Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


22.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Boris Engelgardt




U vremenima kad je posjedovanje vlastitog fotoaparata označavalo neku vrstu luksuza, na fotografisanje, ili jednostavno slikanje, kako se to uobičejeno kaže u žargonu, odlazilo se kod nekog fotografa, kojih je u Mostaru bilo nekoliko, s vlastitim fotografskim radnjama, pretežno u prometnijim ulicama u centru grada.
Fotografisanje je bilo rijetko i samo uz određene prilike, kao što su bili mladenci nakon vjenčanja, svadbe, novorođenčad, vojnici ili đačke slike, kompletni razredi, u razredu s učiteljicom ili pred školom. Sve te fotografije su izrađivali ili dobri fotoamateri, ili majstori fotografije, fotografi, koji bi dolazili po pozivu, ili bi se išlo kod njih u foto atelje. Nakon slikanja i izrade slika, ostajale su uspomene, koje su se brižno čuvale u fino uređenim albumima ili još jednostavnije u nekoj kutiji od cipela ili košulje. Svako od nas se s radošću može sjetiti imena nekog fotografa iz Mostara.
Jedan od onih, koji je imao fotografsku radnju u samom centru grada, četrdesetih godina prošlog vijeka neposredno iznad Musale, na raskršću ulica Braće Brkića i Mladena Balorde, bio je Boris Engelgardt. Njegova fotografska radnja nosila je ime “Foto-Tehnika”, a reklamni pano je bio visoko istaknut na kući koja i danas postoji na tom mjestu. Samo oni malo bolje upućeniji ili oni koji još pamte ta vremena, znaju detalje iz njegovog života, kada je i od kuda došao u Mostar i do kada je bio u Mostaru. Na tendi ispred radnje istakao je reklamu da fotografije radi na rol filmovima, što je za ono vrijeme, takođe, bila novina u svijetu fotografije. Prije toga, koristile su se posebno pripremljene fotografske ploče, koje su se za svaku novu fotografiju ubacivale u kameru, a one upotrebljene, veoma brižljivo čuvane, da ih ne obasja svjetlost. Ovdje na priloženim slikama možemo vidjeti gospodina Borisa sa svojom suprugom ispred njihove foto radnje. Više su se pamtile i za uspomenu ostale njegove rijetke fotografije, koje se danas mogu pogledati zahvaljujući internetu. Fotografije iz 1940. godine, zima i snijeg u Mostaru 1941. i 1942 godine.
Fotografije Borisa Engelgardta, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.03.2017.

Posjeta s razlogom - Partizansko polovina marta 2017.

Bez riječi!



















(fotosi:mili)
15.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Leo Wehrly




Prof. dr. Leo Wehrly (1870. – 1954.), rođen je u Aarauu, u Švicarskoj. Nakon mature, studirao je prvo muziku i prirodne nauke na univerzitetu u Berlinu, a nakon preseljenja u Zürich, geologiju na visokoj tehničkoj školi. Bio je odličan student i asistent profesora Alberta Heima, kod koga je i doktorirao geologiju. Nakon završetka studija 1896. godine, odlazi u Argentinu, gdje je pet puta prokrstario visokim Andima, između Čilea i Argentine. Utiske sa putovanja, naučne analize redovno je objavljivao u stručnim časopisima. Tu su se našli i naučni izvještaji i eksprtiza sa kasnijih putovanja po čitavoj Evropi. Posebno je ostao poznat po filmu o nastanku Alpa. Radio je kao profesor geologije i hemije na visokoj školi u Zürichu.
Na neumornim putovanjima širom Evrope i sjeverne Afrike prikupljao je materijal za predavanja. Njegova kolekcija fotografije je jedinstvena i svjedoči o oštrini njegovog naučnog oka. Puno vremena ranije, nego što se pojavila fotografija u boji, rado je na svojim predavanjima pokazivao slajdove, koje je njegova, umjetnički nadarena supruga ručno bojila.
Pored redovnih aktivnosti kao profesor, docent i geolog, bio je strastveni planinar, pa je i u krugu švajcarskih alpinista uživao veliki ugled. Bio je počasni član sekcije kluba alpinista, a familija i krug prijatelja poznavali su ga kao duhovitog, druželjibivog, odanog i velikodušnog čovjeka.
Boraveći u Mostaru 1937. godine, napravio je brojne fotografije svih važnijih dijelova Mostara, kanjona Neretve, kao i mnoge fotografije prigradskih naselja i likova seljaka.
Fotografiju Cernice, Priječke čaršije, Starog mosta kao i mnoge druge, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.03.2017.

Ćaskanje sa legendom: Vaso Vreća najstariji živi igrač Veleža




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, 10. marta 2017. godine, autor Emir Krpo)

Vaso Vreća jedini je najstariji živi igrač iz generacije Veleža 1952 godine.
Godine su učinile svoje, te se kreće sa štakama. Živi sam u Stocu. U novčaniku čuva i danas svoju sliku iz vremena kad su se skupljale slike igrača i lijepile u albume.
„Prije nego što sam došao u Velež, igrao sam u Sarajevu za Milicionar. On je bio republički ligaš Bosne i Hercegovine. To je bilo 1952 godine,. Potom sam došao u Velež, čiji sam dres nosio do 1955 godine. Nije bilo nikakva razloga da napustim Velež, ali ovdje u Stocu živio sam sa familijom i vratio sam se u Stolac gdje sam imao imanje i kuću. Tu sam ponovo zaigrao za Iskru Stolac a gdje su bili moji počeci igranja fudbala. Aktivno sam igrao sve do nekih šezdestih godina prošlog vijeka.  Bilo mi je 36 godina kada sam se oprostio od aktivnog igranja. Kasnije sam trenirao Iskru, koja je tada igrala u Republičkoj ligi BiH“, priča Vaso, koga smo nedavno posjetili u Srocu.
Koliko ste golova postigli za Velež?
Ne mogu se sjetiti, ali dao sam dosta golova. U Splitu sam igrao i protiv Hajduka i Splita. Tada  sam  zabio po dva gola  ovim splitskim klubovima.
Koji Vam je bio najdraži gol u dresu Veleža ?
Gol koji sam postigao u Splitu, Hrvić mi je ubacio loptu preko centra i ona pade nekih dvadesetak metara od gola, a ja sam naletio na loptu i i ona je počupala paučinu.
Pratite li današnji fudbal?
Samo preko TV ekrana i igram kladionicu.
Koja je razlika kad ste Vi igrali i današnjeg fudbala?
Razlika je velika u svemu. Mi smo igrali na lešu, stadion Veleža nije bio travnat, malo se ulagalo u fudbal. Utakmice na starom Veležovom igralištu bile su dobro posjećene, Kad je 1958. godine otvoren stadion pod Bijelim brijegom, i ja sam tada odigrao utakmicu. Sjećam se te utakmice. Ne može lopta da ti se odlijepi kako ide po travi. A dok smo igrali na zemljanom terenu, prije utakmice štrcaljke bi išle da poliju teren.
Takođe, sjećam se utakmice Iskra-Lokomotiva 3:1.Ujutro su dnevne novine donijele naslov “Vaso Vreća postigao četiri gola“. Dao sam 3 gola i jedan autogol.
Velež je trenutno pretposljednji u Prvog ligi FBiH i bori se za opstanak.
Mene čudi da Velež nije jači klub. Velež je jedno vrijeme bio dobar, ne znam šta se sad dešava. Prije se više vodilo računa o podmlatku, o pionirima, njegovala se poznata Veležova omladinska škola.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)
10.03.2017.

Sa starih fotografija, širom svijeta (2)

Nije sve kako se čini! Ili, ipak? Putovanja kroz vrijeme


Dokaz o putovanju kroz vrijeme se može pronaći u mnogo istorijskih zapisa i fotografija. Ovdje samo nekoliko fotografija, poredanih tematski. Da li su ti dokazi ujedno i znaci da u realnom životu zaista postoji putovanje kroz vrijeme? Može biti. Neki istorijski zapisa i fotografije vode do ovakvih tragova. Ljudi vjeruju da se putovanje kroz vrijeme dešava konstantno oko nas. Mi smo samo potpuno nesvesni toga.




Kao mobitel

Scena je iz filma Charlie Chaplina „The Circus“, a na njoj se vidi žena u crnom, kako drži ruku na uhu, onako kako to mi činimo danas dok hodamo i telefoniramo putem mobitela: Je li moćda i Charlie Chaplin čovjek iz budućnosti?



Još jedna na mobitelu?

Jedan video, snimljen 1938. godine, ponovo je pronađen i pogledan 2013. godine, a pokazuje ženu kako razgovara na mobitel, što je također dovelo do tvrdnje da je to jedan putnik kroz vrijeme. Njena unuka je objasnila kako je njena baka bila u jednoj tvornici za testiranje bežičnih telefona. Mnogi su i nakon te tvrdnje otali skeptici, navodeći kako je to nemoguće, te da je unuka lagala kako bi prikrila činjenicu o putnicima kroz vrijeme.



Investicije, ili scamming genije

Prema novinskim izvještajima neki Andrew Carlssin je u toku od dvije nedelje ulaganjem početnih 800 dolara na berzi zaradio 350 miliona dolara. Svaka trgovina u koju je uložio doživljavala je neočekivano brzi poslovni razvoj. Samo sreća? Ili je i on došao iz budućnosti, i znao kako napraviti brzi posao?

(spagos)

09.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Charles Marcel Heidsieck




Charles Marcel Heidsieck putovao je Balkanom 1929. godine, pri čemu se posebno zadržao u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Bio je fotograf kojega je posebno interesovalo ponašanje običnog naroda na ulicama gradova, kao i narodna nošnja u pojedinim krajevima.
Ono što je zabilježio fotokamerom, daleke 1929. godine, sakupljeno je i objavljeno u knjizi: “Voyage Balkanique: Dalmatie at Bosnie-Herzegovine en 1929 et maintenant”, jednoj vrsti četvorojezičnog fotoalbuma, na francuskom, engleskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, izdatoj 1994. godine. Knjiga je doživjela retro izdanje 2001. godine, a sav prihod od prodaje knjige, unuk Charlesa Marcela Heidsiecka je donirao obnovi Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, totalno uništene tokom rata krajem dvedesetog vieka.
Fotografije Charlesa Marcela Heidsiecka, koje je napravio u Mostaru 1929. godine, pune su života, pokreta, ljudi na ulici, u nošnjama onoga vremena, u Kujundžiluku, na Maloj tepi, u Priječkoj čaršiji, na Baščinama, te slike Starog mosta, mostarskih džamija i objekata u Starom gradu.
Fotografije Charlesa Marcela Heidsiecka, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.03.2017.

Mostar objektivima fotokamera – Blanche Payne




Blanche Payne boravila je u Mostaru u dva navrata, 1936. i 1937. godine, i načinila veliki broj fotografija ljudi u svakodnevnim situacijama i nošnjama.
Rođena je 1897. godine u Thayru, Kanzas, SAD. Diplomirala je 1916. godine na Državnom pedagoškom fakultetu na univerzitetu u Kanzasu, a zatim stekla diplomu Majstora umjetnosti (Master of Arts), 1924. godine, na Columbia univerzitetu. Predavala je engleski jezik i domaćinstvo na visokoj školi, radila kao medicinska sestra u Camp Lewisu, 1918. godine, predavala na Državnom pedagoškom fakultetu u Arizoni i na visokim školama u New Yorku.
Nakon rada u školi, 1930. godine poduzima putovanje po Evropi, koje je obuhvatalo putovanje po Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj, Albaniji i tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon povratka, nastavila je poslove na univerzitetima SAD, da bi od 1936. do 1937. godine ponovo putovala u Jugoslaviju, kako bi obavila dodatne studije.
Njeno tadašnje istraživanje fokusirala je na područje južne Srbije, danas Makedonije, Hrvatske, Bosne, sjeverne Srbije i Dalmacije. Pored proučavanja muzejskih zbirki, putovala je zemljama, posjećujući i najudaljenija sela, pijace i narodne proslave, studirajući i fotografirajući odjeću lokalnog stanovništva. Napravila je veći broj studija izrade odjevnih premeta naših naroda. Putovanje po Jugoslaviji je prekinula zbog visokih troškova objavljivanja njenih radova, ali i zbog uništenja dijela kolor fotografskih ploča.
Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata objavljuje udžbenik pod naslovom „Istorija odjeće“, gdje je opisala evoluciju odjeće u periodu od tri hiljadite godine prije nove ere, pa sve do hiljadu i devetstote nove ere. Smatra se da je njeno djelo i danas izvor za proučavanje istorije odjeće.
Vizualni materijali Blanche Payne, fotografije, obrasci, skice, akvareli i razglednice, nalaze se danas u biblioteci “Special Collections Division”, na univerzitetu u Washingtonu i odnedavno su digitalizovani i dostupni online.
Tokom putovanja po našim krajevima, Miss Payne je sakupila 694 komada razne odjeće, kecelje, bluze, suknje, odjeću za izlazak, pribor za šivenje i domaći tekstilni materijal, koji se, takođe, mogu vidjeti u digitaliziranoj bazi podataka Zbirke.
Iz njene kolekcije može se vidjeti niz odjevnih predmeta stanovništva Mostara iz 1936 – 1937. godine, koji i za naše uslove predstavlje jednu veoma vrijednu etnografsku zbirku odjevnih predmeta iz tog vremena. Fotografije su najčešće rađene u blizini Tepe, uz neizostavne fotografije Starog mosta i starog grada iz tih godina.
Fotografije Miss Blanche Payne, iz Mostara 1936-1937. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.02.2017.

Večeras u Bristolu: Promocija knjiga Milana Jovičića


Promocija knjiga „Prognanik u svome gradu“ i „Pisma sa Neretve“ autora mr. Milana Jovičića održaće se sutra u hotelu  Bristolu sa početkom u 19 sati.
Promotori će biti prof. dr. Ibrahim Kajan, književnik i  prof. Jasmina / Meho / Demirović. Moderator promocije  je Sead Đulić.
„Dragim prijateljima preporučujem da, čitajući moje knjige, dolaze do istine, koja je za mnoge bolna. Oplemenjujete svoju dušu, a kupovinom pomažete i našim nezbrinutim koji svakodnevno moraju u javnu kuhinju, jer sav prihod od prodaje darujem toj narodnoj kuhinji“, kazao je mr Milan Jovičić za portal Nova Sloboda.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)

Jovičić Milan, mada Sarajlija po rođenju, dolaskom u Mostar kao mladi inžinjer davne godine u vrijeme podizanja "Aluminija" - obogatio je "mostarsku historiju" na najplemenitiji nacin: ovom gradu je pridodao sve najbolje što je imao! U svom je Mostaru ostao i u najtežim danima koje je naš grad ikada u svojoj povijesti imao, izlažući se pogibelji i režiranim atentatima - ali nije pokleknuo. Tu je. Napisao je dvije knjige o svemu što ga je, i kao Mostarca, i kao osobu - snašlo u Gradu u koji su ugrađeni njegov trud i njegova ljubav. U cetvrtak, 23. februara 2017. u 19 sati - u hotelu Bristol, govorit ćemo o tome, u prigodi predstavljanja javnosti tog prvorazrednog svjedocenja našeg vremena.
(prof. Ibrahim Kajan)
23.02.2017.

Knjiga Ibrahima Kajana „Put u Blagaj – Blagajske vedute“


U ovoj impresivnoj knjižici, Ibrahim Kajan nas svojim osebujnim stilom uvodi u historiju Blagaja, dugu preko 2000 godina, prekrivenu dubokim naplavinama prošlosti. Svojim majstorskim kazivanjem, Ibrahim nam pripovjeda o pitomoj, blagoslovljenoj, mehkoj oazi, od pamtivijeka „čudnom“ i „tajanstvenom“ mjestu pučkih molitvi – od bogumila i prije njih rimskih mnogobožaca, i starijih od njih, ilirskih obožavatelja bogova voda i zaštitnika ljudskog života. (str. 17) Pripovijeda nam o Hercegovom stolnom gradu Blagaju koji i dan danas pokazuje ne samo tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i dobrohotnosti. Dakle, u „mudroj oazi čovjekovog duha“ – kako Blagaj poetski naziva Ibrahim Kajan – ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st, ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih evropskih majstora (str. 53).
Sve te nazovimo kontraste u savršenom skladu i harmoniji pomiruje ljupki Kajanov , može se reći, empirijski sročen pripovjedački narativ.
Seid ef. Smajkić
(sa stranice IbrahimKajan/facebook)
22.02.2017.

Mostar: Upoznati i poštovati druge













Vjera nas uči kako da poštujemo druge


Posjetom bogomoljama učenici upoznaju religijsku šarolikost Mostara

Učenici Šeste osnovne škole u Mostaru na inicijativu nastavnice islamskog vjeronauka Elvedine Kazazić u suradnji sa mostarskim parohom Radivojem Kruljem, koji u toj školi predaje pravoslavni vjeronauk, danas su obišli mostarske bogomolje, kako bi upoznali bogatstvo religijske šarolikosti u gradu na Neretvi, javlja Anadolu Agency (AA).
Učenici trećeg i petog razreda, koji pohađaju islamski i pravoslavni vjeronauk u navedenoj školi, posjetili su Staru pravoslavnu i Sabornu crkvu u Mostaru, Franjevačku crkvu i džamiju u Cernici. Uz obilaske mostarskih bogomolja učenici su imali priliku poslušati i poučna obraćanja imama Envera Husnića ispred džamije u Cernici, svećenika fra. Ike Skoke u Franjevačkoj crkvi i đakona Branislava Rajkovića, koji ih je dočekao ispred Stare pravoslavne crkve u Mostaru.
„Cilj ovoga posjeta jeste promoviranje zajedništva i slanja jedne pozitivne poruke iz našeg sunčanog grada na Neretvi koji je još od davnina bio simbol harmonične religijske šarolikosti“, kazala je nastavnica islamskog vjeronauka navedene mostarske škole Elvedina Kazazić.
Izučavanje predmeta vjeronauk u osnovnim školama, kako je naglasila, ne smije biti svedeno samo na izučavanje propisa jedne vjere.
„Kroz cjelokupan plan i program u svim razredima se provlače lekcije u kojima učimo o solidarnosti, a i drugim religijama, a što može biti bolje od riječi pretvorenih u djela“, kazala je nastavnica Kazazić.
Mostarski paroh Radivoje Krulj, koji u ovoj školi predaje pravoslavni vjeronauk, ističe da je vedrina dječjih lica osnov i smisao međureligijskog dijaloga. Istog stava su i učitelji: Maja Kajtaz, Denis Hakalović, Minela Gološ i Edina Pehilj, koji su danas bili u pratnji učenika.
„Mostar je oduvijek bio multietnički i multukulturalni grad. Mi u Šestoj osnovnoj školi se trudimo njegovati pozitivne odnose i ljepote našeg grada, učimo djecu da vole svoje, a poštuju drugog i drugačijeg. Na ovaj način, posjetom vjerskih ustanova želimo pokazati ljepotu različitosti našeg grada“, kazala je učiteljica Edina Pehilj.
Ona je naglasila da u njihovoj školi djeca i njihovi roditelji od samog početka obrazovanja već nekoliko godina imaju mogućnost izabrati vjeronauk koji će izučavati. Osim islamskog, u ovoj školi se već nekoliko godina izučava i pravoslavni vjeronauk.
(e-vijesti)
22.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera - Kurt Hielscher




Sredinom dvadesetih godina dvadesetog vijeka, prominentni njemački fotograf Kurt Hielscher bio je pozvan od ondašnje vlade u Beogradu da proputuje Jugoslavijom i napravi knjigu fotografija iz ove države, koja je stvorena samo nekoliko godina ranije. Slične knjige o Španiji, Italiji i Njemačkoj, Kurt Hielscher je bio već objavio, pa je ovaj poziv prihvatio s puno entuzijazma.
U Beogradu je dobio prevodioca, pisma lokalnim vlastima i automobil na raspolaganje. Hielscher se velikodušno zahvalio na ovoj pomoći, koja mu je itekako dobrodošla tokom njegovog obilaska, u poslu koga je, inače, obožavao raditi.
Na putovanju od Alpa, Novog mesta, do Bugarske, napravio je ukupno 1200 fotografija, od kojih je izabrao 191, a prema njegovim riječima, to je bilo malo kako bi se prikazala atraktivnost i raznovrsnost pejsaža, arhitekture i načina života Jugoslovena.
”Nisam želio da to bude kolekcija razglednica”, napisao je.
Rezultat je bio zapanjujuća pokretna kolekcija, objavljena u knjizi izdatoj 1926. godine u Berlinu, od izdavača Ernst Wassmuth AG.
Kako stoji u podacima, objavljenim na stranici My Century, slike su rađene na Agfa Chromo Isorapid pločama.
Među fotografijama u knjizi nalaze se dvije fotografije Mostara, jedna sa starim mostom i Pravoslavnom crkvom u pozadini i druga sa Starog mosta, te dvije fotografije iz Počitelja.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
(Novasloboda.ba)
21.02.2017.

Iz istorije Veleža: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža

Ekipa Veleža, sezona 1996/97, stoje: Ćemalović, Kaplan, Greljo, Šegetalo, Mešanović, Salčin; čuče Kalajdžić, Zaimović, Bebanić, Kajtaz i Obad.

Na portalu sportske.ba 20. februara 2017. godine objavljen je tekst autora Mirsada Starčevića pod naslovom: „Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Rođenih: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža“, sa slikom ekipa Veleža koja je igrala u sezoni 1996/97 godine.
Prvi put vidim sliku ekipe Veleža u ovim dresovima. Dresove smo tada poslali kao pomoć ekipi Veleža iz Njemačke, tačnije iz kluba za humanitarnu pomoć „Mostar-Mülheim“. Obzirom da je rad kluba tek bio obnovljen, a iz Mostara su stizale vijesti da ekipa nema nigdje ništa, porefenali smo se i kupili jedan komplet. Obzirom da nismo imali puno vremena tražiti tačno odgovarajuće, naletismo na dresove ove boje, kao na slici, koji su inače poznati kao boja dresova čuvenog Ajaxa iz Amsterdama. U klub je u to vrijeme često navraćao i Enver Marić, koji je u to vrijeme bio trener u Fortuni iz Düsseldorfa, i on nam je tada dao jedan amblem, koji je sam napravio, kao podsjećanje na ratom porušeni Mostar, na srušeni Stari most, na srušeni i ponovo uzdignuti Velež.

Kasnije smo istu garnituru kupili i našim momcima, koji su igrali na tadašnjim turnirima u malom fudbalu. A nedugo nakon toga, sakupili smo novac i jedan komplet dresova plave boje poslali i za FK Lokomotivu.

Od Veleža i od Lokomotive smo dobili zahvalnice za učinjenu donaciju.
Dugo sam po arhivama tragao za jednom ovakvom slikom i posebno sam zahvalan portalu sportske.ba, koji je objavio sliku i ovaj tekst, kao podsjećanje na ta vremena, prije više od 20 godina.

(mala Mostarska raja na turniru u Dortmundu,1997.)


Fudbalski klub Velež je 15. marta 1992. godine  odigrao svoju “posljednju“ utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom. Igrao se meč 23 kola u kojem su “Rođeni“ sa (2:0) savladali FK Zemun. Niko tada nije ni u snu mogao naslutiti da je to “posljednja“ domaća tekma Veleža na stadionu gdje je stekao ime i slavu.
Uslijedio je rat i koji Veležu praktično odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom kojeg hrvatske vlasti dodjeljuju novonastalom HŠK Zrinjski ( utemeljen u Međugorju 1992.) na korištenje punih 109 godina.
Uprkos svim problemima rad Fudbalskog kluba Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru. Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom
Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici, a potom je od tvorničkog igrališta uređen i napravljen stadion u Vrapčićima na kojem Velež i danas igra utakmice. Prvi zvanični meč u nezavisnoj BiH Velež je odigrao 21. oktobra 1995. godine. U Jablanici je savladano Sarajevo sa (3:0) uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebanića i Dženana Šegetala.
Prvi ligaški poslijeratni meč u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Ćupina, Mario Knezović, Esad Salčin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Čolaković, Enes Bebanić, Samir Ćemalović, Dženan Šegetalo, Admir Velagić i Saša Ćehajić. Kapiten je bio Samir Ćemalović, a trener Zijo Tojaga.
Kako se tada igralo srcem, bez dresova, kopački, stadiona i svega onoga što imaju današnji igrači reći će nam Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Veleža. – Prvo hvala što ste se sjetili mene i naše ekipe. Iako su vremena poslijerata bila teška, lijepo se sjetiti tog perioda obnove kluba. Nismo imali ničega, a držala nas je ljubav i volja za spas Veleža. Bez stadiona, bez terena za treninge, dresovi i kopačke su dolazile od legendi kluba iz inostranstva i krenulo se. Zaista taj period u mom srcu će duboko ostati urezan, u jednom dahu je rekao Eso Salčin, nekadašnji stameni stoper obnovljenog i spašenog Veleža“.



(spagos)


19.02.2017.

Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Pogled dug godinu dana


Nova knjiga u našoj biblioteci:

Smail Špago - Pogled dug godinu dana


Pogled dug godinu dana
Pogled na Stari most sa Lučkog mosta
Povodom 450 godina izgradnje Starog mosta 1566-2016.

Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić
Lektura i korektura: Tibor Vrančić
Naslovna strana: Tibor Vrančić
Fotografija na naslovnoj strani i ostale fotografije: Ajša Nametak Šehić
Prvo izdanje: 2017.g. 
Copywright ©2017 Text and Artwork: Smail Špago


(cidom.org)
19.02.2017.

Održan čas historije: Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala






(fotosi: UG MR, Novasloboda)

Udruženje građana "Mostarski Rođeni" okončalo je večeras svoju tradicionalnu manifestaciju "Mostarski februari" panelom "Velež – ideja, pokret, klub".

Pred punom salom Narodnog pozorišta u Mostaru, ali i ispred kompletnog igračkog kadra i uprave Veleža govorili su profesor Zdravko Grebo, aktuelni trener Veleža Ibro Rahimić, sportski novinar Muhamed Bikić, kao i hroničar Mostara Zlatko Serdarević. Panelom je moderirao novinar i filozof Amer Bahtijar.

Svojevrsni čas historije o Veležu nekad i danas otvorio je profesor Grebo. Mostarac i Veležovac, Grebo je na svoj način govorio o vrijednostima koje je Velež zastupao, ali i emocijama koje je budio, onom što je nekad bio i šta tek treba da bude.

"Otkad za sebe znam, a i sad kad sam dobrano u trećoj životnoj dobi, znam da je Velež dio mog identiteta. Imam ih mnogo, niti jedan nije isključiv, ali Velež je bitan njegov dio, identiteta i života. Ono što večeras probam da podijelim sa mostarskom publikom i članovima udruženja, a to nije fraza – „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala", govorio je pred mostarskom publikom profesor Grebo.

"Velež je zaista pokret i to nije puka politikantska fraza, Velež je vjera u određene vrijednosti i to ne one vrijednosti kojima se danas ono malo od slobodarske Evrope busa, već one izvorne ideje revolucije, dakle sloboda, bratstvo, jednakopravnost, jednakost, solidarnost i vjera u budućnost. Ono u šta ja vjerujem bez obzira na trenutni položaj Veleža na ligaškim tabelama, ja vjerujem upravo da je on reinkarnacija jedne ideje koja ima svjetlu budućnost i da ćemo tu budućnost vrlo brzo dočekati", emotivno je kazivao Grebo. 
Almir Taso, predsjednik Skupštine FK Velež, kazao da ovakvi događaji vraćaju nadu u bolje dane.

"Ovakvi događaji, ali i rad udruženja znače mnogo Veležu, jer ranije toga nije bilo. Meni je drago da se oko Veleža ponovo počinju ljudi okupljati i nadam se da ćemo uskoro ujediniti još veći broj građana oko kluba", kazao je Taso.

(izvor;klix.ba)
16.02.2017.

Tri umjetničke slike na stranici CIDOM




Licitacija tri umjetničke slike


Gospodin Miodrag Milićević je poklonio tri svoja umjetnička rada (akvareli bez okvira) s motivom Mostara CIDOM-u kao svoj doprinos/pomoć pri radu naše stranice. Sredstva koja budemo prikupili ovom licitacijom bit će namijenjena u svrhu omogućivanja održavanja naše stranice. Napominjemo da je rad administratora na stranici besplatan - sredstva isključivo služe za plaćanje pružatelja internet usluga stranice.
Licitacija će biti otvorena 7 dana. Početna cijena svake slike je 50 eura, a onaj koji bude izlicitirao sebi sliku bit će obaviješten o načinu uplate. Da bi se osvojila slika potrebno je povećati svaku prethodnu ponudu za 10 eura. Evo i slika. Licitacija može početi - ko želi neka ponudi cijenu u komentarima.

Licitacija na stranici facebook: CIDOM-CENTAR ZA INFORMACIJU I DOKUMENTACIJU MOSTAR

(cidom.org)
16.02.2017.

Iz inata rođeni: OKC Abrašević je kao Stari most na suhom, čudo koje povezuje podijeljeni Mostar




(fotosi:klix.ba)

(fotos:arhiva)

(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu mreza-mira.net, 12. februara 2017)


U podijeljenom gradu, razdvojenom na dvije cjeline, bila je svih ovih godina i institucija koja je prva koračala naprijed, grupa ljudi koja je nastojala biti most ili bar pješački prijelaz između dva dijela. Mostar je imao, a i sada s njim živi, Omladinski kulturni centar Abrašević.

O Abraševiću nekad i sad, mostarskoj kulturi i politici, prožimanjima te dvije krajnosti i životu u Mostaru razgovarali smo s Huseinom Oručevićem, čovjekom koji je od početka obnove ove izuzetno značajne institucije sve vrijeme bio na čelu kolone, a i danas je njen važan član.

(...)

Nastao kao radnička nadogradnja prije 90 godina

Abrašević je stari Mostarac, osnovan 1926. u restoranu Evropa, u Starom gradu. Nastao je iz potrebe da radnička klasa u nastanku pronađe način korištenja jedne trećine dana iz onovremenske podjele na osam sati rada, osam sati sna i osam sati razonode. Emancipirajuće snage napravile su radničko kulturno-umjetničko društvo s imenom Koste Abraševića. Nekad je bilo između 13 i 16 društava s njegovim imenom. Ugašen u Šestojanuarskoj diktaturi, ponovo obnovljen, pa ugašen početkom Drugog svjetskog rata, poslije rata je krenuo u novi život.
“Mi vučemo ideju iz radničkog pokreta koji ne mora biti ljevičarski, ali s obzirom na Mostar i dešavanja mi jesmo ljevica. Radništvo uopće je vezano za pravednost i razvoj, kao i prava da se ne izrabljuje to radništvo, to je i početak ideje i to je nama i danas važno”, jasno Oručević definira vrijednosti koje stoje iza OKC-a.
(...)

