Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


24.09.2018.

Biti u Mostaru, a ne vidjeti Blagaj?







Tekija, turbe i musafirhana na vrelu rijeke Bune u Blagaju iz XVII stoljeća smješten ispod kamene litice na kojoj se nalazi poznati srednjovjekovni grad Hercega Stjepana privlači posebnu pažnju zbog atraktivnosti pejzaža u kojem se nalazi i zbog specifičnih arhitektonskih vrijednosti sačuvanih do našeg vremena.

Blagaj i vrelo Bune

(iz knjige Heinrich Renner, "Bosnom i Hercegovinom uzduž i porijeko" 1896.)

"Da budeš u glavnom grudu hercegovačkom, pa da ne vidiš Blagaja ni vrela Bune, bila bi sramota, ako imaš i najmanje osjećaja za prirodne krasote, po gotovo, gdje se tu a njima spaja istorijski interes. Blagaj je nekada bio glavnim mjestom u zemlji, dok se je još zvala Humom i Zahumljem, a vladar je stolovao na Stjepanogradu. kojemu se još i danas uzdižu goleme ponosite ruševine na visokoj goloj stijeni, posljednjem ogranku Podveleža. Onda je, kaže narodna pjesma u Hercegovini, Mostar bio šeher, Blagaj varoš, a sada je naopako: Blagaj šeher, Mostar varoš. Blagaj je danas malo mjestance, no okoliš mu je zanimljiv, jer imaš ovdje da vidiš, što u takvoj veličajnosti možda nigdje više u Evropi ne ćeš naći. i što bi, da je u Švajcarskoj, svake godine domamilo tisuće i tisuće stranaca, - vrelo Bune".

fotografije: Mirsad Pintul, 23. septembar 2018.

(spagos)

23.09.2018.

Spomenik kocki šećera








U Dačicama, u Češko,j stoji jedan spomenik, koji pokazuje kocku šećera?
Jacob Christoph Rad je baš ovdje osmislio i pronašao kocku šećera. Kasnije su je usavršili Francuzi, a jedan Belgijanac je na istu ideju došao sasvim slučajno, ili bolje rečeno zbog jedne nezgode.
Danas je skoro svakodnevno pitanje: Sa ili bez šećera, jedna ili dvije kocke? Ovo pitanje dijeli ljubitelje kafe, ili čaja, na dva dijela. One koje ove napitke uzimaju sa šećerom, i pri tome ga koriste u različitim varijantama, smeđi, bijeli, sa kašikicom, iz kesice, ili šećer u kockama.
A baš ta kocka šećera ima svoj spomenik, na granitnom postolju, jedan kubus, koji balansira samo na jednom vrhu Taj spomenik se nalazi u Dačicama, u gradu na južnom vrhu Češko-moravske visoravni. U tamošnjem muzeju, nalazi se postavka, koja podsjeća da je kocka šećera baš ovdje došla na svijet.
A na početku…desila se jedna povreda.
Kao i kod mnogih drugih izuma, i ovdje je pomogla jedna slučajnost, bolje reći jedna nezgoda. Jednog avgustovskog dana 1841. godine, Juliana Rad je povrijedila prst tokom otkidanja komada šećera od mnogo veće, takozvane „glave šećera“. Povreda, sama po sebi, nije bila nimalo čudna, jer se šećer onoga vremena transportovao i prodavao kao vrlo nepraktična „glava šećera“, koja ne samo da je bila tvrda, nego i skoro metar i po visoka! Ko je trebao šećer, trebao mu je i alat, najčešće jedan čekić, kojim bi se od ogromnog komada šećera odbijali manji komadi, kao od kamena. Nakon toga, trebala su klješta da se odbijeni komadi isitne.
Povrijeđena žena je rekla mužu da mora naći neki jednostavniji način od ovog mukotrpnog i opasnog „štemanja“. I njenom mužu Jakobu Christophu Radu, austrijskom generalnom direktoru lokalne rafinerije šećera, koji je uz to bio i entuzijasta pronaazač, nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i izmisli kocku šećera.
Samo tri jeseca kasnije, iznenadio je svoju suprugu kutijom, u kojoj se nalazilo 350 lijepo poredanih, bijelih i roza kocki od šećera proizvedenog od šećerne repe. Izumitelj ih je presovao u presi, koju je sam osmislio. Tom prilikom je presovao nesušeno šećerno brašno dobijeno od glave šećera na mesinganoj ploći sa 400 rupa u kvadratnom obliku, a nakon toga su kocke ostavljane u komoru za sušenje, oko pola dana. Tada su se proizvodile kocke u dvije veličine, sa dužinom ivice tri petine palca, što je oko 2 centimetra, ili polovine palca, što je bilo 1,2 centimetara. Današnje kocke su dimenzija 1,6×1,6,x 1,1 centimetar. U stvari, kod kocke šećera, geometrijski gledano, radi se o jednom kvadru Uz to se i danas nude razne boje kocke šećera.
Kocke šećera su onoga vremena pakovane u kutije, na kojima je bilo napisano ime Juliana, u čast njegove žene. Interesantno, i danas u srednjoj Evropi ukusno zapakovana kutija sa kockama šećera nosi ovo ime.
Istrorija kocke šećčera se nastavlja početkom 20. vijeka u Belgiji, gdje je Thephile Adant, suvlasnik rafinerije šećera Tirlemontoise razvio jednu turbinu za proizvodnju kriški šećera. Prije kristalisanja, sipao je šećernu magmu u turbinu, a čvrstu, osušenu šećernu masu je nakon toga rezao u simetrične kocke. Alternativni postupak za proizvodnju brizgane kocke šećera, koji je slagan u prethodno pripremljene montažne kutije težine 25 kilograma, zadržao se do 1940. godine i poznat je u istoriji proizvodnje šećera kao Adant proces.
Pogon francuskog mašinskog inžinjera i poduzetnika Louisa Ghambona pronašla je jedn drugi način za proizvodnju šećera u kockama uz pomoć rotacionih mašina, u kojima je  samljeveni i ovlaženi šećer presovan u željeni oblik. Ova metoda se koristi i danas.
(goethe)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.09.2018.

Svijet od juče u boji: Istorija nadohvat ruke

"Svijet od juče u boji"

Otvaranje Sueckog kanala, gradnja Kipa slobode, prve moderne Olimpijske igre: Za knjigu “Welt von gestern in Farbe” – “Svijet od juče u boji” koja je ovih dana izišla iz štampe u Njemačkoj, 200 poznatih crno-bijelih svjetskih fotografija naknadno su dobile boju. Fotografije su nastale u periodu od 1850. do 1960. godine i na svoj način svjedoče svjetskoj istoriji. Ovdje je samo dio fotografija iz te knjige.

Na slici se vidi Kristalna palata koja je demontirana nakon Prve svjetske izložbe 1851. godine u Londonu, a nakon toga je montirana južno od Temze, u Snydenhamu. Na fotografiji su prikazani eksponati sa egipatske izložbe 1854. godine, dvije statue iz kompleksa hrama Abu Simpela.

Svečano otvaranje Sueckog kanala u egipatskoj luci Port Said 1869. godine. Punih deset godina, oko milion i po radnika, uglavnom Egipćana, gradilo je 164 kilometra dugi vodeni put kroz pustinju.

Umjetnici pariške livnice Gaget, Gauthier &Co. rade na lijevoj ruci Kipa slobode, godine 1881. godine: “Lady Liberty” je bio zajednički projekat SAD i Francuske. Kip je u dijelovima pravljen u Francuskoj, a kasnije sastavljen na postolju izgrađenom na Liberty Islandu u New Yorku.

Francuska glumica Sarah Bernhardt u ulozi vizantijske carice Teodore 1890. godine. “Božanstvena Sarah” bila je najpoznatija glumica toga vremena, a čak i muške uloge, kao što je Hamlet, bile su sastavni dio njenog repertoara.

Jedna od najpoznatijih željezničkih nesreća desila se na željezničkoj stanici Montparnasse u Parizu 22. oktobra 1895. godine. Voz se nije mogao blagovremeno zaustaviti, prešao je preko perona i udario u zid terminala na stanici. Najinteresantnije u svemu: Poginula je samo jedna osoba, žena koja je radila u kiosku na peronu.

Snimak sa prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine u Atini. Rimski car Theodosius I je zabranio 393. olimpijske igre Antičkog perioda. Nove Olimpijske igre osnovao je Pierre de Coubertin 1894. godine, osnivanjem Internacionalnog olimpijskog komiteta.

Orville Wright leti njegovom jedrilicom iznad brežuljka Kil Devil Hills kod Kitty Hawka u Sjevernoj Karolini. Prije nego što su braća Wright 17. decembra 1903. godine prvi poletjeli sa letjelicom pogonjenom motorom, apsolvirali su oko 700 letova sa sličnim letjelicama, kao ova na slici.

Carska udovica Cixi godine 1903: Jedna od žena cara Xianfenga napredovala je nakon njegove smrti do najmoćnije osobe u Kini. Od 1861. do 1872. vladala je u ime svog maloljetnog sina Tongzhija, a od 1875. do 1889. takođe u ime njenog maloljetnog nećaka Guangxua. 1898. godine strpala ga je u zatvor i vladala sve do smrti 1908. godine. Kinsko carstvo je propalo1912. godine.

Portret fotografija nadvojvode Franza Ferdinanda, napravljena oko 1914. godine, jedna je od poslijednjih slika prije njegove smrti. Prijestolonasljednik je 28. juna 1914. godine, zajedno sa njegovom suprugom, ubijen u Sarajevu, što je bilo razlog početka Prvog svjetskog rata.

Albert Einstein je razvio najpoznatiju formulu fizike  E=mc² u svjetskoj istoriji. Njegova teorija relativiteta objašnjava dugotrajne, čak i do danas kontradiktorne predstave o odnosu prostora i vremena.

Marš soli je jedna od najpoznatijih akcija Mahatma Gandhija iz 1930. godine. Na maršu dugom 320 kilometara simbolično je protestvovao protiv britanskog monopola na so. Tek 17 godina kasnije, Indija je postala nezavisna.

Berlin nakon noći Pogroma između 9. i 10. novembra 1936. godine. Nakon što je njemački diplomata Ernst von Rath u Parizu ubijen od strane jednog poljskog Jevreja, ministar propagande Trećeg rajha Joseph Goebbels je talas pogroma protiv radnji i kuća Jevreja pokušao da prikaže kao “spontani izraz narodnog bijesa”.

Adolf Hitler kratko nakon dolaska na vlast, na mitingu u Dortmundu 30. januara 1930. godine. Predsjednika Rajha Paula von Hindenberg ubijedili su da Hitlera postavi za kancelara. Jedva dva mjeseca kasnije, Hitler sam preuzima svu vlast, uz pomoć zakona kojgaeg je sam pripremio.

Djevojčica u Londonu 1940. godine. Bitka za Britaniju bjesnila je do jeseni. Cilj, uništenje Royal Air forces – Kraljevskih vazduhoplovnih snaga, njemačke vazduhoplovne snage – Luftwaffe nisu uspjele ostvariti.

Slika snimljena 1943. godine tokom ustanka u Varšavskom getu. Otpor je počeo 19. aprila, nakon skoro četiri sedmice žestokih borbi poginulo je 12 hiljada ljudi, još 30 hiljada ih ubijeno u znak odmazde, a 7 hiljada je deportovano u koncentracione logore.

