su se "naše dame" preselile u Penzionera u srednjoj (Balordinoj), to vam je onaj prostor pored Pauka ili preko puta Riza, poslije bio kafić Black Label ... tu su se okupljale i čekale musterije, ubijala se dosada u picu i cigarama, znale su se i posvadjati izmedju sebe, pa čak i za vratove ... A mi, mi smo se znali šupati sa njima, ako kazem da se nisu ljutile, nećete mi vjerovati, ponekad nam "spomenu" nekoga od familije i to je bilo sve ...

 Ako bi me slučajno neko upitao pa gdje su sad, ostao bi bez odgovora, nekih više medju živima nema, nestale su kao što je mnogo štošta nestalo, nema više ni Lire, nema više ni naših "dama". Zašto i o njima pisati, šta su to one zaslužile, jednostavno, bile su dio naše sredine, dio Carine ... ovaj tekst je samo jedno malo podsjećanje na njih. Onako...da se ne zaborave!!! (Deni/facebook)
 
 
( fotos: ono što je još ostalo od Lire)

 

Imao sam tu čast da sviram sa svojih 17 godina.Tu sam prvi dinar zaradio i donio ga kući. Svirao sam prvo sa Perom kantom, koji je bio bubnjar a zvali su ga kanta jer je imao loše bubnjeve. Kasnije sam svirao isto u Liri sa rahmetli Mamirom,Enom Morićem i sa pjevačicom Mirsadom. Mirsada je pjevala pjesmu U stambolu na Bosforu ali nije znala jednu strofu pa se za vrijeme fošpila obratila Mamiru da joj on kaže a on onako ozbiljno na brzaka: Iz nosa joj slina kanu pa na vruću štrucu panu pa se rastopi. Mirsada otpjeva to muk u kafani pogleda u Mamira i shvati šta je otpjevala.Uze palice sa bubnjeva pa ga po kafani poče gonjati. Bilo je lijepih stvari i dobro je što Denijel se prisjetio Lire da bi se i mi sjećali nečega lijepog (Memsud/facebook)

 

 

Lijepo je sjetiti se naše prošlosti,naših dama koje smo poznavali, neko iz vidjenja,a neko,kako je to rahmetli Feha Alunivić znao reći, uz upotrebu srednjeg prsta, 'Duže se poznajemo", a kad sam već kod Fehe , njegovu Plavu Lagunu, koja je bila u neposrednoj blizini Lire, je svakonoćno koristila Zdravka, jedna od naših dama, a makro joj bio Miljajem, dok ga nisu izboli neki Bosanci noževima, rahmet mu duši. Ako je i jedna od nabrojenih dama medju živima, želim joj mirnu i toplu starost.(Goran/facebook)
 
 
(Fotos: dolazak u Mostar sa sjevera, tamo desno iza drveća, nekad bješe ta Lira...)

 

Danas se to radi na sasvim drugi način. Druga vremena, drugi običaji, ali zanat ostaje isti.

Kažu pričao nakakav, kako nema posla, pa da bi zaradio štogod, odluči da otvori javnu kuću.

Zaposliću dvije tri Ukrajinke, pričao je to svome jaranu. A jaran mu odgovori: Jesi li lud, zapošljavaš strankinje, a dvije sestre ti sjede kući nezaposlene.

A ako je ovo najstariji zanat na svijetu, pitali su onda, a koji je drugi po redu najstariji zanat? Špijunaža! Aktuelno sa situacijom oko prisluškivanja telefona i interneta.

 

Toliko slika Mostara kruži internetom, a još nigdje se ne pojavi neka slika kafane “Lira”. A obilježila je pola stoljeća historije Mostara.
Dopuna bloga - nakon nekoliko dana ipak je stigla jedna slika, koja prikazuje objekat Lire i okolinu: