Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Sadržaj i popis autora iz serijala


Serijal Mostar u objektivima fotokamera objavljivali smo na ovom mjestu prethodnih mjeseci.
Ovom prilikom, za podsjećanje čitaocima donosimo popis svih dvadeset i pet autora fotografa, koji su dolazili u Mostar, boravili i pravili fotografije, koje su nam danas svjedoci nekih proülih vremena. Fotografije se  mogu pronaći na stranicama portala Novasloboda.ba, kao i na web stranici Centra za informacije i dokumentaciju Mostar, CIDOM.
Ovdje ćemo navesti spisak autora fotografija  koji se odnose  na grad Mostar, a fotografije, kako smo to pisali i tokom objavljivanja serijala u svakom pojedinačnom prilogu, mogu se  pogledati  na stranici www.cidom.org.
Fotografije i fotografi Mostara po godinama:
1888. Raimund Stillfried von Rathenitz – Bišće polje 1889
  1. Alois Beer – Stari most 1890-ih
  2. D. W. Iddings – Glavna ulica – Luka 1900-ih
  3. Hubert Vaffier – Džamija Karadžozbegova 1892
  4. Pierre Petit – Stari most 1896 1
  5. Stjepan Tomlinović – Radobolja krak 1898
  6. Emil Balcarek – Stari most 1900-ih
  7. Emil Stengel – Blagaj – Vrelo Bune 1900
  8. Joseph Wlka – Džamija Karadžozbegova – šadrvan 1900
  9. Vlajo Cesar – Džamija Atik 1900-ih
  10. František Kratky -Glavna ulica – Velika Tepa stereo 1901
  11. Raymond Poincare – Džamija Koski Mehmed pašina 1901
  12. E.C. Peixotto – Stari most 1902
  13. František Topič – Bulevar 1904
  14. Franz Thiard de Laforest – Donja Mahala 1905
  15. Anton Zimolo – Kujundžiluk 1910-ih
  16. Albert Kahn – Mostar, 1912
  17. Miroslav Loose – Franje Josipa ulica, Bišće polje 1889
  18. Clara Siprell – Cernica 1926
  19. Kurt Hielscher – Stari most 1926
  20. Charles Marcel Heidsieck – Baščine 1929
  21. Blanche Payne – Fejićeva 1930-ih
  22. Leo Wehrli – Cernica 1937
  23. Borisa Engelgardt – Braće Brkića ulica 1940-ih
  24. Federico Patellani – Brankovac 1941
  25. Toša Dabac – Džamija Karadžozbegova 1960
  26. Ivica Grubišić – Rondo – Ledena kiša 1963
  27. Ćiro Raić – Cim – Avenija, Šantićeva, Titova 1964
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Ćiril Ćiro Raič




Ako se iko od fotografa pomenutih u ovom serijalu može identifikovati s Mostarom, onda je to svakako Ćiro Raič. Nije bilo manifestacije ili bilo kakvog događaja od značaja u Mostaru, gdje se nije pojavio sa svojom kamerom. Tiho bi obavio svoj posao, a nakon toga su ostajali dokumenti – fotografije, koje su ostali živi svjedoci prohujalih vremena. Svakako, na ovom mjestu treba progovoriti koju riječ o njemu lično, kako bi mlađe generacije znale o kakvom se čovjeku i umjetniku radi. Na njegovim fotografijama ostala su svjedočanstva iz perioda, odmah iza Drugog svjetskog rata, pa sve do rata devedesetih, kao i iz postratnog vremena u našem gradu.
Ćiril Ćiro Raič rođen je 1936. godine u selu Strgonice, opština Konjic. U Mostar dolazi 1952. godine i u njemu završava fotografski zanat 1955. godine. Dobija posao fotografa u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, u kome provodi cjelokupnu aktivnu karijeru. Zvanje majstora umjetničke fotografije stekao je 1975. godine, kada je primljen u članstvo Udruženja primijenjenih umjetnika BiH i Jugoslavije. Za života je ostvario 67 samostalnih i učestvovao na stotinama kolektivnih i tematskih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je niza nagrada i priznanja. Kruna njegova rada jest fotomonografija iz 1998. godine. Preminuo je 2011. godine, a njegovi sinovi Vladimir i Davor nastavljaju očevo djelo, predano radeći na očuvanju Ćirine ostavštine i na daljem dokumentovanju kulturno-istorijskih dobara i prirodnih ljepota Hercegovine.
Ovdje ćemo prikazati samo neke od njegovih brojnih fotografija, koje se, uz ostale fotografije, mogu pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

Prije pedeset godina: Prva žena istrčala zvanični maraton





Kathrine Virginia “Kathy” Switzer bila je prva žena koja je zvanično registrovana istrčala čuveni bostonski maraton.
Njen nastup je 1967. godine izazvao pravu histeriju. Tada dvadesetogodišnja Kathy prijavila se za trku pod brojem 261 i  imenom K.V. Switzer. Kazala je da to nije učinila da zavara organizatora i sakrije pol, već iz navike, jer se tako potpisivala na svim svojim radovima na fakultetu. Tako se i danas može vidjeti u zvaničnim dokumentima ove trke. Ispred nje su bili: pod brojem 259 W. Brown, sa brojem 260 Russel R. Holt, a iza nje, po spisku, sa brojem 262 dr. Alex E. Ratelle.
“Bila sam toliko ponosna na sebe da sam čak stavila i ruž na usne”
Tokom utrke, proglašena je “greškom”. Reagovali su novinari, a predstavnik organizatora Jock Semple se s njom htio fizički obračunati. Trčao je i gurao Kathy, pokušavajući joj strgnuti startni broj.
“Gubi se iz moje utrke, vrati mi te brojeve”, uputio joj je prijeteće riječi.
Uz Kathy je trčao i njen tadašnji partner Tom Miller. Uletio je ispred Semplea i izbacio ga sa staze.
Onda su joj pomogli i ostali maratonci. Kathy se nije dala zaustaviti.
Kadar iz ove trke, sa ovim ekscesom, časopis Time je uvrstio među 100 fotografija koje su promijenile svijet. Maratonsku trku završila je s vremenom 4:20, praćena blicevima fotoreportera.
Kasnije je utvrđeno da nije bila jedina žena na stazi. Roberta Gibb je kroz cilj prošla čak sat vremena ranije, ali, nažalost, nije bila registrovana. Ona se na staru kamuflirala kapuljačom.
Kathhrine Switzer je nakon toga nastavila mijenjati ulogu žena u sportu. Kroz uloge sportske komentatorice. publicistkinje i novinarke, portretisala je mnoge sportistkinje i za taj rad više puta nagrađivana. Kreirala je društvenu revoluciju, podstičući žene širom svijeta na trčanje.
“Kada danas dođem na bostonski maraton, ramena su mi mokra od suza žena, koje me grle i plaču. Presretne su, jer im je trčanje promijenilo život. Vjeruju i osjećaju da mogu apsolutno sve”.
To pokazuje podatak da su 2015. godine oko 46 posto učesnika maratona bile žene.
Kathrine Switzer je do sada istrčala 39 maratona, pobijedila je na onom u New Yorku, a u Bostonu je postavila šesti najbolji rezultat na svijetu. Nakon sportske karijere, okrenula se sportskom xafsingu i televiziji. Radila je za gotovo sve veće tv kuće u SAD-u, osvojila Emmy te izvještavala za brojne novine. Članica je američke kuće slavnih žena (National Women`s Hall od Fame) zbog stvaranja pozitivne globalne socijalne promjene.
Uticaj je iskoristila je za promovisanje maratona širom svijeta, te osigurala ulazak velikih sponzora u svijet ženskog trčanja. Jedna je od najzaslužnijih što je ženski maraton uvršten na Olimpijske igre u Los Angelesu.
Bostonski maraton odradila je osam puta i osvojila ga 1975. trećim najboljim američkim i šestim svjetskim rezultatom. Četiri puta nastupila je u New Yorku i posljednja je Njujorčanka koja je tamo pobijedila, 1974. godine.
Sve gore opisano dešavalo se na 71. Bostonskom maratonu. Do tada su se žene mogle prijavljivati samo za sprinterske trke, a najduža disciplina za žene je bila 800 meatra
Osam godina kasnije, Kathy je istrčala Bostonski maraton u vremenu 2:51. Učestvovala je u organizaciji više od 400 maratona u 29 zemalja širom svijeta.
Na 121. izdanje ovog maratona, koje će se održati 17. aprila ove godine, izaći će na start, ponovo sa brojem 261. Uz nju će među prijevljenim kandidatima biti čak 13.705 žena. Katrin sa ponosom kaže kako je u SAD danas od svih trkača na duge staze, šak 58 posto žena.
Kathrine Switzer, danas sedamdesetogodišnja dama, ne trči maraton već nekoliko godina.
Posljednji maraton je istrčala u Berlinu prije pet i po godina. Za ovogodišnji bostonski maraton ponovo je navukla patike na noge i pripremala se nekoliko mjeseci.
Kaže, kako na startu ovogodišnjeg maratona neće zaboraviti crvenim karminom nakarminisati usne.
Kao i prije 50 godina.
(izvor:welt)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