Slika sa dana pobjede 14. avgusta 1945. godine na Times Squere u New Yorku pokazuje sigurno najpoznatiji poljubac u istoriji. Interesantna stvar je da se ovdje ne radi o nekom prijateljskom poljubcu, nego o pravom prepadu na ulici. Kako je kasnije razjašnjeno, medicinska sstra sa slike, koju je strasno poljubio jedan mornar, niti ga je poznavala, niti ga je ikada ni prije ni kasnije susrela. Međutim, slika je ostala kao simbol pobjede.
(web)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.09.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije


Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija do punog stoljeća i više. Ova rubrika je već poznata i objavljivana je na ovom portalu.
Fotografija nikad dosta, pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene u našem gradu od strane znanih i neznanih fotografa.
U novom serijalu, objavićemo fotografije koje do sada nisu bile objavljene na ovakav način, a uz svaku staru fotografiju stavićemo fotografiju iz novijeg vremena, napravljenu sa istog mjesta, sa iste pozicije. Ponekad to nije bio baš jednostavan posao. Neke poglede sa starih fotografija sada sakrivaju objekti, drveće, a ponegdje je neki pogled na objekte sa starih fotografija nemoguć, jer tih objekata jdnostavno već dugo vremena nema, a njihovom mjestu je podignut neki novi objekat. Nadamo se da ćemo ovim serijalom ponuditi jedno interesantno putovanje kroz prošlost i sadašnjost.
Veliki dio novih slika je za svog života napravio naš kolega, drug, oko sokolovo, rahmetli Ismail Braco Čamara. Neka i ovaj serijal bude njemu u sjećanje.
PrirediliSmail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara


(Novasloboda.ba)
12.09.2018.

Sitan znamen: Ploča na stambenoj zgradi kod ložione



Donosimo sliku ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja je prije dvije godine obnovljena.
Tekst na njoj glasi:
„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu Spomen ploču u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva“.
Na ploči su dalje nevedena imena aktivnih borcaca Narodnooslobodilačkog rata kao i imena civilnih žrtava fašističkog terora, a ispod stoji:
“Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora.
NOR-a Mostar
1955.g.
Radnici željezničke ložione i radione“.
Spomen ploča je obnovljena u aprilu 2016. godine
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.09.2018.

The incredible story of a Bosnian concentration camp survivor


Ramiz Tiro describes his time in concentration camps run by Croat forces as 'hell'

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Al-Jazeera dana 4. sptembra, autorica Mersiha Gadžo)

Ramiz Tiro lost 33kg in camps run by Croat forces, where he was tortured and forced to serve on the front lines.

Mostar, Bosnia & Herzegovina - When 67-year-old Ramiz Tiro was finally released from the concentration camps run by Croat forces during the war in Bosnia and Herzegovina in 1994, he felt like an animal.
Starved and dehydrated, he had lost 33kg. Having spent 262 days in "hell", as he described it, he had forgotten what it felt like to be treated as a human being.
"I thought I wouldn't make it out alive because you lose hope," Tiro told Al Jazeera.
"I was tortured so much; they made an animal out of me. There was psychological [torture], hunger, thirst, non-stop labour, working on the front line amid shootings; you didn't feel like you were going to survive and that there would ever be an end to this."

It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.
RAMIZ TIRO, BOSNIAN CONCENTRATION CAMP SURVIVOR

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.
It was under these conditions that Tiro, as prisoner number 320243, spent nine months between 1993 and 1994 in three detention centres including "Dretelj", the most notorious camp in the former barracks of the Yugoslav National Army (JNA) in the so-called Croatian Republic of Herceg-Bosna.

Removing Muslims

This past week marked the 25th anniversary of the declaration of the unrecognised statelet of Herceg-Bosna as a Croatian republic, with Mostar designated as its capital city.
It was formed in Bosnia and Herzegovina in 1991 with the intent to secede from Bosnia and Herzegovina and unite with Croatia, as the ICTY confirmed.
In November 2017, the ICTY sentenced six high-ranking officials of Herceg-Bosna to 111 years in prison.
They were found guilty of contributing to the joint criminal enterprise (JCE), which had as its ultimate goal creating Croatian territory in Bosnia and Herzegovina, including Mostar - the southern city besieged for nine months.
Croatia was also complicit in the JCE, the ICTY said.
Crimes committed against Muslims between 1993 and 1994 "were not random acts of a few unruly soldiers", the ICTY stated in 2013.
"On the contrary, these crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna."




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

Croat forces began their new wave of arrests in May and July 1993.
At night, apartment by apartment, one block after the other, separation awaited each Bosniak family. The men were transported to camps and the rest of the family was typically expelled from their homes in west so-called Croat Mostar to east so-called Muslim Mostar.
Tiro was arrested on the night of June 30, 1993, with the rest of the Muslim men from his neighbourhood, and transported to Heliodrom, a former JNA military facility.
Once the heavy steel doors opened, he saw a room packed with hundreds of drained faces, their owners sitting on the concrete floor. There was barely room to stand, let alone sit, Tiro said.
However, the 19 days that he later spent in Dretelj were by far the worst.
"They wouldn't open the door for days, leaving us shut inside without any food or water," Tiro said. 
When they were given a meagre ration of food, they had only a few seconds to eat it under threat of punishment.
All the while, Tiro asked himself: Why? Why am I being arrested? Why am I being tortured? Why are we being expelled from our homes when our families have lived here for the past 500 years?
“We went to school together [with Croats], we lived together and all of a sudden he’s my enemy now?" he said.
Tiro recognised one of the soldiers who would lock them in as a former schoolmate.
Tiro asked him, “Why is this being done to us? I’m just like you."
“No, no, you’re ‘balije’ [Muslims]. You’re the enemy of our state,” the soldier said.
“This was unfathomable for me,” Tiro recalled. “But I realised what it was about during my time as a prisoner.”

Serving as a human shield

At Heliodrom, being picked from the rows of detainees for labour was a "nightmare".
On some days, they knew they would face "a guaranteed death", Tiro said, working on the front line amid clashes between HVO and Bosnian forces (ARBIH).
“When you went for labour on these days, you weren’t sure if you were going to come back,” Tiro said.
It was here that the majority of detainees would be killed. A truck would leave with 60 detainees in the morning and come back in the evening with only 40 or 50.

Those who survived were covered in blood and in shock.
These crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna.
THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA

Tiro's turn to work on the front line as a human shield came on Saturday, August 14, 1993 - the most frightening day in his life.
Forty men were brought to the front line in the middle of Mostar. An HVO soldier ordered them to head into the clearing and build a protective wall out of sandbags just 10 metres away from ARBIH's position, putting its security at stake.
They hesitated, knowing they would surely be shot at.
"Get out!" the soldier shouted at them. “Or do you want me to kill you all now on the spot?” he said, aiming his loaded gun at them.
With no choice, they headed for the clearing, carrying sandbags two by two. Halfway there, bullets began hitting the sandbags, sending sand spilling onto the ground. Another bullet hit a branch above them.
How many warning shots will there be? Tiro thought to himself.
But there was no turning back or running away as the HVO soldier who had given them the orders kept them in his crosshairs, threatening to shoot them if they did.
"We were surely headed towards death. I was just waiting for the moment when I would fall to the ground," Tiro said.
They set down their first sandbags unscathed, but when they turned back to for more, an explosion went off and they found themselves on the ground.
Tiro had been hit in the head by shrapnel. Blood ran onto his face. He could hardly see. He held his hand to his head stop the bleeding but felt as if a large part of his head was missing. His fellow detainees were also injured, covered in blood.
Luckily, the shrapnel hadn't damaged his brain, the surgeon told him later on when he regained consciousness in the hospital.
His friend and fellow detainee had also survived after undergoing surgery to repair veins and arteries that were ruptured in the explosion.
In spite of the danger, sometimes hunger was so dire in the camp that detainees would risk their lives and volunteer to work on the front lines, just so they could get a tin of food.
Twenty-five years later, the search continues for the bodies of 700 killed detainees, according to the Association of Mostar Concentration Camp Detainees.
To this day, Tiro still has trouble sleeping and suffers from pain. Despite everything he's been through, he says he doesn't hold on to negative feelings.
"By writing my book [Dretelj: At the Door to Hell], I was able to return to my old self," Tiro said.
"It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.”




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

SOURCE: AL JAZEERA NEWS

Mersiha Gadzo is a journalist and online producer for Al Jazeera English.

(Courtesy: Ramiz Tiro)

05.09.2018.

Sitan znamen: Stećak Radivoja Krivoušića



Preko puta nekadašnjeg Radničkog doma, u malom parku na vrhu ulice Huse Maslića, a kako saznajemo iz rukopisa Hivzije Hasandedića, u malom haremu gdje se nekada nalazila Husein-hodžina džamija, i danas se nalazi stećak iz 15. vijeka.
Na njemu je uklesano da tu počiva Radivoje Krivoušić, jedan od posljednjih bogumila (patarena).
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.09.2018.

Ode još jedna legenda




Marijan Beneš, jedan od najboljih evropskih boksera svih vremena, umro je danas u Banjoj Luci u 67. godini.

Beneš je preminuo nakon duge i teške bolesti.
“Jutros je prestalo da kuca srce našeg velikog šampiona. Umrla je legenda ex-yu boksa”, navedeno je na internet stranici Bokserskog kluba Slavija Banja Luka.
Marijan Beneš je rođen u Beogradu 11. juna 1951. godine, a već sa devet godina ulazi u ring i bori se protiv osamnaestogodišnjaka i pobjeđuje.
Sa samo sedamnaest godina potpisuje za “Slaviju”, bokserski klub iz Banje Luke, gdje i ostaje tokom čitave svoje amaterske karijere.
Bio je prvak Mediterana, prvak Balkana, najbolji sportista Jugoslavije, osvojio je „Zlatnu rukavicu“, „Zlatni gong“, „Čeličnu pesnicu“. Vrhunac svoje amaterske karijere doživljava 1973. godine kada je u Beogradu osvojio titulu amaterskog prvaka Evrope u lako-velter kategoriji. Tada se borio protiv Rusa Kamnjeva.
Nakon amaterske karijere prešao je u profesionalce i osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine.
Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 puta iz ringa izašao kao pobjednik, 21 meč pobijedio je nokautom, a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksovao neriješeno.
Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksovao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz boksa se povukao zbog teške povrede i gubitka oka.
(novasloboda)

04.09.2018.