(mreza-mira.net)
15.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Clara Sipprell



Clara Sipriell (1885. – 1975.) rođena Kanađanka, bavila se fotografijom u ranim godinama dvadesetog vijeka. Ostala je poznata po slikovitim pejsažima, ali i po portretima poznatih glumaca, umjetnika, pisaca i naučnika.
U ranom djetinjstvu živjela je u veoma teškim uslovima, otac joj je umro prije nego što se rodila, majka je radila razne teške poslove kako bi prehranila djecu, a kad više nije mogla naći posla, djecu je poslala kod svojih roditelja. Kada su joj braća dovoljno odrasla, sele se u Buffalo, SAD. Njen brat Frank je dobio posao asistenta fotografa, pa je pozvao majku i sestru Claru da se presele kod njega.
Godine 1902. Frank otvara fotografski studio, a Clara je od početka bila fascinirana onim što je radio njen brat. Sa svojih deset godina ušla je u sve tajne fotografije. U to vrijeme je Clara fotografisala pejsaže u okolini Buffala i učila zanat. Već 1910. godine izlagala je svoje prve radove, iako je za to vrijeme bilo veoma neobično da se poslom fotografije bavi jedna žena. Bile su to godine borbe za prava žena u SAD. Čitavo to vrijeme Clara nije mogla biti član Camera Cluba u Buffalu, preko koga su se odvijale sve aktivnosti u oblasti fotografije. Već 1913. godine osvaja šest nagrada za svoje fotografije, što joj je pomoglo da se preseli u New York. Tih godina je upoznala Ruskinju Irinu Khrabroff, s kojom je ostala prijateljica čitavog života. Putovale su, a kasnije, i radile zajedno. Kada se Irina udala, 1924. godine, s njom i njenim mužem putovala je Evropom, gdje je gospođa Sipprell fotografisala jadransku obalu, a zahvaljujući poznanstvu s gospođom Khrabroff uspjela je napraviti fotografije mnogih tada poznatih ličnosti, između ostalih, grofice Aleksandre Tolstoj, Sergeja Rahmanjinova i Sergeja Kusevickog.
Dvije godine kasnije, njih dvije, bez Irininog muža, ponovo borave u Jugoslaviji, gdje je Clara napravila seriju fotografija iz raznih mjesta, uključujući i fotografije ljudi koji su tamo živjeli.
Clara Sipprell živjela je do 1975. godine, sve do svoje devedesete godine. Iza nje su ostale brojne fotografije, a nas posebno raduje da su ostale sačuvane fotografije snimljene za vrijeme boravka u Mostaru, kada je 1926. godine napravila fotografiju iz Cernice i Neziragine džamije na Spilama.
Fotografije Clare Sipperll, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
13.02.2017.

Svjetski Dan radija


Širom svijeta, 13. februar se obilježava kao Svjetski dan radija.

UNESCO je proglasio ovaj praznik da bi promovisao radio, kao mediji koji pruža sve mogućnosti.
Radio dopire do svih slojeva stanovništva i čini mnogo za obrazovanje, kulturni i politički dijalog, te pomože ljudima u najrazličitijim životnim situacijama.

U savremenom digitalnom svijetu, radio ostaje najdostupniji medij koji može da se sluša i u najudaljenijim mjestima.

Svjetski je dan radija se bilježava ga u znak sjećanja na 1946. kada je osnovan radio Ujedinjenih naroda, a proglasio ga je UNESCO na prijedlog Španjolske radijske akademije. Cilj Svjetskog dana radija je podizanje svijesti javnosti i medijima o samoj vrijednosti radija, poboljšanju međunarodne saradnje te pristupu informacijama putem radija.

Danas u Bosni i Hercegovini egzistira 149 radio stanica od toga 61 javnih i 78 privatnih, 3 radijska javna servisa (BH radio 1, Radio Federacije biH, Radio RS). Na srednjim talasima emitiranja postoje 4 radio stanice, a neprofitne organizacije u BiH posjeduju 3 radio stanice.

Kolijevka radija je Amerika. Jedno od svojih modernih čeda (i čuda)  zanjihala je 1920. godine. Protivno poslovičnom kašnjenju, ovdašnji, širi prostor je u ovom slučaju skoro pa promptno reagovao. Historija radija ovdje kreće od  Kraljevine SHS. Maja 1926. godine pokrenut je Radio Zagreb. Nakon toga Radio Ljubljana (1927.) pa onda Beograd, 1929. (Doduše, 1990-tih se ustvrdilo da je neka preteča radio programa u Beogradu započela još oktobra 1924.).
Godinama smo učili da je prva radio stanica u BiH - Radio Sarajevo pokrenuta 10. aprila 1945. a onda smo, sa nekoliko decenija zakašnjenja, doznali da je „Krugovalna postaja Sarajevo“ počela sa radom 14. jula 1942.
Radio Sarajevo, koji se javlja slušaocima samo četiri dana nakon što su Titovi partizani oslobodili glavni grad BiH, svoj prvi direktni prenos radi iz Sarajeva. Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenje BiH. 26. aprila 1945. Prenos je najavio spiker iz studija.

Planetarne zlatne godine radija bile su između 1930. i 1945. godine. Čuven je po sapunicama - radio dramama koje su se emitovale svakodnevno a okupirale pažnju  ogromnog broja slušalaca. Nešto od ove historije evocirano je u Radio Days filmu Woody Allena. Jedna od najduhovitijih  literarnih obrada ovog radijskog fenomena jeste okosnica čuvenog romana Mario Vargas Llose Tetka Hulija i piskaralo.

Karikaturalni vrhunac fenomena bilježi se 30. oktobra 1938. Dvadesetčetvorogodišnji Orson Welles na CBS-u adaptira roman Herberta Georga Wellsa Rat svjetova, SF roman, napisan 1898., o invaziji Marsovaca na Zemlju. Predstavivši ga kao stvaran događaj koji se dešava u trenutku emitovanja, ovaj radio uradak je uzrokovao prvi primjer masovne histerije koja je pogodila milione ljudi u Americi.

Na ovim prostorima zlatne godine radija se bilježe 50-tih i 60-tih godina. Hronike kažu da je humoristička emisija Veselo veče znala ulice gradova pretvoriti u avetinjski prazne. Muški dio publike je u vlasti radio-prenosa fudbalskih utakmica. 
(izvor.radiosarajevo)
13.02.2017.

"Februari toplo dišu" za Dan oslobođenja Mostara

pozivnica za 14. februar 2017.