„Prljavi ples“ ponovo na nogama









Kada se u bilo kojoj prilici čuje melodija „Prljavi ples“ (I've Had) The Time Of My Life), pred oči nam dođe scena iz filma u kojoj Patrick Swayze podiže Jennifer Gray i pri tome pomislimo kako to nikako drukčije ni ne može biti.
Trideset godina kasnije, film „Prljavi ples” (Dirty Dancing) je ušao u svjetsko kulturno dobro. Ko je te 1987. godine bio još premlad za zabranjenu ljubav, evo radnje filma, ukratko: “Dobro čuvana 17 godišnja djevojka Frances, na odmoru sa njenim roditeljima otkriva jedinu interesantnu znamenitost u mjestu, snažnog učitelja plesa Johnnyja. On joj daje časove plesa,  a nakon dramatičnih nesporazuma, njih dvoje dobijaju prvu nagradu na takmičenju u plesu, a nakon što dobiju očev pristanak, lebde od sreće. Johnnyja je igrao Patrick Swazey, koji je preminuo 2009. godine, sa 57 godina, a „Baby” je igrala Junnifer Grey (57). Za sve one koji su odgledali „Dirty Dancing”, drugi plesni par je nezamisliv.
Ipak, za 30. rođendan filma, u SAD je prikazan remake ovog filma sa glumcima Colt Prattesom (27), koji igra Johnnyja, i Abigall Breslin (20), u ulozi „Baby”.
I sad će stvarno nešto biti prljavo: Remake traje duplo duže od originala.
(izvor:showbiz.com)
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

Kunta Kinte ponovo na TV





Remake serije o robu Kunta Kinte ponovo dolazi na male ekrane. Nova serije je nominovana za šest Emmy nagrada.
Seriju je gledalo više od 100 miliona gledalaca samu u SAD. Dobila je preko 100 nagrada. Radi se o seriji „Korijeni, koja je emitovana prije tačno 30 godina, koja je obarala sve rekorde i time pisala istoriju svjetske televizije.
Serija o Mandika ratniku po imenu Kunta Kinte, koji je zarobljen i prodat na pijaci robova, sada dolazi u novoj verziji na TV ekrane. Nova serija je 2016 godine već prikazana u SAD i nominovana za 6  Emmy nagrada.
U originalnoj seriji, mladog Kunta Kinte glumio je LeVar Burton (60), a starijeg John Amos (77).
Novu seriju je producirao Burton sa glumcima kao što se Jonathan Rhys Meyers (39), dobitnik Oscara Forest Whitaker (55) i Laurence Fishburne (55). A glavnu ulogu je imao do sada nepoznati britanski glumac Malachi Kirby (27).
Kirby je odrastao u jednom socijalnom naselju u Londonu, sa roditeljima koji su porijeklom sa Jamaice. Obzirom da je bio talentovan, majka ga je sa 14 godina prijavila u jednu pozorišnu trupu. Nakon toga slijeile su studije glume, i par sporednih uloga kao gangster.
Kada je dobio poziv za snimanje nove serije „Korijeni“, prvo ga je uhvatila panika, jer je serija bila veoma poznata i uspješna, a on je seriju odgledao kad su mu bile 22 godine, i kako je rekao, serija je promijenila njegov život. U prvim trenucima ga je uhvatio strah, da li će moći to uspješno odraditi. Onda je odlučio da u novoj seriji ne bude samo kopija „starog“ Kinta Kunte, nego je lik sam dogradio i razvio, dao mladalački i buntovnički duh, nadajući se da će nova serija izazvati interesovanje kod mladih.
Radnja je skoro ista kao i kod originala iz 1977. godine. Ep o familiji počinje sa mladim Kunta Kinte u kolonijalnim vremenima, u 18. vijeku, a završava sa njegovom unukom, i prestankom robovlasništva u američkom društvu, na kraju američkog građanskog rata, 1865. godine.
(izvor:theguardian)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
12.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Ivica Grubišić




Krajem januara 1963. godine, tačnije 21. januara, Mostar je bio okovan ledenom kišom, a tome svjedoče prelijepe fotografije mostarskog fotografa Ivice Grubišića.
Veliki sniježni nanosi tokom zimskih mjeseci, u skoro svim dijelovima Bosne i Hercegovine, nešto starijim Mostarcima vraćaju sjećanje na 1963. godinu kada je, takođe početkom marta, u gradu na Neretvi pao snijeg, što je neuobičajeno za hercegovačko podneblje.
Iste godine, ali mjesec dana ranije, Mostar, koji ima blagu mediteransku klimu, zadesio je još jedan nesvakidašnji prirodni fenomen, ledena kiša. Do tada, takvo nevrijeme skoro nije viđeno u Mostaru, pa su slike ledom okovanog grada obišle svijet. Život u gradu bio je paralizovan. Struje nije bilo u cijelom gradu, jer su skoro svi električni stubovi bili polomljeni. Vozila se nisu mogla kretati ulicama, škole i državne institucije su bile zatvorene. Ljudi su iz kuća izlazili s vunenim čarapama preko obuće i drugim pomagalima ,koje su stavljali na obuću da bi se mogli kretati po zaleđenim mostarskim ulicama. Hiljade ljudi se organizovalo u radne akcije i pomagalo da se ukloni led ispred prodavnica, bolnica, škola i apoteka, uz pomoć krampi i lopata. Redovi dugi i stotinjak metara bili su ispred prodavnica, u kojima se najviše tražio hljeb i mlijeko, koje se, u to vrijeme, sipalo u staklene boce. U pomoć su pritekli i pripadnici JNA i poslije skoro petnaest dana, stanje se u gradu počelo normalizovati. Osim ove 1963. godine, danas mnogi Mostarci pamte i veliki februarski snijeg iz 2012. godine, kad je u gradu na Neretvi proglašeno vanredno stanje i radna obaveza. Mostar je tada skoro sedam dana bio u potpunosti paraliziran, a jedan dio grada ostao je duže vrijeme bez napajanja električnom energijom.
Ivica Grubišić je imao fotografsku radnju u Ljubića sokaku. Premda je svoj rad prvenstveno zasnivao na komercijalnom portretisanju ljudi, iza sebe je ostavio bogatu arhivu predjela Mostara. Fotografije Ivice Grubišića iz Mostara, okovanog ledenom kišom, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
05.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamaera – Tošo Dabac




Tošo Dabac (1907. – 1970.) je hrvatski fotograf priznat u svijetu, jedan od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije.
Rođen je u Novoj Rači kraj Bjelovara, gdje je završio osnovnu školu. Pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio. Radio je za Fanamet film i MGM ured u Zagrebu kao prevodilac i osoba zadužena za odnose s javnošću. Uređivao je časopis Metro-Megafon. Prvi dodir s fotografijom 1924. godine imao je kod školskog kolege Ivice Sudnika iz Samobora. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora potpisana i datirana 7. marta 1925. godine. Prvi put je izlagao fotografije na izložbi amatera u Ivanjcu 1932. godine.
Nosilac je socijalnog smjera u fotografiji. Snimao je život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932.- 1935.) Slijede ciklusi portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih spomenika, na kojima radi do kraja života. Još od tridesetih godina 20. vijeka, učestvovao je na niz izložbi u zemlji i inostranstvu (Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt, München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. godine za najbolju fotografiju u mjesecu (Camera Craft). Imao je veliku čast biti član Photographic Society of America. Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije 1950. godine. Ukupno je uslikao oko 200.000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je atelje u Ilici 17, u kome je radio tridesetak godina.
Oženio se opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. godine. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu na strani partizana od 1943. godine. Umro je u autobusu za Gornji grad 9. maja 1970. godine. Privatna zbirka s njegovim radovima (Arhiv Tošo Dabac) otvorena je u Zagrebu 1980. godine.
Fotografije su mu prepoznatljive po široko otvorenoj blendi i izrazito jakoj svjetlosti, bjelini. Baš ova karakteristika je još više došla do izražaja u seriji fotografija Mostara, koga, inače, odlikuje velika količina svjetlosti.
Ovdje donosimo par njegovih fotografija Mostara, koje se uz ostale nalaze u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
(priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor, Vrančić, Smail Špago)

(Novasloboda.ba)
03.04.2017.

Mostar moj grad - Knjiga 3 izišla iz štampe


Izdavači Art Rabic i IC štamparija vas pozivaju da prošetate nekadašnjim Mostarom čitajući trecu knjigu iz edicije MOSTAR MOJ GRAD koja je danas izašla iz naše radionice.


(facebook: Hamica Ramić)

(spagos)
03.04.2017.

Iz starog Mostara - Riječi podrške


Riječi koje slijede napisao je Denijal Behram na facebooku. U ime ekipe zahvaljujem mu na riječima podrške za ovo što radimo. Hvala tebi Deni!

Federico Patellani, Boris Engelgardt, Leo Wehrly, Blanche Payne ... licnosti koje su bile odusevljene Mostarom, stanovnistvom, okolinom, mahalama ...
 Neki su zivjeli u Mostaru neki dolazili poslom, neki bili na proputovanju kroz Mostar, i, svi oni su ostavili neki trag zabiljezen fotokamerom.
Trag o jednom vremenu, trag o nasem Mostaru (nekad davno) i hvala im.
Hvala i Smail Spago i Tibor Vrančić i Ismail Braco Campara sto sve njezno i pazljivo prikupljaju i ostavljaju u sehari Mostara nazvanoj CIDOM.
Ko zeli i hoce pogledati, procitati, prosetati svojim gradom, ufatiti pogled svoga komsije, zapitati se i upitati kako je to nekad bilo, moze ovdje, na stranicama portala novasloboda.ba, glavni i odgovorni urednik Fazlija Hebibović ili posjetite www.cidom.org
31.03.2017.

VKBI - Tribina i izložba fotografija "Zločin Hag-kazna"


Centar za kulturu Mostar
Mostar, 31. marta 2017. u 19:00 sati
Predavanje i izložba fotografija
29.03.2017.

Mostar u objektivu fotokamera - Federico Patellani




Brojne fotografije Mostara iz perioda Drugog svjetskog rata napravio je poznati italijanski fotograf  Federico Patellani (1911 – 1977). Zahvaljujući tim fotografijama, mogli smo pobliže upoznati Mostar iz 1941. godine.
Federico Patellani je diplomirao pravo, a imao je poseban interes za književnost i slikarstvo. Svoju strast fotografiranja upražnjavao je za vrijeme služenja vojnog roka 1935. godine u Africi, kada je i objavio prve fotografije s ovog putovanja u magazinu L'Ambrosiano. Nakon toga, 1939. godine nastavlja dugogodišnju saradnju s časopsom Il Tempo. Iste godine, Patellani je bio koproducent filma Maria Soldatisa Piccolo Mondo Antico.
Početkom Drugog svjetskog rata, 1940./1941. godine, objavio je uzbudljive ratne fotografije iz Jugoslavije i Rusije, a dvije godine kasnije, slike bombardovanog Milana.
Bio je dvije i po godine ratni zarobljenik u Švicarskoj, u Corriere Lombardo, a nakon toga se vratio svom starom poslu, fotografiji. Ostale su upamćene njegove slike iz poslijeratne Italije, ponovni procvat industrije, kao i fotografije sa izbora za Miss Italije. Objavio je fotografije socijalnih uslova na jugu zemlje, u časopisima Epoca i Oggi. Godine 1952. osnovao je kompaniju Pat Foto Pictures i radio kao slobodni umjetnik. Nova serija fotografija s italijanskog juga požnjela je veliki uspjeh. 1953. godine, a Alberto Lattuada ga je iste godine angažovao kao asistenta režije za njegov film La luppa. Nakon toga, u Turskoj i Grčkoj Patellani je radio prvi dokumentarni film za televiziju.
Takođe je objavio fotografije s putovanja po Africi, iz Belgijskog Konga i Kenije. Svoje zadnje putovanje na Cejlon obavio je 1976. godine, a fotografije s tog putovanja objavljene su u mnogim časopisima.
Ovih nekoliko fotogrfija Federica Patellanija iz Mostara, iz 1941. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
22.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Boris Engelgardt




U vremenima kad je posjedovanje vlastitog fotoaparata označavalo neku vrstu luksuza, na fotografisanje, ili jednostavno slikanje, kako se to uobičejeno kaže u žargonu, odlazilo se kod nekog fotografa, kojih je u Mostaru bilo nekoliko, s vlastitim fotografskim radnjama, pretežno u prometnijim ulicama u centru grada.
Fotografisanje je bilo rijetko i samo uz određene prilike, kao što su bili mladenci nakon vjenčanja, svadbe, novorođenčad, vojnici ili đačke slike, kompletni razredi, u razredu s učiteljicom ili pred školom. Sve te fotografije su izrađivali ili dobri fotoamateri, ili majstori fotografije, fotografi, koji bi dolazili po pozivu, ili bi se išlo kod njih u foto atelje. Nakon slikanja i izrade slika, ostajale su uspomene, koje su se brižno čuvale u fino uređenim albumima ili još jednostavnije u nekoj kutiji od cipela ili košulje. Svako od nas se s radošću može sjetiti imena nekog fotografa iz Mostara.
Jedan od onih, koji je imao fotografsku radnju u samom centru grada, četrdesetih godina prošlog vijeka neposredno iznad Musale, na raskršću ulica Braće Brkića i Mladena Balorde, bio je Boris Engelgardt. Njegova fotografska radnja nosila je ime “Foto-Tehnika”, a reklamni pano je bio visoko istaknut na kući koja i danas postoji na tom mjestu. Samo oni malo bolje upućeniji ili oni koji još pamte ta vremena, znaju detalje iz njegovog života, kada je i od kuda došao u Mostar i do kada je bio u Mostaru. Na tendi ispred radnje istakao je reklamu da fotografije radi na rol filmovima, što je za ono vrijeme, takođe, bila novina u svijetu fotografije. Prije toga, koristile su se posebno pripremljene fotografske ploče, koje su se za svaku novu fotografiju ubacivale u kameru, a one upotrebljene, veoma brižljivo čuvane, da ih ne obasja svjetlost. Ovdje na priloženim slikama možemo vidjeti gospodina Borisa sa svojom suprugom ispred njihove foto radnje. Više su se pamtile i za uspomenu ostale njegove rijetke fotografije, koje se danas mogu pogledati zahvaljujući internetu. Fotografije iz 1940. godine, zima i snijeg u Mostaru 1941. i 1942 godine.
Fotografije Borisa Engelgardta, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.03.2017.