Kao da se sprema nešto veliko


Kao da se sprema nešto veliko

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportsport.ba dana 3. septembra 2018. godine, autor je A. Ćulić)

Izvod iz matične knjige Rođenih: Mostar u srcu, Velež do groba

Buđenje posrnulog diva

Kada proslavljeni sinonim za snalažljivost i visprenost Tarik Samarah, inače fotograf po fahu, priča o aktivnostima i dogodovštinama koje se dešavaju među navijačima Veleža uoči ili nakon utakmica njihovog voljenog kluba, slušaoci ga uzimaju s rezervom smatrajući da njegove priče graniče s naučnom fantastikom.
Tarik je neprevaziđeni pripovjedač koji ne propušta često utakmice pa čak ni gostujuće. Bio je svojevremeno transparent "Je.o Džanku gdje smo mi bili" aludirajući po kakvim su sve mjestima morali ići da bi bodrili svoj klub. To je bilo u vrijeme kada je Velež prvi put ispao u niži rang gdje se i sada nalazi. Ali ni tada, a posebno danas podrška nije izostajala.
Elem nazvao je Samarah tri dana prije utakmice zajedničkog prijatelja da mu ispriča kako se Rođeni pripremaju za utakmicu sa Olimpikom nakon tri uvodna trijumfa. Takvu priču, prema priznanju pomenutog ne ispriča ni navijač Boce Juniors pred utakmicu s River Plateom. Kaže svi su u kolonama, sa trubama, zastave se viore...
Svoju verziju priprema za subotu Samarah je ispričao oprilike predveče, da bi nekoliko sati kasnije društvene mreže pronijele video: Sve o čemu je Tarik pričao prijatelju, šira javnost imala je priliku vidjeti golim okom. Kolone automobila, Veležov restaurirani Fićo, pjesma, baklje koje gore... najavljivali su rijetko viđen spektakl na stadionu Rođeni.
Ne, ne dolazi ni Derby County, ni Borussija Dortmund, već sarajevski Olimpik.
Euforija koja je obuzela Mostarce proširila se brzinom svjetlosti i među "sarajevskim" Rođenim. Rijetko čijih navijača u Sarajevu, a da ne navijaju za sarajevske rivale, ima više no Veležovih. Velež se naprosto voli i u neka sretnija vremena izazivao je neskrivene, posebne simpatije širom Jugoslavije.
Muhamed Pašić, oličenje je ostvarnog čovjeka i meraklije. Na zidu njegovog ugostiteljskog objekta stoji veliki Veležov grb. Gledaju se tu utakmice razne, ali za jedan se klub smije otvoreno navijati.
Kada je odabrao opciju "attending", da ima namjeru posjetiti Vrapčiće, bio je to jasan znak da bi ovaj autor konačno trebao provjeriti, barem djelomičnio, ono o čemu Samarah godinama oduševljeno priča.
(Samarah odrastao je u Ljubuškom, a njegova osobenost je skoro tarantinovska. Nekadašnji pomoćnik selektora rukometne reprezentacije i trener Izviđača, Zdena Grbavac pričao je jedne prilike o njegovim podvizima iz osnovne škole, budući da su zajedno sjedili u klupi. To bilo prosto nadrealno. Između ostalog Tarik je jedne godine pred zadnji čas srpsko-hrvatskog ili čega već, nabešao bruku kečeva, pa ga je nastavnica fino upozorila da do posljednjeg časa mora naučiti to i to da bi uopće dobio prolaznu ocjenu. Smilovala mu se. Kad je došao zadnji čas bez po muke je pitao da li može odgovarati sljedeći čas. Dragi Tarik, nema više časova, kakav pobogu zadnji čas... O njegovim dogodovštinama s fudbalerima iz reprezentacije koje je slikao netom poslije rata pa im prodavao slike, mogao bi se duži dokumentarac snimiti.)
Prilika je bila jedinstvena. Ljudi kojima je Mostar u srcu (Velež do groba) nakon godina letargije i besperspektivnosti osjetili su da se počinje nešto dešavati.
"Sklonjeni su metilji, sada krećemo od nule. Malo bi bilo pretjerano očekivati neviđene rezultate uporedo radeći na infrastrukturi i praveći dobre temelje. Ali krenulo je polako i to se odmah vidi. Prije tri dana kružili smo po gradu, vidiš šta je raje", priča sarajevski student, rođeni Jablaničanin, a Veležovac po opredjeljenju Ado Palić nakon što je autor s Pajom i još jednim Rođenim - Mešom Pajevićem nekako uspio zauzeti poziciju u kafani uz sami stadion.
Bilo je pola četiri, sat vremena prije prvog sučevog zvižduka.

1. Prije utakmice
Ne postoji autentičniji smisao za humor nego što je onaj u Hercegovini, mada će za Mostarce reći da oni nisu ništa osim -Mostarci, sami za sebe, kakva Hercegovina.
Možete vi susresti razne varijacije istog tog duha svugdje na jugu, i u Crnoj Gori ljudi su prije svega urnebesno duhoviti, ali Mostar je ipak drugo.
Kada progovori očekuj da ćeš prasnuti u smijeh, o bilo čemu da se priča, šta god da je tema. I nije to tako samo u priči. I kada čitaš, Ozrena Kebu recimo koji se "sjeća koliko je samo Baka Slišković plakao onog dana kada su se i jedan i drugi rodili", da je ječalo porodilište i da je on tada znao da će biti Baka virtuoz - krajevi usana šire počinju se širiti lateralno i prema gore.
U moru ljudi ofarbanih u crveno, orila se pjesma, jedni su sjedili i mezeteli poput Profe i Denisa iz Sarajeva, drugi zagrljeni pjevali iz sveg glasa, treći ćakulali, a konobar brisao znoj sa čela jer mu rapidno ponestaje piva.
"Nikad ovo ovako nije bilo", čuje se iz mase.
Pojavljuje se u tome u momčina, u prepoznatljivom je koloritu.
"Gdje si brata, ko ti je javio da je tekma", dočekuje ga drugi i u toj rečenici sublimira čitav taj mostarski neprevaziđeni dar za polupotcjenjivačku 'ta će on' zajebanciju. Kao ono otkud tebe, bola', nisi garant sam skontao da je "ludilo" obuzelo sve...
Ado (odozgo iz teksta) priča dalje kako se proveo na moru. Došao sa suprugom i dvoje djece.
"Ujutro na plažu - priča - oblačim ovaj dres Veleža, kaže žena šta ti je bolan jesil normalan, ma reko samo ti svoje... Naručim, kaže, jednu pivu, dođe mi za sto još tri. Gazda mi rekao molim te da se dogovorimo da sljedeće godine dođeš, upola cijene ću ti dati."
Dobro mu bilo s dresom, sva vrata pootvarao i uvjerio se koliko je Velež drag, poseban, da i dalje ima ono nešto.
Dolazi zatim pjevač Adnan Jakupović i počinje potpuni lom. "Nikad te niko voljeti neće, k'o što te volim jaaaaaa, Semireeeeee, Semireeeeee, Bože fudbala".
Tu, u toj kafani, koja će bude li Velež istrajao na svom putu biti premala i nedovoljna čovjek shvati da ne postoje najvatreniji navijači Veleža jer su svi podjednako vatreni. Imaju samo mlađi i stariji.

2. Za vrijeme utakmice
Ono što prosječan ljubitelj fudbala iz Sarajeva može doživjeti na tribinama među navijačima Veleža vjerovatno je u stanju susresti još samo u Top listi nadrealista. Toliko vrckavosti na svakom pedlju, da je prosto očaravajuće. Ali jeste upravo očaravajuće ako dolazite kao neutralac, reporter kojeg ne zanima mnogo sama utakmica koliko sve ono što pridonosi atmosferi. A atmosfere u subotu protiv Olimpika ne bi postidio nijedan grčki klub sa iole frenetičnim navijačima. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta, ali niko nije u stanju tačan broj odgonetnuti.
"Ma ima jedno sedam hiljada. I protiv Goražda je bilo dosta, ali vruće brate, morali su prekidati igru da igrači piju vode", priča čovjek koji sjedi pored, srednjih godina, čije je dijete udaljeno na tribinama nekih desetak metara.
"Možemo li se ovdje kod tebe smjestiti?"
"Ma može legendo, ako treba i u krilo"
Liskalukom je nadaren kao i većina, pa u jednom trenutku apeluje na svog igrača: "Idi na loptu, nije pegla". Kada se jedan gostujući igrač odlučio previjati na terenu, on je lakonski ocijenio da se neće još zadugo ustati jer je onda "mehka trava, pa mu odgovara". Diskutabilne situacije će da premotaju, pa će iza ponoći svi moći vidjeti je li bilo penala ili nije.
Nije ni završilo prvo poluvrijeme kolega ga s drugog kraja tribine zove na pivu, a kako on odvija, ovaj otpuhnu "meni vala žena nije rekla da moram čitavu utakmicu gledati". I to je samo na jednom dijelu tribine, na bilo kojem drugom isto bi vjerovatno bilo. Ono što je rijetkost za ostale terene bilo gdje u BiH i u bilo kojem rangu takmičenja je ogroman broj djevojaka, žena i djece na utakmici. Ljepota. Vidiš koliko to ljudima znači i koliko bi ljudi bili sretniji9 i ispunjeniji uz jak i snažan Velež...

3. Poluvrijeme
Velež se voli, džaba. Teško je objašnjiva ta ljubav i u najtežim vremenima kada bi svi digli ruke ljudi se i dalje interesuju. Velež je naprosto simbol, pa je tako bio i dedi Ibri iz Zenice koji je svojevremeno svoju skromnu penziju proslijedio na račun kluba od sviju napuštenog.
I dedo Hasan kojeg su slučajno na ulici u Sarajevu nešto priupitali, a on im odgovorio da samo navija za Velež i da se Velež, kako on vidi, polako vraća, također je bio tu. Malu svečanost napravio je domaćin da im se oduži, makar simbolično, jer takve geste simboliziraju neko drugo vrijeme i neopterećenost lokalpatriotskim porivima.
Ljudi su plakali kada ih je zvanični spiker prozvao da izađu na teren stadiona Rođeni čije tribine će uskoro biti natkrivene, i "gdje će morati postaviti stolice, zbog Evropske lige", kako reče naš Paja.
Utakmici osim dvojice deda i nekoliko hiljada ljudi prisustvovali su Vaha Halilhodžić, Džema Hadžiabdić i Sead Kajtaz, legende čija će podrška biti dodatni vjetar u leđa, jer su novi vjetrovi očiti.

4. Drugo poluvrijeme i kraj
Velež je u prvom poluvremenu protiv Olimpika bio konkretniji protivnik, imalo se šta vidjeti, desni bek energičan, pokretljiv, Brandao opasan makar samo i da stoji kod lijeve aut linije, a Nusmir Fajić klasa za sebe. Kada skoči imaš osjećaj da stoji u vazduhu i samo malo glavom pipne loptu, proslijedi je gdje treba. Od "kockaste" lopte pravi okruglu.
U drugom, izlaskom "desetke" Seida Behrama malo je domaćin izgubio konce, čak su se u finišu bespotrebno nečega i prepali, pa je na semaforu nakon 90 minua stajalo 0:0.
"Kada dođe 500 ljudi oni odigraju k'o sat, kaže što su dobri bili, navrate me da dođem. Skupi se desam hiljada oni ne mogu gola zabit'. Dobro je da ga ne primismo ovi nam uvijek jedan šut upute i zabiju gol", bio je komentar našeg susjeda-šereta na kraju.
Brzo smo se relativno iskobeljali iz gužve u Vrapčićima jer nas je put vodio u suprotnom smjeru. Konstatujući kako je šteta što bar jedan gol nije pao, zbog raje, ambijenta, Pajinu djelomičnu neispunjenost zamijeni optimizam:
"Dolazi nama sad Duško Bajević, sad ćemo mi to sve pošamarati. Jesi mu pročitao izjavu? Ama, ništa da ne uradi za Velež ona mu izjava vrijedi para. Svaka mu čast."
A Princ s Neretve nakon ostavke u AEK-u rekao da će se posvetiti sad malo Veležu, jer vrijeme je ipak da se i kaljuže izađe.
Velež se budi, ali istinski, ne ublehaški, a to ljudi prepoznaju. Puni su poleta, elana i iskreno su se s početkom ove sezone predali Veležu. Ima i nekakvih sponzora, no da su pametni ovi drugi, imao bi ih Velež još više jer liči kao da se sprema nešto veliko. Tek će Velež da bude zanimljiviji svima. Osjeti se to u zraku.
(sportsport.ba)



29.08.2018.

Sitan znamen: Radnički dom


Južno od zgrade stare opštine, na uglu Glavne i Hasanagića ulice, nekada se nalazio Radnički dom, objekat s velikom salom i baštom
Iz knjiga Karla Drage Miletića, saznajemo da je 1895. godine zgradu kupio Miho Doder, sin pokojnog Gjure. Vremenom je u zgradi otvorena radionica za izradu aluminijskog posuđa. Nakon smrti Mihe, zgrada se 1927. godine preuređuje za nove vlasnike Ahmeta i Šefku Komadinu.
Nedugo nakon toga, 1933. godine, zgradu je otkupila Radnička komora iz Sarajeva i ubrzo je pod nazivom Radnički dom postala centar okupljanja radništva Mostara. U sali zgrade davale su se filmske i pozorišne predstave.
U godinama prije rata iz devedesetih, u zgradi je bilo smješteno Opštinsko vijeće Saveza sindikata, a sala je, pored potreba Sindikalnog vijeća, korištena i za konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, za održavanje različitih seminara, simpozijuma i sličnih manifestacija. Jedno vrijeme, nakon rata, na spratu bila je smještena uprava Fudbalskog kluba Velež.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.08.2018.