U okviru manifestacije “Februari toplo dišu”, koju povodom 14. februara – Dana oslobođenja Mostara od fašističkih okuptora u Drugom svjetskom ratu, organizuje Udruženje antifašista i boraca NOR-a, sutra će biti položeno cvijeće na biste narodnih heroja i druga spomen obilježja u gradu.
U 10 sati, cvijeće će biti položeno na bistu narodnog heroja Mustafe Ćemalovića Ćimbe u ulici Gojka Vukovića  Donjoj Mahali.
U 10,45 sati cvijeće će biti položeno na bistu narodnog heroja dr. Safeta Mujića u krugu Kantonalne bolnice “Dr. Safet Mujić” u Južnom logoru, a u 11,30 sati cvijeće će se položiti na Spomenik ilegalcu u ulici Bulevar narodne revolucije kod Doma zdravlja.
Uveče, u 18 sati, u kući Gojka Vukovića u Donjoj Mahali, održaće se Antifašističko sijelo.
(Novasloboda.ba)
12.02.2017.

Na Partizanskom 11. februara 2017.

Slike preuzete sa portala 11. februara 2017...















Svečanom akademijom u Narodnom pozorišu Mostar, u organizaciji Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata, u subotu je započelo obilježavanje 72. godišnjice oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu.
Nakon 25 godina pauze, dodijeljene su nagrada “14. februar”, a dobitnici su Radmilo Braca Andrić, Izudin Pintul i posthumno Predrag Matvejević.
“Poruka koju danas šaljemo je da je antifašizam trajna civilizacijska tekovina kojom se, bez obzira na sve razlike među nama, moramo ponositi. Mostar je bio bastion antifašizma i grijeh je da tu europsku tekovinu i ovaj dan ne baštinimo”, kazao je tom prilikom predsjednik Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata Sead Đulić.
Takođe su dodijeljene “Februarske plakete” Muji Salčinu, Seadu Mulahasanoviću, Štefici Galić, Aliji Hadžialiću, Ramizu Panduru i posthumno Marseli Šunjić.
Na obilježavanju Dana oslobođenja Mostara došla su brojna izaslanstva iz zemlje i susjednih zemalja, a nakon svečane akademije, protokolom je predviđeno polaganje cvijeća na mostarskim Šehitlucima, na spomen obilježje obješenim ilegalcima Mostara Dragi Palavestra i Alici Rizikalo, na biste narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Balorde, te na Partizanskom groblju.
(novasloboda.ba)

Završna epizoda u obilježavanju Dana oslobođenja Mostara bila je kao što tradicija nalaže na Partizanskom groblju.

Grupa huligana napala je verbalno povorku udruženja antifašista i boraca NOR-a napadnuta koji su uzvikivali prijeteće poruke, ali je brzom intervencijom policijskih snaga spriječen teži incident.

(klix.ba)
10.02.2017.

Uoči obljetnice ponovo devastirano Partizansko groblje









(tekst koji slijedi i fotografije su objavljeni na portalu bljesak.info 10. februara 2017.)

Inače, mostarsko groblje godinama je na udaru delikvenata, ali i na vjetrometini političkih prepucavanja jer bi o njemu kao jednom od nacionalnih spomenika trebala brinuti Federacija koja to ne čini.

lako je godinama zapušteno i devastirano mostarsko Partizansko groblje uoči obilježavanje 72. godišnjice oslobođenja Mostara od fašističkog okupatora u II. svjetskom ratu, dodatno je oštećeno.
Naime, djelatnici JP Parkovi otkrili su nova oštećenja na spomenicima, te uvrjedljive grafite.
Na lice mjesta su stigli i pripadnici PU Mostar.
Inače, mostarsko groblje godinama je na udaru delikvenata, ali i na vjetrometini političkih prepucavanja jer bi o njemu kao jednom od nacionalnih spomenika trebala brinuti Federacija koja to ne čini.
Inače, u prijedlog proračuna Mostara za 2017. izdvojen je novac za djelomičnu sanaciju spomen-groblja.
(bljesak.info)


10.02.2017.

Uz Dan oslobođenja 14. februara


Obilježavaje Dana oslobođenja Mostara od fašistčkog okupatora

Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar organiziraju obilježavanje 72. godišnjice oslobođenja Mostara od fašističkog okupatora u II svjetskom ratu.
Svečanost će se obilježit u subotu 11.02.2017. g. sljedećim programom:
10:00 Narodno pozorište Svečana Akademija, dodjela nagrada “14. Februar”;
11:00 Šehitluci, polaganje cvijeća;
12:00 Trg Republike (Musala), okupljanje antifašista iz BiH i gostiju iz drugih država, polaganje cvijeća na spomen obilježje obješenim ilegalcima Mostara Dragi Palavestra i Alici Rizikalo te na biste narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Balorde;
13:00 Partizansko groblje, kratko obraćanje domaćina i polaganje cvijeća prisutnih delegacija;
14:00 Restoran Crvenog križa u kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić”, zajednički ručak i druženje.
(tačno.net)


10.02.2017.

Mostarski februar 2017


I ove godine će se održati skup manifestacija pod nazivom Festival „Mostarski februar“.
U okviru festivala održat će se sljedeće manifestacije:

-XVI po redu februarski turnir u rukometu „Enisej Hondžo – Kole“,
-V Po redu „Februarski turnir“ u futsalu u organizaciji Kluba Navijača Red Army i
-„Čas historije“ u organizaciji UG Mostarski Rođeni.

Ovim putem Vas želimo pozvati da uveličate sve ove manifestacije svojim prisustvom.
Više detalja o „Času historije“ u narednim danima.
Pozivamo sve organizacije i pojedince da ukoliko žele da učestvuju u ovom zajedničkom projektu, da tako i učine.

"Nije sloboda s neba pala, za nju je sestra tri brata dala!"

Mostar u srcu, Velež do groba!

UG Mostarski Rođeni


08.02.2017.

Oproštajni perfomans u čast akademika Predraga Matvejevića






U čast preminulog akademika Predraga Matvejevića, večeras je na Starom mostu, u njegovom rodnom Mostaru, održan oproštajni performans u organizaciji Centra za mir i multietničku saradnju.