Posjeta s razlogom - Partizansko polovina marta 2017.

Bez riječi!



















(fotosi:mili)
15.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Leo Wehrly




Prof. dr. Leo Wehrly (1870. – 1954.), rođen je u Aarauu, u Švicarskoj. Nakon mature, studirao je prvo muziku i prirodne nauke na univerzitetu u Berlinu, a nakon preseljenja u Zürich, geologiju na visokoj tehničkoj školi. Bio je odličan student i asistent profesora Alberta Heima, kod koga je i doktorirao geologiju. Nakon završetka studija 1896. godine, odlazi u Argentinu, gdje je pet puta prokrstario visokim Andima, između Čilea i Argentine. Utiske sa putovanja, naučne analize redovno je objavljivao u stručnim časopisima. Tu su se našli i naučni izvještaji i eksprtiza sa kasnijih putovanja po čitavoj Evropi. Posebno je ostao poznat po filmu o nastanku Alpa. Radio je kao profesor geologije i hemije na visokoj školi u Zürichu.
Na neumornim putovanjima širom Evrope i sjeverne Afrike prikupljao je materijal za predavanja. Njegova kolekcija fotografije je jedinstvena i svjedoči o oštrini njegovog naučnog oka. Puno vremena ranije, nego što se pojavila fotografija u boji, rado je na svojim predavanjima pokazivao slajdove, koje je njegova, umjetnički nadarena supruga ručno bojila.
Pored redovnih aktivnosti kao profesor, docent i geolog, bio je strastveni planinar, pa je i u krugu švajcarskih alpinista uživao veliki ugled. Bio je počasni član sekcije kluba alpinista, a familija i krug prijatelja poznavali su ga kao duhovitog, druželjibivog, odanog i velikodušnog čovjeka.
Boraveći u Mostaru 1937. godine, napravio je brojne fotografije svih važnijih dijelova Mostara, kanjona Neretve, kao i mnoge fotografije prigradskih naselja i likova seljaka.
Fotografiju Cernice, Priječke čaršije, Starog mosta kao i mnoge druge, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.03.2017.

Ćaskanje sa legendom: Vaso Vreća najstariji živi igrač Veleža




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, 10. marta 2017. godine, autor Emir Krpo)

Vaso Vreća jedini je najstariji živi igrač iz generacije Veleža 1952 godine.
Godine su učinile svoje, te se kreće sa štakama. Živi sam u Stocu. U novčaniku čuva i danas svoju sliku iz vremena kad su se skupljale slike igrača i lijepile u albume.
„Prije nego što sam došao u Velež, igrao sam u Sarajevu za Milicionar. On je bio republički ligaš Bosne i Hercegovine. To je bilo 1952 godine,. Potom sam došao u Velež, čiji sam dres nosio do 1955 godine. Nije bilo nikakva razloga da napustim Velež, ali ovdje u Stocu živio sam sa familijom i vratio sam se u Stolac gdje sam imao imanje i kuću. Tu sam ponovo zaigrao za Iskru Stolac a gdje su bili moji počeci igranja fudbala. Aktivno sam igrao sve do nekih šezdestih godina prošlog vijeka.  Bilo mi je 36 godina kada sam se oprostio od aktivnog igranja. Kasnije sam trenirao Iskru, koja je tada igrala u Republičkoj ligi BiH“, priča Vaso, koga smo nedavno posjetili u Srocu.
Koliko ste golova postigli za Velež?
Ne mogu se sjetiti, ali dao sam dosta golova. U Splitu sam igrao i protiv Hajduka i Splita. Tada  sam  zabio po dva gola  ovim splitskim klubovima.
Koji Vam je bio najdraži gol u dresu Veleža ?
Gol koji sam postigao u Splitu, Hrvić mi je ubacio loptu preko centra i ona pade nekih dvadesetak metara od gola, a ja sam naletio na loptu i i ona je počupala paučinu.
Pratite li današnji fudbal?
Samo preko TV ekrana i igram kladionicu.
Koja je razlika kad ste Vi igrali i današnjeg fudbala?
Razlika je velika u svemu. Mi smo igrali na lešu, stadion Veleža nije bio travnat, malo se ulagalo u fudbal. Utakmice na starom Veležovom igralištu bile su dobro posjećene, Kad je 1958. godine otvoren stadion pod Bijelim brijegom, i ja sam tada odigrao utakmicu. Sjećam se te utakmice. Ne može lopta da ti se odlijepi kako ide po travi. A dok smo igrali na zemljanom terenu, prije utakmice štrcaljke bi išle da poliju teren.
Takođe, sjećam se utakmice Iskra-Lokomotiva 3:1.Ujutro su dnevne novine donijele naslov “Vaso Vreća postigao četiri gola“. Dao sam 3 gola i jedan autogol.
Velež je trenutno pretposljednji u Prvog ligi FBiH i bori se za opstanak.
Mene čudi da Velež nije jači klub. Velež je jedno vrijeme bio dobar, ne znam šta se sad dešava. Prije se više vodilo računa o podmlatku, o pionirima, njegovala se poznata Veležova omladinska škola.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)
10.03.2017.

Sa starih fotografija, širom svijeta (2)

Nije sve kako se čini! Ili, ipak? Putovanja kroz vrijeme


Dokaz o putovanju kroz vrijeme se može pronaći u mnogo istorijskih zapisa i fotografija. Ovdje samo nekoliko fotografija, poredanih tematski. Da li su ti dokazi ujedno i znaci da u realnom životu zaista postoji putovanje kroz vrijeme? Može biti. Neki istorijski zapisa i fotografije vode do ovakvih tragova. Ljudi vjeruju da se putovanje kroz vrijeme dešava konstantno oko nas. Mi smo samo potpuno nesvesni toga.




Kao mobitel

Scena je iz filma Charlie Chaplina „The Circus“, a na njoj se vidi žena u crnom, kako drži ruku na uhu, onako kako to mi činimo danas dok hodamo i telefoniramo putem mobitela: Je li moćda i Charlie Chaplin čovjek iz budućnosti?



Još jedna na mobitelu?

Jedan video, snimljen 1938. godine, ponovo je pronađen i pogledan 2013. godine, a pokazuje ženu kako razgovara na mobitel, što je također dovelo do tvrdnje da je to jedan putnik kroz vrijeme. Njena unuka je objasnila kako je njena baka bila u jednoj tvornici za testiranje bežičnih telefona. Mnogi su i nakon te tvrdnje otali skeptici, navodeći kako je to nemoguće, te da je unuka lagala kako bi prikrila činjenicu o putnicima kroz vrijeme.