Knjige magične privlačnosti



(tekst koji slijedi objavljen je u „Dnevnom listu“ 16. augusta 2018. godine, autor J.S.)

Promovirane knjige „Perom i kamerom o Mostaru“ i „Stambol u Mostru“

Knjige magične privlačnosti na tragu rasvjetljvanja povijesti Mostara

Očekivalo se da će trifolijum autora Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Ćampara ponovo ponuditi pravi eliksir za dušu jer se dugo bave izučavanjem povijesti Mostara i Hercegovine, što se i desilo. Njihova najnovija knjiga „Perom i kamerom o Mostaru" i Vrančićeva „Stambol u Mostaru" ne samo što obogaćuju literaturu o ovom gradu, nego ujedno predstavljaju novum s obzirom da su ponudili do sada nepoznate tekstove europskih putopisaca u kojima stranci bilježe sve ono što ih je motiviralo da trajno zabilježe i time nam ostave dragocjene podatke o izgledu grada Mostara prije nekoliko vjekova, o događajima koji su se zbili za njihovog boravka, društvenim odnosima, tradiciji, etnografiji, infrastrukturi, običajima. objektima, gospodarstvu i svemu onom što je za njih predstavljalo zanimljivost.

Dosljednost tema

Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreni živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istoriju, osuđen je daje ponavlja."


O knjigama je govorio Zlatko Serdarević. publicist, novinar i kroničar Mostara, istakavši da se u ovo infernalno doba prepuno svakovrsnih devijantnostli, ponora, lutanja i beznađa, pohlepe za materijalnim. desakralizacije i sve većim udaljavanjem od duhovnih vrijednosti koje u biti predstavljaju uzvišeniji a time i svrsishodniji smisao čovjekovog bitka, poput zrake svjetlosti pojavljuju ličnosti koje upravo u istraživačkom i tragalačkom senzu pronalaze prostore za obitavanje unutrašnjeg mira nudeći ga široj javnosti u želji da i sami okušaju pronađene vrijednosti.
Prvi evokativ upućuje nas na zaključak da svi oni emaniraju dosljednost temama kojima se duže vremena bave, a upravo taj element vrlo zorno pokazuje vjernost ideji da vremenom u ogledalu prošlosti, upornim tragalačkim radom, generiranim akcentiranim osjećajem za prošlošću, vrate nekadašnji izgled Mostara i time nam pruže što jasniju sliku grada ranijih generacija.
Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreći živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istorju, osuđen je da je ponavlja."
Ove knjige su na tragu pragmatičnosti da se kroz revalorizacji vrijednosti ranijih generacija potvrdi želja za sticanjem mudrosti kako bi se pripremili za budućnost", akcentirao je Serdarević.
Nema nikakve dvojbe da panis angelicus - duhovna hrana ove trojice autora predstavlja istraživanje prošlosti ali ne u klasičnom smislu istorijske nauke nego kroz reproduciranje putopisne građe i segmentirane činjenice o detaljima koji karakteriziraju Mostar. Ovim i prethodnim njihovim izdanjima, nema sumnje, autori su osigurali mjesto u kulturnoj kronici ne samo grada Mostara nego i na širim prostorima.

Melankolija povezana s 'boljom prošlošću'

Ovakve knjige specifičnog žanra poput brevijara, zbog niza zanimljivosti i karakterističnih događaja koji su se zbili u daljoj prošlosti Mostara, komuniciraju sa najširim slojevima. Autori Vrančić, Špago i Čampara su protagonisti posebne literature prijemčljive zbog svoje patine i tajanstvenosti . Njihova mašta ili san. priviđenje, neostvariva zamisao jednom riječju himera jeste sublimirana u pokušaj vraćanja pozitivnih vrijednosti minulih vremena, od svog djetinjstva pa sve dublje unatrag, uvijek tražeći zapretenu harmoničnost zajedničkog življenja u kome je dominantno mjesto pripadalo ljudskim vrijednostima, moralu, čovjekoljublju, humanitetu, poštovanju drugog i drugačijeg. Diskurs njihovog svijeta je naoko omeđen zavičajem što nimalo ne umanjuje poslanje i rezultate istraživanja. Istorijski, najznačajnije spoznaje nastaju kad se granice krše, prevazilaze i tada se na horizontu pomaljaju nove ali ovog puta šire granice. To udaljavanje od lokalnog se upravo preko revalorizacije tekstova europskih putopisaca jer oni u suštini svojim djelom vrše interakciju i komunikaciju između građana svojih zemalja i ovdašnjih ljudi, kazao je Serdarević iznoseći kišljenje da je u analizi knjiga "perom i kamerom o Mostaru" i "Stambol u Mostaru" upravo ovo suštinska poruka i smisao njihovog opredjeljenja spisateljske aktivnosti.

Zar bi Mostar bio ovako lijep da nije ljudi poput Vrančića, Špage i Čampare koji su u svojim tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincijalnosti?

Čitajući ova štiva kod nas se stvara autorefleksija jer bivamo zarobljeni u minulo vrijeme sa svim njegovim specifičnostima, blagodetima, turbulencijama i manjkavostima. Dugotrajno vršene duboke tragalačke sonde autora u minulo vrijeme od nekoliko vijekova unazad otkrivaju nam isčezli svijet kojeg je do jučer prekrivala prašina zaborava iliideološka zasjenjenost pojedinih društvenih sistema koji su negirali sve ili gotovo sve što su stvarale prethodne generacije. Putanja tragalačkih amplituda autora, nije teško zaključiti, u neprekidnoj je uzlaznoj krivulji što znači da kontinuirana aktivnost i tragalački sens neprekidno doživljava sve impresivniji vitalitet, istakao je Serdarević, iznoseći zanimljivu konstataciju da je pojava melankolije u pravilu u pravilu povezana za bolju prošlost i možda zbog toga ove knjige predstavljaju okrijepu, duševni eliksir, ampulu koja smiruje i u čovjeku stvara izvjesnu dozu nirvane.
Kao što su predstavljeni putopisci vjerovali ili su nagonski osjećali da iskustvo drugih svijetova, a ovdje je riječ o Mostaru i Hercegovini, predstavlja pretpostavku za upoznavanje vlastitog svijeta, tako su autori ove dvije knjige željeli upoznati sebe preko pisanih tragova stranaca. Pored istorijskih činjenica koje stranci nude u svojim zapisima, također, ima dosta poetičnih pasaža u kojima eksplicitno uskrsava snoviđenje, emotivna i estetska komponenta prilikom opisa pejzaža, žanr scena ili gradskih veduta.
„Ova knjiga nam pruža podatke o galeriji fotografa bilo da je riječ o onim sa privremenim boravkom u gradu bilo majstorima koje je Mostar zarobio svojom ljepotom i u njemu su trajno ostali otvarajući fotografske ateljee po uzoru na europske. Među njima su i domaći autori, nama draga i poznata imena kao što su Anton Zimolo, Ivica Grubišić, Tošo Dabac, Zijah Zijo Kolakovlć, I. i R. Jeremić, Franjo Aničić, Dušan Knežić, Mostarac koji je 1913. godine u Briselu osvoju zlatnu medalju za svoj autoportret i drugi. Nije mi poznat bilo koji drugi rad u kome su obrađeni fotografi vezani za stvaranje u Mostaru što knjizi daje dodatnu vrijednost, naglasio je Serdarević fokusira-jući se potom na knjigu Tibora Vrančića "Stambol u Mostaru".

Vapaj i eho minulih vremena

Kazao je da je Vrančićeva knjiga "Stambol u Mostaru" koncepcijski bazirana na izboru zanimjivih tekstova brojnih recentnih autora o Mostaru, te da je na istom je tragu kao i prethodna. Konstatirao je da se, zbog evidentne ljubavi Vrančića prema Mostaru nameće jedno pitanje - zašto je Mostar bogat grad?
 Odgovor nam daje Oscar Wilde svojom mudrom izrekom postavljajući retoričko pitanje: „Tko je siromašan ako je voljen?" Zar bi Mostar bio ovako lijep i drag da nije ljudi poput Vrančića. Špage i Ćampare koji mu svojim izdanjima sa tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincljalnosti? Tibor Vrančić nas u ovoj knjizi uvjerava da nekulturi zaborava nema mjesta Jer duh nije uništen, kao što Hemnigvay poručuje da se „čovjek može uništiti ali ne i pobjediti". Za one koji se bave poviješću znana su imena povjesničara čiji su selektivni tekstovi zastupljeni u knjizi. To su: fra Nikola Lašvanin. Hamdij Kapidžić. Jusuf Mulić, Ivan Zovko. Husaga Ćišić, Martin Đurđevtć, fra Ivan Frano Jukić, fra Dominik Mandić, Matija Mažuranlć. Carl Pezz, Hivzija Hasandedlć, Robert Michael. Prokopije Ćokorilo, Joanikije Pamučina. Serafim Solaja, potvrdio je Serdarević.

Tumač duše

Knjiga je likovno obogaćena faksimilima akvarela Miodraga Milićevića sa motivima gradskih veduta. Stiče se utisak da se slike sa tekstom toliko umrežavaju da se ovo izdanje teško može zamisliti bez bilo koje od ove dvije komponente. Tekst i slika su se proželi do te mjere da žive jednom frekvencijom stvarajući kod čitatelja kompleksniji doživljaj.
Iako Vrančić nije imao nakanu da napravi antologijski izbor tekstova o Mostaru poznatih autora, književnika, putopisaca, znanstvenika ili novinara , knjiga ipak ima dodirnih točaka s takvim izdanjima. Kao tumač duše Mostara, njome doprinosi podizanju duhovnih karijatida Mostara.
Ovakve knjige mogu nastati samo u kontemplaciji o Mostaru kao osobnoj opsesivnosti i prijatnom usudu. Na njenim stranicama čujemo njegov vapaj za minulim vremenima, ali i eho tog doba kao upozorenje da ne postoji diskontinuitet vremena te da je zaborav u svakom slučaju poguban.
Promocijom je sa znatnom dozom iskustva i profesionalnosti moderirao glumac Nedžad Maksumić. dok je dijelove iz knjiga čitao Sead Đulić.
J.S.

Mostarsko ljeto 2018., kulturna manifestacija sa nizom programa iz svih grana umjetnosti, koja je počela u lipnju bliži se kraju. Promocija dvije knjige trojice koautora kao 36. sadržaj pira, u slavu umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva, privukla je veliki broj posjetitelja

(Dnevni list)




24.08.2018.

O knjigama, i gdje se mogu kupiti


Knjiga Stambol u Mostaru
Knjiga pod nazivom Stambol u Mostaru, autora Tibora Vrančića još je jedan pokušaj da se starim tekstovima otrgnu od zaborava neki manje poznati događaji koji su se dogodili u Mostaru prije više od stoljeća.
Tekstovi su prikupljeni iz brojnih starih knjiga objavljenih u prošlosti Mostara. Namjera autora je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada. Ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, za korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, a neke dobre uzele za primjer mlađim generacijama.
Tekstovi su obogaćeni kolor fotografijama starog Mostara koje je kistom oživio Miodrag Milićević, a rađene su na osnovu predloška starih originalnih fotografija Mostara.
U odabiru tekstova autora je vodio sljedeći kriteriji: da budu zanimljivi, da otkrivaju nešto značajno ili da rasvjetljuju neku manje poznatu činjenicu, te je usto nastojao biti objektivan u izboru koliko god je to moguće. Nadamo se da će čitatelji pronaći ponešto zanimljivog i poučnog iz ovog materijala.
Ovo je inače druga knjiga u CIDOM-ovoj biblioteci. Knjiga je objavljena u izdanju Fram Zirala. u B5 formatu (17,6 X 25 cm), tvrdog uveza.