Investicije, ili scamming genije

Prema novinskim izvještajima neki Andrew Carlssin je u toku od dvije nedelje ulaganjem početnih 800 dolara na berzi zaradio 350 miliona dolara. Svaka trgovina u koju je uložio doživljavala je neočekivano brzi poslovni razvoj. Samo sreća? Ili je i on došao iz budućnosti, i znao kako napraviti brzi posao?

(spagos)

09.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Charles Marcel Heidsieck




Charles Marcel Heidsieck putovao je Balkanom 1929. godine, pri čemu se posebno zadržao u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Bio je fotograf kojega je posebno interesovalo ponašanje običnog naroda na ulicama gradova, kao i narodna nošnja u pojedinim krajevima.
Ono što je zabilježio fotokamerom, daleke 1929. godine, sakupljeno je i objavljeno u knjizi: “Voyage Balkanique: Dalmatie at Bosnie-Herzegovine en 1929 et maintenant”, jednoj vrsti četvorojezičnog fotoalbuma, na francuskom, engleskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, izdatoj 1994. godine. Knjiga je doživjela retro izdanje 2001. godine, a sav prihod od prodaje knjige, unuk Charlesa Marcela Heidsiecka je donirao obnovi Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, totalno uništene tokom rata krajem dvedesetog vieka.
Fotografije Charlesa Marcela Heidsiecka, koje je napravio u Mostaru 1929. godine, pune su života, pokreta, ljudi na ulici, u nošnjama onoga vremena, u Kujundžiluku, na Maloj tepi, u Priječkoj čaršiji, na Baščinama, te slike Starog mosta, mostarskih džamija i objekata u Starom gradu.
Fotografije Charlesa Marcela Heidsiecka, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.03.2017.

Mostar objektivima fotokamera – Blanche Payne




Blanche Payne boravila je u Mostaru u dva navrata, 1936. i 1937. godine, i načinila veliki broj fotografija ljudi u svakodnevnim situacijama i nošnjama.
Rođena je 1897. godine u Thayru, Kanzas, SAD. Diplomirala je 1916. godine na Državnom pedagoškom fakultetu na univerzitetu u Kanzasu, a zatim stekla diplomu Majstora umjetnosti (Master of Arts), 1924. godine, na Columbia univerzitetu. Predavala je engleski jezik i domaćinstvo na visokoj školi, radila kao medicinska sestra u Camp Lewisu, 1918. godine, predavala na Državnom pedagoškom fakultetu u Arizoni i na visokim školama u New Yorku.
Nakon rada u školi, 1930. godine poduzima putovanje po Evropi, koje je obuhvatalo putovanje po Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj, Albaniji i tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon povratka, nastavila je poslove na univerzitetima SAD, da bi od 1936. do 1937. godine ponovo putovala u Jugoslaviju, kako bi obavila dodatne studije.
Njeno tadašnje istraživanje fokusirala je na područje južne Srbije, danas Makedonije, Hrvatske, Bosne, sjeverne Srbije i Dalmacije. Pored proučavanja muzejskih zbirki, putovala je zemljama, posjećujući i najudaljenija sela, pijace i narodne proslave, studirajući i fotografirajući odjeću lokalnog stanovništva. Napravila je veći broj studija izrade odjevnih premeta naših naroda. Putovanje po Jugoslaviji je prekinula zbog visokih troškova objavljivanja njenih radova, ali i zbog uništenja dijela kolor fotografskih ploča.
Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata objavljuje udžbenik pod naslovom „Istorija odjeće“, gdje je opisala evoluciju odjeće u periodu od tri hiljadite godine prije nove ere, pa sve do hiljadu i devetstote nove ere. Smatra se da je njeno djelo i danas izvor za proučavanje istorije odjeće.
Vizualni materijali Blanche Payne, fotografije, obrasci, skice, akvareli i razglednice, nalaze se danas u biblioteci “Special Collections Division”, na univerzitetu u Washingtonu i odnedavno su digitalizovani i dostupni online.
Tokom putovanja po našim krajevima, Miss Payne je sakupila 694 komada razne odjeće, kecelje, bluze, suknje, odjeću za izlazak, pribor za šivenje i domaći tekstilni materijal, koji se, takođe, mogu vidjeti u digitaliziranoj bazi podataka Zbirke.
Iz njene kolekcije može se vidjeti niz odjevnih predmeta stanovništva Mostara iz 1936 – 1937. godine, koji i za naše uslove predstavlje jednu veoma vrijednu etnografsku zbirku odjevnih predmeta iz tog vremena. Fotografije su najčešće rađene u blizini Tepe, uz neizostavne fotografije Starog mosta i starog grada iz tih godina.
Fotografije Miss Blanche Payne, iz Mostara 1936-1937. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.02.2017.

Večeras u Bristolu: Promocija knjiga Milana Jovičića


Promocija knjiga „Prognanik u svome gradu“ i „Pisma sa Neretve“ autora mr. Milana Jovičića održaće se sutra u hotelu  Bristolu sa početkom u 19 sati.
Promotori će biti prof. dr. Ibrahim Kajan, književnik i  prof. Jasmina / Meho / Demirović. Moderator promocije  je Sead Đulić.
„Dragim prijateljima preporučujem da, čitajući moje knjige, dolaze do istine, koja je za mnoge bolna. Oplemenjujete svoju dušu, a kupovinom pomažete i našim nezbrinutim koji svakodnevno moraju u javnu kuhinju, jer sav prihod od prodaje darujem toj narodnoj kuhinji“, kazao je mr Milan Jovičić za portal Nova Sloboda.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)

Jovičić Milan, mada Sarajlija po rođenju, dolaskom u Mostar kao mladi inžinjer davne godine u vrijeme podizanja "Aluminija" - obogatio je "mostarsku historiju" na najplemenitiji nacin: ovom gradu je pridodao sve najbolje što je imao! U svom je Mostaru ostao i u najtežim danima koje je naš grad ikada u svojoj povijesti imao, izlažući se pogibelji i režiranim atentatima - ali nije pokleknuo. Tu je. Napisao je dvije knjige o svemu što ga je, i kao Mostarca, i kao osobu - snašlo u Gradu u koji su ugrađeni njegov trud i njegova ljubav. U cetvrtak, 23. februara 2017. u 19 sati - u hotelu Bristol, govorit ćemo o tome, u prigodi predstavljanja javnosti tog prvorazrednog svjedocenja našeg vremena.
(prof. Ibrahim Kajan)
23.02.2017.

Knjiga Ibrahima Kajana „Put u Blagaj – Blagajske vedute“


U ovoj impresivnoj knjižici, Ibrahim Kajan nas svojim osebujnim stilom uvodi u historiju Blagaja, dugu preko 2000 godina, prekrivenu dubokim naplavinama prošlosti. Svojim majstorskim kazivanjem, Ibrahim nam pripovjeda o pitomoj, blagoslovljenoj, mehkoj oazi, od pamtivijeka „čudnom“ i „tajanstvenom“ mjestu pučkih molitvi – od bogumila i prije njih rimskih mnogobožaca, i starijih od njih, ilirskih obožavatelja bogova voda i zaštitnika ljudskog života. (str. 17) Pripovijeda nam o Hercegovom stolnom gradu Blagaju koji i dan danas pokazuje ne samo tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i dobrohotnosti. Dakle, u „mudroj oazi čovjekovog duha“ – kako Blagaj poetski naziva Ibrahim Kajan – ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st, ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih evropskih majstora (str. 53).
Sve te nazovimo kontraste u savršenom skladu i harmoniji pomiruje ljupki Kajanov , može se reći, empirijski sročen pripovjedački narativ.
Seid ef. Smajkić
(sa stranice IbrahimKajan/facebook)
22.02.2017.

Mostar: Upoznati i poštovati druge













Vjera nas uči kako da poštujemo druge


Posjetom bogomoljama učenici upoznaju religijsku šarolikost Mostara

Učenici Šeste osnovne škole u Mostaru na inicijativu nastavnice islamskog vjeronauka Elvedine Kazazić u suradnji sa mostarskim parohom Radivojem Kruljem, koji u toj školi predaje pravoslavni vjeronauk, danas su obišli mostarske bogomolje, kako bi upoznali bogatstvo religijske šarolikosti u gradu na Neretvi, javlja Anadolu Agency (AA).
Učenici trećeg i petog razreda, koji pohađaju islamski i pravoslavni vjeronauk u navedenoj školi, posjetili su Staru pravoslavnu i Sabornu crkvu u Mostaru, Franjevačku crkvu i džamiju u Cernici. Uz obilaske mostarskih bogomolja učenici su imali priliku poslušati i poučna obraćanja imama Envera Husnića ispred džamije u Cernici, svećenika fra. Ike Skoke u Franjevačkoj crkvi i đakona Branislava Rajkovića, koji ih je dočekao ispred Stare pravoslavne crkve u Mostaru.
„Cilj ovoga posjeta jeste promoviranje zajedništva i slanja jedne pozitivne poruke iz našeg sunčanog grada na Neretvi koji je još od davnina bio simbol harmonične religijske šarolikosti“, kazala je nastavnica islamskog vjeronauka navedene mostarske škole Elvedina Kazazić.
Izučavanje predmeta vjeronauk u osnovnim školama, kako je naglasila, ne smije biti svedeno samo na izučavanje propisa jedne vjere.
„Kroz cjelokupan plan i program u svim razredima se provlače lekcije u kojima učimo o solidarnosti, a i drugim religijama, a što može biti bolje od riječi pretvorenih u djela“, kazala je nastavnica Kazazić.
Mostarski paroh Radivoje Krulj, koji u ovoj školi predaje pravoslavni vjeronauk, ističe da je vedrina dječjih lica osnov i smisao međureligijskog dijaloga. Istog stava su i učitelji: Maja Kajtaz, Denis Hakalović, Minela Gološ i Edina Pehilj, koji su danas bili u pratnji učenika.
„Mostar je oduvijek bio multietnički i multukulturalni grad. Mi u Šestoj osnovnoj školi se trudimo njegovati pozitivne odnose i ljepote našeg grada, učimo djecu da vole svoje, a poštuju drugog i drugačijeg. Na ovaj način, posjetom vjerskih ustanova želimo pokazati ljepotu različitosti našeg grada“, kazala je učiteljica Edina Pehilj.
Ona je naglasila da u njihovoj školi djeca i njihovi roditelji od samog početka obrazovanja već nekoliko godina imaju mogućnost izabrati vjeronauk koji će izučavati. Osim islamskog, u ovoj školi se već nekoliko godina izučava i pravoslavni vjeronauk.
(e-vijesti)
22.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera - Kurt Hielscher




Sredinom dvadesetih godina dvadesetog vijeka, prominentni njemački fotograf Kurt Hielscher bio je pozvan od ondašnje vlade u Beogradu da proputuje Jugoslavijom i napravi knjigu fotografija iz ove države, koja je stvorena samo nekoliko godina ranije. Slične knjige o Španiji, Italiji i Njemačkoj, Kurt Hielscher je bio već objavio, pa je ovaj poziv prihvatio s puno entuzijazma.
U Beogradu je dobio prevodioca, pisma lokalnim vlastima i automobil na raspolaganje. Hielscher se velikodušno zahvalio na ovoj pomoći, koja mu je itekako dobrodošla tokom njegovog obilaska, u poslu koga je, inače, obožavao raditi.
Na putovanju od Alpa, Novog mesta, do Bugarske, napravio je ukupno 1200 fotografija, od kojih je izabrao 191, a prema njegovim riječima, to je bilo malo kako bi se prikazala atraktivnost i raznovrsnost pejsaža, arhitekture i načina života Jugoslovena.
”Nisam želio da to bude kolekcija razglednica”, napisao je.
Rezultat je bio zapanjujuća pokretna kolekcija, objavljena u knjizi izdatoj 1926. godine u Berlinu, od izdavača Ernst Wassmuth AG.
Kako stoji u podacima, objavljenim na stranici My Century, slike su rađene na Agfa Chromo Isorapid pločama.
Među fotografijama u knjizi nalaze se dvije fotografije Mostara, jedna sa starim mostom i Pravoslavnom crkvom u pozadini i druga sa Starog mosta, te dvije fotografije iz Počitelja.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
(Novasloboda.ba)
21.02.2017.

Iz istorije Veleža: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža

Ekipa Veleža, sezona 1996/97, stoje: Ćemalović, Kaplan, Greljo, Šegetalo, Mešanović, Salčin; čuče Kalajdžić, Zaimović, Bebanić, Kajtaz i Obad.

Na portalu sportske.ba 20. februara 2017. godine objavljen je tekst autora Mirsada Starčevića pod naslovom: „Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Rođenih: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža“, sa slikom ekipa Veleža koja je igrala u sezoni 1996/97 godine.
Prvi put vidim sliku ekipe Veleža u ovim dresovima. Dresove smo tada poslali kao pomoć ekipi Veleža iz Njemačke, tačnije iz kluba za humanitarnu pomoć „Mostar-Mülheim“. Obzirom da je rad kluba tek bio obnovljen, a iz Mostara su stizale vijesti da ekipa nema nigdje ništa, porefenali smo se i kupili jedan komplet. Obzirom da nismo imali puno vremena tražiti tačno odgovarajuće, naletismo na dresove ove boje, kao na slici, koji su inače poznati kao boja dresova čuvenog Ajaxa iz Amsterdama. U klub je u to vrijeme često navraćao i Enver Marić, koji je u to vrijeme bio trener u Fortuni iz Düsseldorfa, i on nam je tada dao jedan amblem, koji je sam napravio, kao podsjećanje na ratom porušeni Mostar, na srušeni Stari most, na srušeni i ponovo uzdignuti Velež.

Kasnije smo istu garnituru kupili i našim momcima, koji su igrali na tadašnjim turnirima u malom fudbalu. A nedugo nakon toga, sakupili smo novac i jedan komplet dresova plave boje poslali i za FK Lokomotivu.

Od Veleža i od Lokomotive smo dobili zahvalnice za učinjenu donaciju.
Dugo sam po arhivama tragao za jednom ovakvom slikom i posebno sam zahvalan portalu sportske.ba, koji je objavio sliku i ovaj tekst, kao podsjećanje na ta vremena, prije više od 20 godina.

(mala Mostarska raja na turniru u Dortmundu,1997.)