Knjiga Perom i kamerom o Mostaru.
Treća knjiga u biblioteci CIDOM-a, Perom i kamerom o Mostaru, također je izdala izdavačka kuća Fram Ziral Mostar. Radi se o knjizi formata B5 (17,6 x 25 cm) tvrdog uveza, a koja na 267 strana donosi mnoge zanimljive tekstove o Mostaru koje su napisali brojni inozemni putopisci s kraja 19. i početka 20. stoljeća posjećujući naš grad. Svi ti dojmovi o Mostaru predstavljaju svjedočanstva jednog povijesnog vremena i želja je autorskog trojca Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Čampara, sačuvati ih od zaborava.
Prvi je to pokušaj stavljanja na jedno mjesto brojnih putopisaca koji su posjetili Mostar. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže „protutnjati” nekom destinacijom, pokupovati pokoji jeftin madeinChina suvenir, donijeti doma brdo digitalnih fotografija koje se nikada više neće ni pogledati; ili postaviti pokoji selfie na facebook ili tweeter. Onovremenome putniku nije bilo dovoljno samo nijemo posjetiti neko mjesto, usput prigristi nešto na brzinu i nastaviti dalje. Naprotiv, on se zanimao za način života ljudi, on je razgovarao s njima, posjećivao ih u njihovim domovima, očaravala ga je povijest zemlje u koju je došao, njihova kuhinja i običaji, on je primjećivao svaku malenu stijenu obraslu mahovinom, raspukli šipak, granu smokve koja je virila ponad nekog duvara, zelenu boju Neretve, obične ljude.
Usto, u knjizi su obrađeni i brojni fotografi iz istog perioda (skupa s njihovim fotografijama grada) koji su kamerama ovjekovječili Mostar te stoga knjiga predstavlja jedan amalgam ova dva žanra - putopisa i fotografije. Fotograf s početka dvadesetog stoljeća je snimao likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih objavio u knjizi ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koje je zapadni svijet stvorio prema ovoj zemlji.
Knjiga je također obogaćena brojnim fotografijama starog Mostara, pa stoga predstavlja uistinu jedno bogatsvo koje valja sačuvati za buduća pokoljenja.
Obje knjige su već u prodaji i mogu se kupiti
  • u knjižari Mutevelić u Cernici,
  • u Fram Ziralovoj knjižari na Univerzitetu (Zapadni logor)
  • u Logovitinoj knjižari u Splitskoj ulici i
  • u Urarskoj radnji Urar – u Rudarskoj ulici preko puta Mepas Malla
(cidom-team)

24.08.2018.

Obavijest u vezi web stranice Cidom


U brojnim kontaktima smo stekli dojam da mnogi ne znaju za postojanje naše stranice
www.cidom.org te da postojanje te internetske stranice poistovjećuju s ovom facebook stranicom. Stoga, za te manje upućenije samo jedno kratko objašnjenje:

Facebook stranica Cidom je grupa otvorena za druženje, kontakte s rajom, diskusiju o pojedinim temama i obavijesti. Na njoj svaki član grupe može postaviti post ili fotografiju iz svoje privatne zbirke.

Međutim, naša glavna stranica na adresi: www.cidom.org je vođena isključivo od strane administratora koji je jedini mogu uređivati i na njoj je skupljena cjelokupna arhiva koja se sastoji od brojnih knjiga u pdf formatu i skoro 10.000 fotografija iz svih perioda povijesti Mostara i ona je dostupna za neograničen i besplatan pregled svakoga koga ova materija zanima.

(cidom-team)
22.08.2018.

Sitan znamen: Narodno pozorište


Javna ustanova Narodno pozorište Mostar zvanično je osnovana i počela s radom 28. novembra. 1949. godine u sali Radničkog društva Abrašević.
Prve dvije sezone, Pozorište je egzistiralo bez pozorišnog fundusa, u jednoj staroj, trošnoj pozorišnoj dvorani s pozornicom. Ubrzo je sazrela odluka za gradnju, odnosno adaptaciju nove pozorišne zgrade.
Početkom 1949. godine, donesena je odluka o gradnji zgrade Pozorišta i to na temeljima zgrade Srpsko-pravoslavne crkvene opštine, koji su na tom prostoru stajali sve od 1938. godine. Generalni projekat interijera izradio je profesor arhitekture Moma Belobrk iz Beograda. Iako postojeći temelji nisu bili predviđeni za ovakvu zgradu, već u septembru iste godine pristupilo se gradnji. Naravno da 17. novembra 1951. godine, prilikom svečanog otvorenja Pozorišta nije sve bilo završeno, ali osnovna funkcija objekta je zadovoljila. Ni danas plato ispred Pozorišta nije dovršen u skladu s postojećim projektom.
Izgradnjom nove zgrade, dolaskom Safeta Ćišića za upravnika pozorišta, 1. januara 1951. godine, angažovanjem novih već afirmisanih, ali i glumaca početnika, tehničkim pojačanjem u savremenoj opremi i ljudstvu, stvara se kolektiv od 80 članova, koji započinje ispisivati novu stranicu ovog teatra.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.08.2018.

Bajram Šerif Mubarek Olsun


(spagos)
20.08.2018.

Čuvar istorije Rođenih


Enes Vukotić – Čuvar istorije Rođenih

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Sportske novosti 18. augusta 2018. autor Mirsad Starčević)

Ljubav prema “Rođenima“ je nemjerljiva. Mnogi u ljubavi prema klubu pronalaze smisao svog života, a Enes Vukotić je upravo takav. Jedan je od simbola tima sa Neretve, živa enciklopedija “Rođenih“, vrhunski poznavatelj fudbalskih i drugih prilika oko kluba i čovjek koji je više od trideset godina proveo radeći u Veležu.
Uporedo s poslom, Eno je decenijama uz veliku dozu sentimentalnosti, sakupljao podatke i isječke iz novina. Često u polušali među rajom je znao kazati: “Stotinu se puta posvađam sa suprugom, zbog građe za knjigu o crvenom timu“. Jer i kada je sa suprugom i najbiližima – Enes misli na Velež. To je nešto više od ljubavi, to je Velež, to je Enes Vukotić.
S druge strane, da bi običan čovjek shvatio veličinu iskonske ljubavi, treba da zna što su “Rođeni“, nekad najomiljeniji jugoslovenski prvoligaš, a i danas širom regiona poštovan od neutralnih navijača. Onda stvari postaju mnogo jasnije. Ko je barem jednom kročio na hram fudbala, stadion Pod Bijelim brijegom, zna kakve emocije krenu kroz krvotok i kada se sjetite najvoljenijih.
Ogromna je privilegija razgovarati, družiti se i biti istinski prijatelj s ljudskom veličinom i čuvarom historije “Rođenih“ – Enesom Vukotićem. Veliku zahvalnost “krojač“ ovog teksta duguje Enesu Vukotiću, jer mu je ukazao povjerenje i neizmjernu čast, da u Almanahu iskaže svoje mišljenje prema bh. fudbalskom velikanu. U skoro stoljetnoj tradiciju kluba, čast je biti s imenom i prezimenom među najvećim sportskim i ljudskim legendama.
Knjiga je svojevrsna hronologija, velikog broja utakmica koje je Velež odigrao kroz svoju historiju. Djelo koje je urađeno je jedinstveno u sportskom svijetu, što se sa sigurnošću može utvrditi, jer na više od 1. 100 stranica sadrži ogroman broj novinskih izvještaja, koje je Eno marljivo godinama sakupljao, čuvao i uklopio u poseban mozaik.
Tu se može vidjeti preko 1. 000 fotografija različitih generacija kluba, zatim oko 600 izvještaja sa Veležovih utakmica. Almanah je jedno antologijsko djelo, čija će se prava vrijednost odrediti tek u godinama i decenijama koja slijede, te zaslužuje da krasi biblioteku svakog zaljubljenika i prijatelja Veleža
Naravno, i navijača drugih timova, te posebno mlađe generacije, koja bi se mogla uvjeriti što je bio Velež i kako ga danas treba voljeti. Zašto ? Zato što se Velež oduvijek njegovao u srcima navijača, skoro stoljeće, kao nešto najrođenije. A dobro je znano da je oduvijek imao i najljepši nadimak za jedan fudbalski klub u cijelom svijetu, to pitomo – “Rođeni“.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)


15.08.2018.

Promovisane dvije knjige o Mostaru

(tekst sa fotografijama, koji slijedi, objavljen je na službenoj stranici Mostarskog ljeta, 15. augusta 2018. godine)


U velikoj sali Centra za kulturu Mostar, večeras je u okviru manifestacije „Mostarsko ljeto 2018" upriličena promocija dvije izuzetno zanimljive knjige koje se tiču grada Mostara. Riječ je o knjigama: "Perom i kamerom o Mostaru", autorskog trojca Tibora Vrančića, Smaila Špage i Ismaila Brace Čampare i "Stambol u Mostaru", autora Tibora Vrančića.



Autori su, kako je i na samom početku moderator večerašnje promocije Nedžad Maksumić kazao, tri zaljubljenika u Mostar koji spašavaju sjećanja i složni su u jednom, a to je da je historija Mostara cjelovita, nepromjenjiva i neprekrojiva.

'Perom i kamerom o Mostaru'je zbirka svih putopisaca koji su dolazili u Mostar, još prije sto i više godina, i koji su pisali o njemu. Zanimljivo je to, s aspekta današnjeg turizma i današnjih turista, uporediti kako su nekada strani turisti doživljavali Mostar, a kako ga danas doživljavaju. U knjizi je napravljena i kombinacija sa fotografima iz istog perioda koji su ostavili trag u fotografiji. Ta smo dva stila ukomponovali, tako da imamo 47putopisaca i oko 30-tak fotografa. Neko misli da se to dvoje ne može kombinovati, ali svakoje majstor svog zanata. Fotograf doživljava stvari na jedan način, pisac na drugi, tako da smo mi to spojili.", kazao je Tibor Vrančić, jedan od autora knjige „Perom i kamerom o Mostaru".

Vrančić je objasnio o čemu se radi i u njegovoj knjizi „Stambol u Mostaru".

Što se tiče knjige 'Stambol u Mostaru', ilustrator je Miodrag Miličević koji je radio slike u akvarelu, na osnovu starih fotografija. Onda sam uzeo tekstove iz starih knjiga koje se nalaze, također, na web stranici 'CIDOM'-a. Riječ je o pojedinim tekstovima o Mostaru, stanovnicima tadašnjeg Mostara, raznim smiješnim događajima, manje važnim za Mostar, ali koji su isto dio historije. Tako da sam i to sastavio u jednu knjigu.", istakao je Vrančić.



O značaju i vrijednosti ove dvije knjige, pojasnio je Smail Špago, jedan od autora knjige „Perom i kamerom o Mostaru".

Svaka knjiga o Mostaru je dobrodošla i jedan je doprinos da imamo cjelokupniju sliku o našem gradu. Da se vidi šta je Mostar nekad bio, jer to samo kroz pisani dokument možemo vidjeti. Sve drugo se zasniva na pričama, ali to prođe i završi se na priči. Ovo je najljepše što za Mostar neko može uraditi, a to su pisani dokumenti o našem gradu.", objasnio je Špago.