Fudbalski klub Velež je 15. marta 1992. godine  odigrao svoju “posljednju“ utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom. Igrao se meč 23 kola u kojem su “Rođeni“ sa (2:0) savladali FK Zemun. Niko tada nije ni u snu mogao naslutiti da je to “posljednja“ domaća tekma Veleža na stadionu gdje je stekao ime i slavu.
Uslijedio je rat i koji Veležu praktično odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom kojeg hrvatske vlasti dodjeljuju novonastalom HŠK Zrinjski ( utemeljen u Međugorju 1992.) na korištenje punih 109 godina.
Uprkos svim problemima rad Fudbalskog kluba Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru. Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom
Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici, a potom je od tvorničkog igrališta uređen i napravljen stadion u Vrapčićima na kojem Velež i danas igra utakmice. Prvi zvanični meč u nezavisnoj BiH Velež je odigrao 21. oktobra 1995. godine. U Jablanici je savladano Sarajevo sa (3:0) uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebanića i Dženana Šegetala.
Prvi ligaški poslijeratni meč u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Ćupina, Mario Knezović, Esad Salčin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Čolaković, Enes Bebanić, Samir Ćemalović, Dženan Šegetalo, Admir Velagić i Saša Ćehajić. Kapiten je bio Samir Ćemalović, a trener Zijo Tojaga.
Kako se tada igralo srcem, bez dresova, kopački, stadiona i svega onoga što imaju današnji igrači reći će nam Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Veleža. – Prvo hvala što ste se sjetili mene i naše ekipe. Iako su vremena poslijerata bila teška, lijepo se sjetiti tog perioda obnove kluba. Nismo imali ničega, a držala nas je ljubav i volja za spas Veleža. Bez stadiona, bez terena za treninge, dresovi i kopačke su dolazile od legendi kluba iz inostranstva i krenulo se. Zaista taj period u mom srcu će duboko ostati urezan, u jednom dahu je rekao Eso Salčin, nekadašnji stameni stoper obnovljenog i spašenog Veleža“.



(spagos)


19.02.2017.

Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Pogled dug godinu dana


Nova knjiga u našoj biblioteci:

Smail Špago - Pogled dug godinu dana


Pogled dug godinu dana
Pogled na Stari most sa Lučkog mosta
Povodom 450 godina izgradnje Starog mosta 1566-2016.

Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić
Lektura i korektura: Tibor Vrančić
Naslovna strana: Tibor Vrančić
Fotografija na naslovnoj strani i ostale fotografije: Ajša Nametak Šehić
Prvo izdanje: 2017.g. 
Copywright ©2017 Text and Artwork: Smail Špago


(cidom.org)
19.02.2017.

Održan čas historije: Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala






(fotosi: UG MR, Novasloboda)

Udruženje građana "Mostarski Rođeni" okončalo je večeras svoju tradicionalnu manifestaciju "Mostarski februari" panelom "Velež – ideja, pokret, klub".

Pred punom salom Narodnog pozorišta u Mostaru, ali i ispred kompletnog igračkog kadra i uprave Veleža govorili su profesor Zdravko Grebo, aktuelni trener Veleža Ibro Rahimić, sportski novinar Muhamed Bikić, kao i hroničar Mostara Zlatko Serdarević. Panelom je moderirao novinar i filozof Amer Bahtijar.

Svojevrsni čas historije o Veležu nekad i danas otvorio je profesor Grebo. Mostarac i Veležovac, Grebo je na svoj način govorio o vrijednostima koje je Velež zastupao, ali i emocijama koje je budio, onom što je nekad bio i šta tek treba da bude.

"Otkad za sebe znam, a i sad kad sam dobrano u trećoj životnoj dobi, znam da je Velež dio mog identiteta. Imam ih mnogo, niti jedan nije isključiv, ali Velež je bitan njegov dio, identiteta i života. Ono što večeras probam da podijelim sa mostarskom publikom i članovima udruženja, a to nije fraza – „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala", govorio je pred mostarskom publikom profesor Grebo.

"Velež je zaista pokret i to nije puka politikantska fraza, Velež je vjera u određene vrijednosti i to ne one vrijednosti kojima se danas ono malo od slobodarske Evrope busa, već one izvorne ideje revolucije, dakle sloboda, bratstvo, jednakopravnost, jednakost, solidarnost i vjera u budućnost. Ono u šta ja vjerujem bez obzira na trenutni položaj Veleža na ligaškim tabelama, ja vjerujem upravo da je on reinkarnacija jedne ideje koja ima svjetlu budućnost i da ćemo tu budućnost vrlo brzo dočekati", emotivno je kazivao Grebo. 
Almir Taso, predsjednik Skupštine FK Velež, kazao da ovakvi događaji vraćaju nadu u bolje dane.

"Ovakvi događaji, ali i rad udruženja znače mnogo Veležu, jer ranije toga nije bilo. Meni je drago da se oko Veleža ponovo počinju ljudi okupljati i nadam se da ćemo uskoro ujediniti još veći broj građana oko kluba", kazao je Taso.

(izvor;klix.ba)
16.02.2017.

Tri umjetničke slike na stranici CIDOM




Licitacija tri umjetničke slike


Gospodin Miodrag Milićević je poklonio tri svoja umjetnička rada (akvareli bez okvira) s motivom Mostara CIDOM-u kao svoj doprinos/pomoć pri radu naše stranice. Sredstva koja budemo prikupili ovom licitacijom bit će namijenjena u svrhu omogućivanja održavanja naše stranice. Napominjemo da je rad administratora na stranici besplatan - sredstva isključivo služe za plaćanje pružatelja internet usluga stranice.
Licitacija će biti otvorena 7 dana. Početna cijena svake slike je 50 eura, a onaj koji bude izlicitirao sebi sliku bit će obaviješten o načinu uplate. Da bi se osvojila slika potrebno je povećati svaku prethodnu ponudu za 10 eura. Evo i slika. Licitacija može početi - ko želi neka ponudi cijenu u komentarima.

Licitacija na stranici facebook: CIDOM-CENTAR ZA INFORMACIJU I DOKUMENTACIJU MOSTAR

(cidom.org)
16.02.2017.

Iz inata rođeni: OKC Abrašević je kao Stari most na suhom, čudo koje povezuje podijeljeni Mostar




(fotosi:klix.ba)

(fotos:arhiva)

(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu mreza-mira.net, 12. februara 2017)


U podijeljenom gradu, razdvojenom na dvije cjeline, bila je svih ovih godina i institucija koja je prva koračala naprijed, grupa ljudi koja je nastojala biti most ili bar pješački prijelaz između dva dijela. Mostar je imao, a i sada s njim živi, Omladinski kulturni centar Abrašević.

O Abraševiću nekad i sad, mostarskoj kulturi i politici, prožimanjima te dvije krajnosti i životu u Mostaru razgovarali smo s Huseinom Oručevićem, čovjekom koji je od početka obnove ove izuzetno značajne institucije sve vrijeme bio na čelu kolone, a i danas je njen važan član.

(...)

Nastao kao radnička nadogradnja prije 90 godina

Abrašević je stari Mostarac, osnovan 1926. u restoranu Evropa, u Starom gradu. Nastao je iz potrebe da radnička klasa u nastanku pronađe način korištenja jedne trećine dana iz onovremenske podjele na osam sati rada, osam sati sna i osam sati razonode. Emancipirajuće snage napravile su radničko kulturno-umjetničko društvo s imenom Koste Abraševića. Nekad je bilo između 13 i 16 društava s njegovim imenom. Ugašen u Šestojanuarskoj diktaturi, ponovo obnovljen, pa ugašen početkom Drugog svjetskog rata, poslije rata je krenuo u novi život.
“Mi vučemo ideju iz radničkog pokreta koji ne mora biti ljevičarski, ali s obzirom na Mostar i dešavanja mi jesmo ljevica. Radništvo uopće je vezano za pravednost i razvoj, kao i prava da se ne izrabljuje to radništvo, to je i početak ideje i to je nama i danas važno”, jasno Oručević definira vrijednosti koje stoje iza OKC-a.
(...)

(mreza-mira.net)
15.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Clara Sipprell



Clara Sipriell (1885. – 1975.) rođena Kanađanka, bavila se fotografijom u ranim godinama dvadesetog vijeka. Ostala je poznata po slikovitim pejsažima, ali i po portretima poznatih glumaca, umjetnika, pisaca i naučnika.
U ranom djetinjstvu živjela je u veoma teškim uslovima, otac joj je umro prije nego što se rodila, majka je radila razne teške poslove kako bi prehranila djecu, a kad više nije mogla naći posla, djecu je poslala kod svojih roditelja. Kada su joj braća dovoljno odrasla, sele se u Buffalo, SAD. Njen brat Frank je dobio posao asistenta fotografa, pa je pozvao majku i sestru Claru da se presele kod njega.
Godine 1902. Frank otvara fotografski studio, a Clara je od početka bila fascinirana onim što je radio njen brat. Sa svojih deset godina ušla je u sve tajne fotografije. U to vrijeme je Clara fotografisala pejsaže u okolini Buffala i učila zanat. Već 1910. godine izlagala je svoje prve radove, iako je za to vrijeme bilo veoma neobično da se poslom fotografije bavi jedna žena. Bile su to godine borbe za prava žena u SAD. Čitavo to vrijeme Clara nije mogla biti član Camera Cluba u Buffalu, preko koga su se odvijale sve aktivnosti u oblasti fotografije. Već 1913. godine osvaja šest nagrada za svoje fotografije, što joj je pomoglo da se preseli u New York. Tih godina je upoznala Ruskinju Irinu Khrabroff, s kojom je ostala prijateljica čitavog života. Putovale su, a kasnije, i radile zajedno. Kada se Irina udala, 1924. godine, s njom i njenim mužem putovala je Evropom, gdje je gospođa Sipprell fotografisala jadransku obalu, a zahvaljujući poznanstvu s gospođom Khrabroff uspjela je napraviti fotografije mnogih tada poznatih ličnosti, između ostalih, grofice Aleksandre Tolstoj, Sergeja Rahmanjinova i Sergeja Kusevickog.
Dvije godine kasnije, njih dvije, bez Irininog muža, ponovo borave u Jugoslaviji, gdje je Clara napravila seriju fotografija iz raznih mjesta, uključujući i fotografije ljudi koji su tamo živjeli.
Clara Sipprell živjela je do 1975. godine, sve do svoje devedesete godine. Iza nje su ostale brojne fotografije, a nas posebno raduje da su ostale sačuvane fotografije snimljene za vrijeme boravka u Mostaru, kada je 1926. godine napravila fotografiju iz Cernice i Neziragine džamije na Spilama.
Fotografije Clare Sipperll, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
13.02.2017.

Svjetski Dan radija


Širom svijeta, 13. februar se obilježava kao Svjetski dan radija.

UNESCO je proglasio ovaj praznik da bi promovisao radio, kao mediji koji pruža sve mogućnosti.
Radio dopire do svih slojeva stanovništva i čini mnogo za obrazovanje, kulturni i politički dijalog, te pomože ljudima u najrazličitijim životnim situacijama.

U savremenom digitalnom svijetu, radio ostaje najdostupniji medij koji može da se sluša i u najudaljenijim mjestima.

Svjetski je dan radija se bilježava ga u znak sjećanja na 1946. kada je osnovan radio Ujedinjenih naroda, a proglasio ga je UNESCO na prijedlog Španjolske radijske akademije. Cilj Svjetskog dana radija je podizanje svijesti javnosti i medijima o samoj vrijednosti radija, poboljšanju međunarodne saradnje te pristupu informacijama putem radija.

Danas u Bosni i Hercegovini egzistira 149 radio stanica od toga 61 javnih i 78 privatnih, 3 radijska javna servisa (BH radio 1, Radio Federacije biH, Radio RS). Na srednjim talasima emitiranja postoje 4 radio stanice, a neprofitne organizacije u BiH posjeduju 3 radio stanice.

Kolijevka radija je Amerika. Jedno od svojih modernih čeda (i čuda)  zanjihala je 1920. godine. Protivno poslovičnom kašnjenju, ovdašnji, širi prostor je u ovom slučaju skoro pa promptno reagovao. Historija radija ovdje kreće od  Kraljevine SHS. Maja 1926. godine pokrenut je Radio Zagreb. Nakon toga Radio Ljubljana (1927.) pa onda Beograd, 1929. (Doduše, 1990-tih se ustvrdilo da je neka preteča radio programa u Beogradu započela još oktobra 1924.).
Godinama smo učili da je prva radio stanica u BiH - Radio Sarajevo pokrenuta 10. aprila 1945. a onda smo, sa nekoliko decenija zakašnjenja, doznali da je „Krugovalna postaja Sarajevo“ počela sa radom 14. jula 1942.
Radio Sarajevo, koji se javlja slušaocima samo četiri dana nakon što su Titovi partizani oslobodili glavni grad BiH, svoj prvi direktni prenos radi iz Sarajeva. Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenje BiH. 26. aprila 1945. Prenos je najavio spiker iz studija.

Planetarne zlatne godine radija bile su između 1930. i 1945. godine. Čuven je po sapunicama - radio dramama koje su se emitovale svakodnevno a okupirale pažnju  ogromnog broja slušalaca. Nešto od ove historije evocirano je u Radio Days filmu Woody Allena. Jedna od najduhovitijih  literarnih obrada ovog radijskog fenomena jeste okosnica čuvenog romana Mario Vargas Llose Tetka Hulija i piskaralo.

Karikaturalni vrhunac fenomena bilježi se 30. oktobra 1938. Dvadesetčetvorogodišnji Orson Welles na CBS-u adaptira roman Herberta Georga Wellsa Rat svjetova, SF roman, napisan 1898., o invaziji Marsovaca na Zemlju. Predstavivši ga kao stvaran događaj koji se dešava u trenutku emitovanja, ovaj radio uradak je uzrokovao prvi primjer masovne histerije koja je pogodila milione ljudi u Americi.

Na ovim prostorima zlatne godine radija se bilježe 50-tih i 60-tih godina. Hronike kažu da je humoristička emisija Veselo veče znala ulice gradova pretvoriti u avetinjski prazne. Muški dio publike je u vlasti radio-prenosa fudbalskih utakmica. 
(izvor.radiosarajevo)
13.02.2017.

"Februari toplo dišu" za Dan oslobođenja Mostara

pozivnica za 14. februar 2017.

U okviru manifestacije “Februari toplo dišu”, koju povodom 14. februara – Dana oslobođenja Mostara od fašističkih okuptora u Drugom svjetskom ratu, organizuje Udruženje antifašista i boraca NOR-a, sutra će biti položeno cvijeće na biste narodnih heroja i druga spomen obilježja u gradu.
U 10 sati, cvijeće će biti položeno na bistu narodnog heroja Mustafe Ćemalovića Ćimbe u ulici Gojka Vukovića  Donjoj Mahali.
U 10,45 sati cvijeće će biti položeno na bistu narodnog heroja dr. Safeta Mujića u krugu Kantonalne bolnice “Dr. Safet Mujić” u Južnom logoru, a u 11,30 sati cvijeće će se položiti na Spomenik ilegalcu u ulici Bulevar narodne revolucije kod Doma zdravlja.
Uveče, u 18 sati, u kući Gojka Vukovića u Donjoj Mahali, održaće se Antifašističko sijelo.
(Novasloboda.ba)

Stariji postovi