Saradnja između autora se razvila kroz uređivanje fotografija starog Mostara na društvenim mrežama.

Iskupili smo negdje oko 10 000 fotografija starog Mostara. Zatim smo otvorili stranicu 'CIDOM', na koju smo postavili sve knjige do kojih smo došli i pomenute fotografije. Ovi materijali su dostupni svima na adresi www.cidom.org, a mogu poslužiti studentima, književnicima i kome god je to potrebno.", naglasio je Vrančić.

CIDOM - centar za informaciju i dokumentaciju Mostar je, kako kaže moderator Maksumić, web stranica na kojoj se mogu pronaći brojni stari tekstovi koji govore o historiji Mostara, stare fotografije, dokumenti i zanimljivosti koje je nekoliko entuzijasta vrijedno i uporno tražilo i pronalazilo na mnogim stranama, kako bi ih sačuvali od zaborava za one koji se žele sjećati, i za generacije koje dolaze.



Vezu između ove dvije knjige, i odgovor na pitanje zašto obje knjige na jednoj promociji, predstavlja vrlo jednostavan razlog, a to je što su se svi autori, još dok je Braco bio živ, odrekli dobiti, te će sav prihod ići za održavanje stranice 'CIDOM'.", istakao je Vrančić.

Prosječna mjesečna posjećenost stranice je između 8000 i 10000 posjeta. Uzimajući u obzir, da se ne bavimo dnevnom politikom, žutom štampom ili estradom, ovaj broj je značajan. U zadnje vrijeme primjećujemo da se naša arhiva koristi kao izvor za pisanje stručnih radova iz historije, što nas čini posebno ponosnim. To nam je potvrda daje ovo lijepa i plemenita ideja, i da smo na pravom putu.", kazala je Emina Redžić Muftić, članica 'CIDOM' tima.

Promotor knjiga bio je novinar i publicista Šemsudin Zlatko Serdarević, a večer je upotpunilo čitanje odlomaka iz obje knjige, koje je izdvojio i pročitao direktor Mostarskog teatra mladih, Sead Đulić.

(mostarskoljeto.ba)





15.08.2018.

Održana promocija knjiga „Perom i kamerom o Mostaru“ i Stambol u Mostaru“





(fotosi: Nedim, Ajša, Jagoda)

U okviru manifestacije „Mostarsko ljeto 2018“, sinoć je u Centru za kulturu grada Mostara održana promocija knjiga “Perom i kamerom o Mostaru”, autorskog trojca Tibora Vrančića, Smaila Špage i Ismaila Brace Čampare i “Stambol u Mostaru”, autora Tibora Vrančića.
Knjiga “Perom i kamerom o Mostaru” donosi veliki broj zanimljivih tekstova o Mostaru, koje su napisali brojni inostrani putopisci s kraja 19. i početka 20. vijeka posjećujući naš grad.
Svi ti utisci o Mostaru predstavljaju svjedočanstva jednog istorijskog vremena i želja je autorskog trojca sačuvati ih od zaborava, a ujedno to je prvi pokušaj stavljanja na jedno mjesto brojnih putopisaca koji su posjetili Mostar. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže „protutnjati” nekom destinacijom. Naprotiv, on se zanimao za način života ljudi. Uz to, u knjizi su obrađeni i brojni fotografi, zajedno sa njihovim fotografijama, iz istog perioda koji su kamerama ovjekovječili Mostar. Zbog toga, knjiga predstavlja jedan amalgam ova dva žanra – putopisa i fotografije.
Knjiga je posvećena nedavno preminulom članu autorskog trojca, Ismailu Braci Čampari, za čijeg života je obrađen najveći broj tekstova i fotografija u knjizi.
Druga knjiga “Stambol u Mostaru” pokušava da starim tekstovima otrgne od zaborava neke manje poznate događaje koji su se desili u Mostaru prije više od jednog vijeka. Tekstovi su prikupljeni iz brojnih starih knjiga objavljenih u prošlosti Mostara. Namjera autora je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju ulogu u tkanju istorije grada. Ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, za korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, a neke dobre uzele za primjer mlađim generacijama.
Tekstovi su obogaćeni kolor fotografijama starog Mostara, koje je kistom oživio Miodrag Milićević, a rađene su na osnovu predloška starih originalnih fotografija Mostara. U odabiru tekstova autora su vodili sljedeći kriteriji: da budu zanimljivi, da otkrivaju nešto značajno ili da rasvjetljuju neku manje poznatu činjenicu, te je uz to nastojao biti objektivan u izboru koliko god je to moguće.
(Novasloboda.ba)
15.08.2018.

Sitan znamen: Žig Vojne pošte


Dolaskom austrougarske vlasti, Mostar sve više prihvata evropske standarde.
Tako se na Mejdanu, tadašnjem Rudolphplatz-u (danas Trg 1. maja), gradi Vojna pošta. Svečano je otvorena 6. avgusta. 1878. godine.
Regruti, koji su služili u jednom od tri vojna logora Mostara, su sa drvenim vojnim sanducima pristizali iz svih krajeva K. & K. monarhije u Mostar.
Tako nalazimo i mnogobrojne razglednice iz tog perioda s motivom ovog objekta i trga, ali je za ove kao i razglednice s ostalim motivima Mostara zajedničko, da su sve one poslate u svijet baš sa ovog mjesta – iz Vojne pošte, sve ovjerene žigom pošte koga donosimo ovdje.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago


(NovaSloboda.ba)
14.08.2018.

Večeras promocija dvije knjige o Mostaru


Knjiga "Perom i kamerom o Mostaru" biće promovisana večeras u Centru za kulturu Mostar u okviru programa Mostarsko ljeto' s početkom u 20:30.


Autori knjige su Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Čampara.

"Perom i kamerom o Mostaru" je posvećena nedavno preminulom članu autorskog trojca, Ismailu Braci Čampari, za čijeg života je obrađen najveći broj tekstova i fotografija u knjizi.

Istu veče će u Centru za kulturu Mostar biti održana promocija knjige 'Stambol u Mostaru', autora Tibora Vrančića.

Knjiga 'Stambol u Mostaru' pokušava da starim tekstovima otrgne od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u Mostaru prije više od jednog stoljeća.

Tekstovi su prikupljeni iz brojnih starih knjiga objavljenih u prošlosti Mostara - stoji u najavi promocije.
(StarMo)

11.08.2018.

U Centru za kulturu: Promocija knjiga „Perom i kamerom o Mostaru“ i „Stambol u Mostaru“





U okviru manifestacije Mostarsko ljeto, u utorak 14. avgusta u Centru za kulturu Mostar (Rade Bitange, 13), s početkom u 20,30 sati, održaće se promocija dvije knjige: “Perom i kamerom o Mostaru”, autorskog trojca Tibora Vrančića, Smaila Špage i Ismaila Brace Čampare i “Stambol u Mostaru”, autora Tibora Vraničića.
Prva knjiga “Perom i kamerom o Mostaru” na 267 stranica donosi veliki broj zanimljivih tekstova o Mostaru koje su napisali brojni inostrani putopisci s kraja 19. i početka 20. vijeka posjećujući naš grad. Svi ti utisci o Mostaru predstavljaju svjedočanstva jednog istorijskog vremena i želja je autorskog trojca sačuvati ih od zaborava. Autori su se pobrinuli da se tekstovi prevedu sa jezika na kojima su onoga vremena bili objavljivani, i kao takvi sačuvani do danas.
Prvi je to pokušaj stavljanja na jedno mjesto brojnih putopisaca koji su posjetili Mostar. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže „protutnjati” nekom destinacijom. Onovremenom putniku nije bilo dovoljno samo nijemo posjetiti neko mjesto, usput pregristi nešto na brzinu i nastaviti dalje. Naprotiv, on se zanimao za način života ljudi, on je razgovarao s njima, posjećivao ih u njihovim domovima, očaravala ga je istorija zemlje u koju je došao, njihova kuhinja i običaji, on je primjećivao svaku malenu stijenu obraslu mahovinom, raspukli šipak, granu smokve koja je virila ponad nekog duvara, zelenu boju Neretve, obične ljude.
Uz to, u knjizi su obrađeni i brojni fotografi iz istog perioda (skupa s njihovim fotografijama grada) koji su kamerama ovjekovječili Mostar, te stoga knjiga predstavlja jedan amalgam ova dva žanra – putopisa i fotografije. Fotograf s početka dvadesetog vijeka je snimao likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih objavio u knjizi ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koje je zapadni svijet stvorio prema ovoj zemlji.
Knjiga je, takođe, obogaćena brojnim fotografijama starog Mostara, pa stoga predstavlja uistinu jedno bogatsvo koje valja sačuvati za buduća pokoljenja.
Knjiga je posvećena nedavno preminulom članu autorskog trojca, Ismailu Braci Čampari, za čijeg života je obrađen najveći broj tekstova i fotografija u knjizi.
Druga knjiga “Stambol u Mostaru” na 137 stranica pokušava da starim tekstovima otrgne od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u Mostaru prije više od jednog stoljeća. Tekstovi su prikupljeni iz brojnih starih knjiga objavljenih u prošlosti Mostara.
Namjera autora je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada. Ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, za korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, a neke dobre uzele za primjer mlađim generacijama.
Tekstovi su obogaćeni kolor fotografijama starog Mostara koje je kistom oživio Miodrag Milićević, a rađene su na osnovu predloška starih originalnih fotografija Mostara. U odabiru tekstova, autora su vodili sljedeći kriteriji: da budu zanimljivi, da otkrivaju nešto značajno ili da rasvjetljuju neku manje poznatu činjenicu, te je, uz to, nastojao biti objektivan u izboru koliko god je to moguće.
(NovaSloboda.ba)
08.08.2018.

Sitan znamen: Mešćema


U neposrednoj blizini Sinan-pašine (Atik) džamije na Mejdanu (danas Trg 1.maja) vijekovima se nalazila, između ostalih ustanova, i Mešćema (sudnica).
Tu kuću na Mejdanu je podigao mostarski učenjak i muftija Mustafa Ejubović, poznat pod imenom Šejh Jujo (1651. – 1707.).
Ali-paša Rizvanbegović je adaptirao tu zgradu, koja i danas postoji i na njoj se nalazi ploča s natpisom iz koga saznajemo da je tu zgradu podigao Šejh Jujo za stanovanje sudija, koji budu služili u Mostaru.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago


(NovaSloboda.ba)
07.08.2018.

Za devet godina postojanja, tri miliona posjetilaca bloga spagosmail.blogger.ba


Nevjerovatno! Blog postoji od 30. maja 2009. godine i nikada mi nije bila namjera da na blogu objavljujem priloge kako bi njima sakupljao broj posjeta. Cifra od dva miliona posjetilaca prekoračena je prije godinu i koji mjesec. Sad više ni ne znam tačan datum, ali je bilo prije ljeta. Milion posjetilaca je prekoračen dvije godine prije toga. Analiza prostim okom kazuje da je za prvi milion posjeta trebalo šest godina, za drugi milion dvije godine, a za treći malo više od godine. Ovo mi liči na nekakve druge milione, koje nažalost neki bloge ove vrste nikada neće ni vidjeti.
Zahvaljujem ovom prilikom svima onima koji nalaze vremena i posjete ovaj blog.
Nadam se da će i u buduće blog biti popunjen sličnim sadržajima.

Smail Špago



02.08.2018.

Priča o pjesmi: 50 godina pjesme „Hey Jude“





Prije 50 godina Beatlemanija je udarala najžešćim talasima. Pola stoljeća kasnije The Beatles sa njihovim najvećim hitovima nisu zaboravljeni, prije svega jedan, najvjerovatnije najveći hit „Hey Jude“ danas je popularniji nego ikad.
Song je jadna od najpopularnijih singlova svih vremena. Pjesma je 13 sedmica uzastopno bila na prvom mjestu top lista, i postala je pobjeđena tek 20 godina kasnije od strane švedske grupe ABBA i njihovog hita „Fernando“.
Zbog čega je uspješna i danas?
Moguće, što se radi o jednoj dirljivoj priči koja se krije iza pjesme. Nju je komponovao Paul McCartney za sina Johna Lenona Juliana. Malo prije nastanka pjesma John Lenon se razveo od njegove žene Cyntije, a mali Julian je zbog toga mnogi patio. Da bi razvedrio Juliana, Paul je sjeo za klavir i kako kažu, počeo svirati i pjevati, i par minuta iz toga izašao je ovaj grandiozni hit!
(songtexte)

Pjesma „HeyJude“ je i danas jedan omiljeni klasik.
Prije 50 godina Beatlesi su pjesmu dugu sedam minuta snimili u londonskim Abbey Road studiju.

"Hey Jude" je pjesma koju je napisao engleski rock muzičarPaul McCartney, a koja se tradicionalno pripisuje tandemu Lennon-McCartney. Izdata je u augustu 1968. godine kao prva singlica njihovog sastava The Beatles za izdavačku kuću Apple Records. Po svom stilu je balada.
Izvorno je bila naslovljena "Hey Jules", što se najčešće tumači nastojanjem McCartneyja da utješi Lennonovog sina Juliana, čiji su roditelji u to vrijeme prolazili kroz razvod. Poznata je po tome što traje čak sedam minuta te se smatra jednom od najdužih pjesama u istoriji savremene zabavne muzike.
"Hey Jude" se popela na prvo mjesto britanske top-liste, postavši do tada najdužom pjesmom kojoj je to uspjelo. Također je došla na prvo mjesto američke top-listee gdje je ostala punih devet nedelja.
(wikipedia)


Hey Jude

Hey Jude, don't make it bad
Take a sad song and make it better
Remember to let her into your heart
Then you can start to make it better
Hey Jude, don't be afraid
You were made to go out and get her
The minute you let her under your skin
Then you begin to make it better
And anytime you feel the pain, hey Jude, refrain
Don't carry the world upon your shoulders
For well you know that it's a fool who plays it cool
By making his world a little colder
Nah nah nah nah nah nah nah nah nah
Hey Jude, don't let me down
You have found her, now go and get her
Remember to let her into your heart
Then you can start to make it better
So let it out and let it in, hey Jude, begin
You're waiting for someone to perform with
And don't…


Hej Džud

Hej Džud, nemoj da pogoršavaš stvari
Uzmi neku tužnu pesmu i napravi je boljom
Ne zaboravi da je pustiš u svom srcu
Tek tada ćeš moći da popraviš stvari
Hej Džud, nemoj da se bojiš
Ti si stvoren da odeš i uzmeš je
U trenutku kad je pustiš da ti se uvuče pod kožu
Tek tada će se stvari popraviti
I svaki put kada osjetiš bol, Hej Džud, sudrži se
Nemoj da brineš i da će ti cijeli svijet pasti na glavu
Dobro znaš da samo budala može biti hladna
i svoj svijet učiniti još hladijem
Hej Džud, nemoj me iznevjeriti
Pronašao si je, idi sada i uzmi je
Ne zaboravi da je pustiš u svom srcu
Tek tada ćeš moći da popraviš stvari
Zato hajde uzmi je i pusti je, hej Džud, počni
Ti čekaš nekog s kim ćeš to učiniti bolje
Ali ne znaš da to možeš ti sam? Hej Džud, uradi to
Sve je u tvojim rukama



(spagos)

01.08.2018.

Sitan znamen: Diploma iz 1909. godine za vinski podrum Peško & Kovačina


Baveći se proizvodnjom hercegovačkih vina žilavke i blatine, porodice Kovačina i Peško postižu visok kvalitet ovog pića.
O tome svjedoči Časna diploma, dobijena od Udruženja za zaštitu austrijskog vinogradarstva za izvrsnost vina iz vinskog podruma Peško & Kovačina sa izložbe u Beču 1909. godine.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
01.08.2018.

Skoro zaboravljene stvari: Dopisnica i razglednica








Kada ste posljednji put poslali nekome razglednicu sa puta, kada ste se nekome kratko javili dopisnicom?
Da li ste znali da poštanska karta, ili kako smo je mi nekada zvali dopisnica, koja je danas isčezla i zaboravljena, potiče iz Beča? I da je, uz to, postala i dio svjetske baštine?
Prve dopisnice nisu bile ilustrovane. A to, što je nekada čovjek poželio da sa svog odmora pošalje razglednicu mjesta u komd se nalazi, prije svega možemo zahvaliti izumima iz Francuske i Njemačke.
Pojava prve poštanske karte, ili dopisnice, može se  prilično tačno definisati, i potiče iz 1869. godine. Tada je jedan ekonom iz Beča pustio u promet prvi primjerak. Trajalo je skoro dvadeset godina dok se nisu pojavile ilustrovane poštanske karte, razglednice, kakve mi danas poznajemo.
Među ostalim, Francuzi i Nijemci su dalje razvili ovo prelijepo sredstvo komunikacije, a onda su se, tokom vremena, razglednice proširile na čitav svijet. Njihov procvat desio se između 1900. i 1914. godine.
Christian Deflandre, osnivač i voditelj Muzeja poštanskih karata u Annibesu, ispričao je istoriju ovog evropskog kulturnog dobra, kojim su se prijateljima slali pozdravi sa putovanja i odmora. Poštanske karte i razglednice, u galeriji u prilogu, dio su eksponata iz postavke ovog muzeja.
Tačno 1. oktobra 1869. godine, nakon dvogodišnjeg oklijevanja, počelo je korištenje poštanske karte u Beču, u tadašnjoj u Austro-Ugarskoj. Ministarski savjetnik Emanuel Herrmann potpisao je nalog, i time autorizovao „otvoreni zahtjev jedne jeftinije korespondencije jednako vrijedne kao i konvencionalno pismo“. Narednih godina, jedan drugi ministar pošta pokrenuo je „princip slanja poštanske karte“, najprije sa susjednim zemljama Austro-Ugarske, a kasnije i sa čitavim svijetom, pri čemu  poštanske karte još nisu bile ilustrovane.
Oko 1890. godine, pojavile su se poštanske karte koje su bili, ili ilustrovane, ili oslikane fotografijama. U galeriji se mogu vidjeti takve karte, koje su bile oslikane tehnikom svjetlosne štampe, odštampane uljanim bojama. Ilustrovane poštanske karte raširile su se zahvaljujući luksuznim hotelima, koji su ovakve karte nudili svojim gostima, za njih je to bila besplatna reklama. Vrlo brzo nakon toga, razglednica doživljava veliki uspjeh. Posebnu popularnost je stekla što u to vrijeme u novinama i drugim svjedočanstvima vremena skoro da i nije bilo fotografija, a fotografisanje je bilo rezervisano isklučivo za profesionalne fotografe.
Veoma bitan razvoj na putu ka izgledu današnjih razglednica, poštanska karta je doživjela u Njemačkoj i Francuskoj: Njemački štampari su optimirali korištenje hromolitografije, jedne tehnike štampanja u boji. U Francuskoj je to bio proces svjetlosne štampe, koji je omogućavao vrhuski kvalitet u masovnoj proizvodnji razglednica.
Mnoge zemlje su toga vremena pristupile „Svjetskom udruženju pošta“, tako da je ljudima bilo moguće za mali novac slati i primati razglednice iz čitavog svijeta. Naravno, mnoge zemlje su to iskoristile da se prikažu u najljepšem svjetlu, kako bi privukli što više turista.
Osim toga, poštanske karte su korištene za religiozne, političke i u reklamne svrhe. Neke razglednice su, uz sliku mjesta iz čitavog svijeta, sadržale i oglase. Uz to se pojavio i novi hobi, sakupljača razglednica.
Sa razglednica se mogu saznati najznačajniji istorijski događaji iz vremena u kome su nastale, a same po sebi predstavljeju ikonografsko blago, iz koga je moguće studirati svakodnevni život dotičnog vremena. Sa monumentalnih snimaka sa poštanskih karata može se otkriti čitav jedan univerzum: rad na polju, ručni rad, djelatnosti koje su danas skoro isčezle, kao i religiozni i građanski praznici, sportske priredbe i još dosta toga.
Istovremeno ilustracije na poštanskim kartama pokazuju mentalitet umjetnika, kao i duh vremena dotične epohe. Kako su ljudi živjeli? Šta ih je uznemiravalo? Šta su htjeli? Kakvi su im bili snovi? Mnogi umjetnici Belle Epoque koristili su poštanske karte kako bi se i sami predstavili širokoj publici.
(goethe)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.07.2018.

Sitan znamen: Musala - Vakufska kuća


Iz dnevnika Miroslava Loosea saznajemo da je, 4. avgusta 1936. godine, u prisutnosti Ibrahima ef. Ribice i Saliha ef. Efice, mostarskoj Opštini podnio svoj projekat izgradnje Vakufske kuće na Musali.
Međutim, tadašnji načelnik opštine Husein Husaga Čišić glatko odbija projekat, jer ako opština već ustupa zemljišni trg za gradnju zgrade Vakufske kuće, ona mora biti reprezentativna i kubali“.
Loose odmah daje primjedbu kako će, u tom slučaju, zgrada većih gabarita u potpunosti zakloniti nisku munaru Ćose Jahija Hodže džamije.
Husaga naređuje da se munara ruši i ponovo izgradi viša. Ubrzo je Loose predočio Opštini novi projekat Vakufske kuće većih dimenzija, kao i rješenje oko povećanja visine munare. Husaga prihvati projekat, te se 1936. godine pristupa izgradnji objekta, koji je završen 1937. godine.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago


(Novasloboda.ba)

dopuna Mirsad Lakišić, facebook:
Vakufska kuca je u stvari zaduzbina Hasanbega Lakisica. On je naime za zivota oporukum od 16.Maja 1917 godine odredio da se od njegove ostavstine za 200 000 grosa kupe nekretnine u Inegolu (Turska) i da se na njegovo ime uvakife. Dalje je odredio da se prihod od tih nekretnina trosi na izdrzavanje najcuvenije medrese u Inegolu. Posto ondasnja turska vlast nije htjela primiti taj novac mostarski muftija je izdao fetvuda se s tim novcem podigne na Hasanbegovo ime ta kuca. Prilikom izgradnje je cak i Alajbegovica cesma prebacena na danasnju lokaciju.Hivzija Hasandedić separat iz Glasnika VIS-a u FNRJ br 10-12 iz 1961g "Zaduzbine Hadzi Ahmedage Lakisića u Mostaru. 

foto 25. jula 2018. Rizvanović Zlatko-Enida

22.07.2018.

Grad Mostar obilježava 14. godišnjicu završetka obnove Staroga mosta

(fotos Miro Pandur)

U povodu obilježavanja Evropske godine kulturne baštine, te 14. godišnjice završetka obnove Staroga mosta i upisa Mostara na UNESCO-ovu listu, u Mostaru će u nedelju, 22. jula, u okviru Festivala Nove Mostarske Energije, biti održan koncert Simfonijskog orkestra Mostar i Mladena Vojičića Tife.
Koncert je poklon Grada Mostara svim građanima i ulaz će biti besplatan, rečeno je na konferenciji za novinare, te istaknuto kako će Grad Mostar godišnjicu završetka obnove Staroga mosta ove godine obilježiti u sklopu svoje kandidature za Evropsku prijestonicu kulture 2024. godine.
Prema riječima mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, Grad Mostar se kao interkulturalni i otvoreni grad, grad sa spomeničkom baštinom želi ozbiljno pripremiti i biti dio evropske kulturne baštine.
Integrisali smo grad, napravili smo dijalog, kulturnu saradnju, postoji zajednička sinergija i želimo ovaj grad dići na viši nivo, i kroz kulturu i kroz življenje i kroz svaki segment života“, poručio je gradonačelnik i pozvao sve Mostarke i Mostarce i goste da dođu na koncert, ali i sva druga kulturna događajima koji se ovih dana održavaju u Mostaru.
Koncert će se održati na platou ispod Starog mosta u 21 sat, a u okviru dnevnog programa održat će se umjetnička radionica pod nazivom „Kulturno nasljeđe – prostor slobode“.

Početak obnove kamenog ljepotana
Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa u mojim očima nije vrjednije od mostova“, zapisao je naš nobelovac i Napretkov stipendist Ivo Andrić.
A posebno je vrijedan Stari most, sagrađen davne 1566. godine, koji je nakon oštećenja u ratu 1992. i rušenja tokom rata 1993. i obnovljen 23. jula 2004. godine.
Rekonstrukcija Starog mosta u Mostaru bila je zahtjevan građevinski, ali i projekat obnove u ratu porušenih veza među ljudima između obala rijeke Neretve. Trajala je punih pet godina, a svečana ceremonija potpisivanja upriličena je u junuu 1999. godine, uz prisustvo direktora UNESCO-a Federico Mayora, koji je tom prilikom naglasio kako je početak obnove Starog mosta velik poduhvat, za koji je izdvojeno 15,5 miliona USA dolara.
Znam da je prošlost teško zaboraviti, ali sjećanje je razlog da se zaboravi. Svi moramo gledati naprijed jer ne možemo pisati prošlost, ali možemo pisati budućnost, i to mogu učiniti svi narodi u BiH“, poručio je tada  Mayor.
A nakon potpisivanja Sporazuma, već iduće godine, krenulo se u osnivanje Agencije za izgradnju Staroga mosta i obnove kulturne baštine Mostara (PCU). Za direktora Agencije imenovan je Rusmir Ćišić, a za njegova zamjenika Tihomir Rozić. Ne zadugo, krenulo i s prvim radovima na pripremi kamena tenelije za luk mosta iz obližnjeg kamenoloma Mukoša. Trebalo je pripremiti 1.088 kamenih blokova. Svaki blok imao je svoj broj, pločicu po kojoj se vidi gdje u projektu ima svoju poziciju. Svaki je kamen bio izrezan tako da na sebi ima „mesa“ po tri centimetra sa svake strane, da bi ga klesari mogli ručno obraditi i dovesti ga u konačnu formu za ugradnju.
Ono po čemu je ovaj projekat bio specifičan je i taj što je Svjetska banka, po prvi put u svojoj istoriji, odobrila jedan kredit za kulturnu baštinu, tako da je ovo i za njih bio pilot-projekat. Tako je Svjetska banka odobrila kredit od 4 miliona USA dolara, s odgodom plaćanja od 10 godina, povratom od 35 godina, uz kamatu od samo 1,5 posto. Italijanska vlada još je dala 2 miliona dolara, te turska i holandska vlada po milion USA dolara, dok u čitavom projektu Grad Mostar učestvuje s 2 miliona dolara. Oko pola milijuna dolara za obnovu Starog mosta, među prvim donatorima, dala je i hrvatska Vlada. Tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan zajedno s brojnim ministrima i suprugom, posjetio je Mostar, obišao staru jezgru, a u hotelu Ero priređen je svečani prijem. Razvojna banka Vijeća Evrope donirala je milion američkih dolara.
Treba naglasiti kako sva sredstva nisu utrošena samo na obnovu Staroga mosta, nego su se pored njega obnovili i razrušene kule s obe strane mosta, Tara i Helebija, te popratni objekti. Uz to, kao dodatni poticaj obnovi suživota u Mostaru, tim sredstvima su obnovljeni i konvikt HKD-a Napredak, Vakufski dvor i Vladičanski dvor.
Most se gradio od istih materijala od kojih je rađen i prije 450 godina, kamen, žbuka ,koja je bila u to doba, kao i isti izolacioni materijal koji je napravljen od boksita i gline, koji nije dopuštao da voda ulazi u utrobu mosta, tako da je unutra uvijek bio suh. Most je imao i posebne kanalice, kako ga voda nije mogla razarati. Olovo se, takođe, koristilo kao i prije, jedino što je upotrijebljen puno kvalitetniji švedski čelik. Posao obnove Starog mosta na međunarodnom konkursu dobila je turska firma ER-BU. Nadzor radova radila je hrvatska kompanija OMEGA Engineering” d. o. o. Dubrovnik, na čelu s Željkom Pekovićem, dok je projekat obnove mosta uradila italijanska firma „General Engineering” iz Firenze. Studiju o kvalitetu radila je njemačka firma „lga civil & Environmental engineering Nuremberg“.
I same pripreme za početak obnove Starog mosta izazivale su veliku pažnju medija, ali i politike. Gotovo svakog dana dolazili su novinari iz zemlje, susjedstva i svijeta, kako bi pisali o početku obnove luka mosta. Tokom svoje službene posjete BiH, prvo je u Mostar  došao i generalni direktor UNESCO-a Koichiro Matsuura. Predsjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi simboličnim udarcem dlijetom u kamen službeno je označio početak klesarskih radova na obnovi Staroga mosta.
Građani BiH – Vi ste dio Evope i čekamo Vas u Evropi. Bez Vas Evropa ne bi postojala“, poručio je tom prilikom predsjednik Ciampi.
Polaganjem prvog kamenog bloka na luk mosta gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara Hamdija Jahić i Ljubo Bešlić na simboličan su način otpočeli gradnju luka Staroga mosta, a bilo je to 14. aprila 2003. U iduća četiri mjeseca, radilo se i po kiši, vjetru i suncu, da bi 20. avgusta u luk Starog mosta bio ugrađen i posljednjih kamen, čime je najzahtjevnija faza projekta završena.
Ono što je slijedilo bili su radovi na zidanju vijenaca s obe strane luka mosta i potom postavljanje metalne ograde. Za preostali posao oko zidanja vijenaca bilo je izvađeno 44 tone kamena koji će se ugraditi na kaldrmu mosta, a svaki kamen bio je obrađen skulptorski, pojedinačno, na osnovu foto-dokumentacije i bio je“potrošen”, odnosno izlizan u onolikoj mjeri koja je bila prije njegovog rušenja. Radove na izgradnji vijenaca, kao i luka Staroga mosta, izvodila je firma ER – BU.
S približavanjem završetka radovima na njegovoj obnovi, paralelno su tekle i pripreme organizacionog odbora za svečanost otvaranja, koja je zakazana za 23. juli 2004. godine. Federalne vlasti tada su obećavale velika sredstva za Mostar i svečanost otvaranja, ali je ta podrška uglavnom izostala i sve je skoro troškove ceremonije pokrio Grad Mostar. Trenutak koji se dugo i s nestrpljenjem iščekivao bio je popuštanje skele ispod luka Starog mosta. Kada se potporna skela prestala dodirivati s lukom, luk se spustio za jedan milimetar.
Da je Stari most stručno i kvalitetno obnovljen „potvrdio“ je i jači zemljotres, koji  se 22. aprila 2004. godine osjetio u zapadnoj Hercegovini i Mostaru. Potres tako nije izazvao nikakva fizička oštećenja na luku Staroga mosta u Mostaru.
Svečanost otvaranja Starog mosta pratili su brojni gosti iz zemlje i delegacije iz više od 50 zemalja svijeta. Televizijski prenos priredbe na Starome mostu preuzele su i neke inostrane tv kuće, a samo u Turskoj to su uradila tri različita kanala.
Voditelj Press centra za svečanost otvaranja Starog mosta Miroslav Landeka, iznio je podatak da je za praćenje svečanosti otvaranja bilo akreditovano oko 600 novinara, fotoreportera i snimatelja iz BiH, susjednih zemlja, Evrope i svijeta, što samo po sebi govori koliki je bio interes za taj događaj i sam projekat obnove mosta, kao i kolika je to bila promocija Mostara. Bio je to zasigurno jedan od najvećih medijskih događaja u BiH.
Šta je tada značio ovaj događaj za Mostar, možda najbolje govore riječi bivšeg gradonačelnika Mostara Nevena Tomića, koji je rekao je da otvaranje Staroga mosta znači puno za Mostar i u istorijskom i u kulturnom, i u ekonomskom smislu.
Naravno, on je bitan i u kontekstu obnove povjerenja. Međutim, njegovim otvaranjem definitivno će ta istorijska građevina prestati biti sredstvom onih koji su ga u proteklom periodu koristili kao sredstvo u političkoj borbi ili u svrhu zastrašivanja vlastitih redova. S otvaranjem, Stari most se njima kao političko sredstvo izbija iz ruke i vraća onima čiji on i jest, a to su građani Mostara, BiH odnosno svi građani svijeta“, kazao je Tomić, te poručio onima koji su most koristili u političke svrhe da će sredstva svoje političke borbe ubuduće morati pronaći u nekim drugim pitanjima, kao što su ekonomija, zapošljavanje i osiguravanje boljeg prosperiteta za sve građane.
Godinu dana kasnije, tačnije 15. jula 2005. godine, Stari most uvršten je na UNESCO-ov popis zaštićenih spomenika na sjednici u Durbanu u Južnoj Africi. Uz gradonačelnika Mostara Ljubu Bešlića, velike zasluge za to, prije svih, svakako pripadaju tadašnjoj veleposlanici BiH u Parizu i stalnoj predstavnici pri UNESCO-u mostarki Željani Zovko.
Taj dan ostaće u istoriji Mostara i BiH upisan zlatnim slovima, a bio je to i prvi upis nekog spomenika iz BiH na UNESCO-ov popis, a put od početka obnove i provođenja projekta rekonstrukcije Starog mosta i stare gradske jezgre, kao i tri objekta tri naroda, bio je mukotrpan.
(NovaSloboda.ba)


19.07.2018.

Forum na šetalištu








U okviru programa Forum 2024, u srijedu navečer je na Španjolskom trgu održano predstavljanje Narodne biblioteke Mostar i Muzeja Hercegovine. U sklopu predstavljanja ove dvije institucije, zainteresirani su mogli nešto više čuti o nastanku Muzeja Hercegovina, te Narodne biblioteke.

Projekat 'Forum na šetalištu' pokrenuli su Tim za izradu aplikacije Grada Mostara, Forum 2024, Studio za izvedbene umjetnosti i Grad Mostar, u saradnji sa studentima Univerziteta 'Džemal Bijedić' i Sveučilišta u Mostaru, s ciljem upoznavanja stanovnika Mostara o kandidaturi Mostara za europsku prijestolnicu kulture 2024. godine.

Evropska prestonica kulture (EPK) najdugovječniji je i najpoznatiji program kulture Evropske unije i sastavni dio programa Kreativna Evropa.
(narodnabiblioteka/facebook)

18.07.2018.

Sitan znamen: Ćejvan Ćehajin mekteb


Neposredno uz svoju džamiju na Velikoj Tepi, Ćejvan Ćehaja je izgradio i mekteb.
On je srušen 1895. godine, a na njegovom mjestu je 1899. godine izgrađena lijepa i reprezentativna zgrada u pseudomaurskom stilu, u kojoj je sve do 1945. godine radio mekteb.
Kasnije je prenamijenjena u muzej, donedavno je tu bila Karadžozbegova medresa, a sada je tu smještenturski  Institut Yunus Emre.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Stariji postovi