Tom prilikom Ivan Bevanda izveo je instrumental Šantićeve "Emine" na trubi, za koju je notni zapis napisao Đelo Jusić, upravo za Matvejevića. Njegovom slikom ukrašena je i kula Helebija na Starom mostu. Matvejević je bio jedan od najvažnijih intelektualaca Balkana, ali i Evrope.
Kao rođeni Mostarac, Matvejević je cijeli svoj život posvetio zalaganju i odbrani univerzalnih civilizacijskih vrijednosti svijeta, često za sebe govoreći kako pripada intelektualnom krugu hrvatskog, italijanskog i bh. porijekla.
Matvejević je autor desetina knjiga i jedan je od najprevođenijih autora sa prostora jugoistočne Evrope. Samo je njegov "Mediteranski brevijar" preveden na 23 jezika, od Tokija do Los Angelesa. Nosilac je počasnih doktorata na univerzitetima u Francuskoj, te u italijanskoj Genovi i Trstu, dok mu je 2002. godine dodijeljen i počasni doktorat na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u rodnom Mostaru.
Također, U organizaciji Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara, 7. februara, s početkom u 20 sati, u Kongresnoj dvorani hotela "Bristol" bit će održana večer sjećanja na ovog velikog intelektualca.
“Oprostit ćemo se od Matvejevića uz prigodni video projekciju njegovih sjećanja i književnih djela“ navodi organizator.

(izvor:faktor.ba)







(fotosi:vijesti.ba)
08.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera - Miroslav Loose




Napisati bilo šta više od onoga što je o Miroslavu Looseu napisao Karlo Drago Miletić u svojoj knjizi “Veliki graditelj Miroslav Loose”, neumjesno je i nepotrebno, s ovog mjesta. Biranim riječima, u kratkim crtama, autor je dao opis ovog čovjeka, koji je u prvoj polovini dvadesetog vijeka dao i te kakav doprinos razvoju grada Mostara.
„Svaka građevina ima svog graditelja, inženjera, projektanta, arhitekta, nadzornika, a Miroslav Loose objedinio je sve te struke. Prikaz je to jednog vremena, s obiljem podataka o načinu funkcionisanja Mostara na početku 20. vijeka, kada se podiže civilizacijski nivo življenja izgradnjom vodovoda i javnih objekata. Loose se u radu dotakao mnogih tema, od dizajniranja nadgrobnih spomenika do izrade različitih varijanti grba grada, a ponajviše je radio na izgradnji i obnovi brojnih javnih objekata. Bio je upravinik vodovoda i voditelj tehničkog odjela u opštinskom poglavarstvu, a od 1933. nalazi se i na čelu vatrogasne jedinice.
Po njegovoj osnovi i pod njegovim nadzorom izgrađeno je gradsko kupalište, nivelisane su i regulisane, te izgrađene neke ulice, sagrađen je vatrogasni dom i drugo. Nakon rata, bio je predavač na Građevinskoj tehničkoj školi, a prevodio je i s njemačkog.
U knjizi su doneseni odlomci iz njegovih dnevnika, koji nam pružaju najbolju sliku o izgradnji Mostara u to doba, kao i sačuvani nacrti, koji najbolje svjedoče o Looseovu talentu.
Može se reći da je životni vijek Miroslava Loosea protekao u neprekidnom radu, te su iza njega ostali mnogi spomenici izuzetnog znanja i upornosti koji svakako zaslužuju ovakvu publikaciju da jedna istorijska ličnost ne padne u zaborav i da bude podsticaj za buduća istraživanja“.
Neke od brojnih fotografije Miroslava Loosea, koje svjedoče o razvoju grada Mostara, u vrijeme njegovog života, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
03.02.2017.

Pismo Predraga Matvejevića na dan rušenja Starog mosta



(tekstovi koji slijedi objavljeni su na portalu ba.n1info.com dana 2. februara 2017. godine)

Nakon duge i teške bolesti u četvrtak, u 14 sati u Zagrebu, preminuo je istaknuti intelektualac bosanskohercegovačkog i hrvatskog porijekla Predrag Matvejević.

Matvejević je bio jedan od najvažnijih i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana i Evrope. Poznat je bio kao veliki humanista, kozmopolit, poliglot i aktivista, koji je posjećivao proteste do svoje kasne dobi, zalažući se uvijek za ljudska prava, mirotvorstvo i razum.
Kao rođenog Mostarca duboko ga je pogodilo rušenje simbola grada na Neretvi, Starog mosta, kojeg su pripadnici HVO-a 9. novembra 1993. srušili nakon što su ga granatirali nekoliko sati. Matvejević je na taj tužni dan objavio pismo koje je prenio Feral Tribune 16. novembra 1993.

Pismo prenosimo u cijelosti:
"Dr Predrag Matvejević
MOST
Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.
Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.
Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.
Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"
(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)






Umro je Predrag Matvejević

Nakon duge i teške bolesti preminuo je istaknuti intelektualac bosanskohercegovačkog i hrvatskog porijekla Predrag Matvejević.
Informacija nam je potvrđena iz kruga njegovih bliskih prijatelja. Kako doznajemo, njegova želja je da se ispraćaj dogodi u uskom krugu najbližih.
Jedan od najvažnijih i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana, ali i Evrope, preminuo je u četvrtak oko 14 sati u Zagrebu, u 85. godini.
Matvejević je rođen u Mostaru 1932., od oca Vsevoloda Matvejeviča, rođenog u ukrajinskoj Odesi, koji je bio sudija u Mostaru i majke Angeline (r. Pavić).
Bio je humanist, kozmopolit, poliglot i aktivist, posjećujući proteste do svoje kasne dobi, zalažući se uvijek za ljudska prava, mirotvorstvo i razum.
Njegov "Mediteranski brevijar" preveden je na brojne svjetske jezike, od Tokija do Los Angelesa.
Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika potpisalo je prije godinu dana inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost upravo zbog "Mediteranskog brevijara". Među začetnicima te ideje bili su i glasoviti italijanski književnik Umberto Eco te Claudio Magris.
Matvejević je doktorirao na Sorbonni, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je francusku književnost od 1959. do 1991. godine, na Trećemu pariskom univerzitetu (Nouvelle Sorbonne), predavao je slavenske književnosti od 1991. do 1994., a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na rimskom univerzitetu La Sapienza. Matvejević je primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH, Italiji. Počasni je doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu.



01.02.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Albert Kahn






Čudnovato je kad se jedan od najbogatijih osoba Evrope onoga doba, odluči poći na avanturistički put u svijet. Ipak je to 1910.ih učinio jedan Francuz, inače porijeklom Jevrej iz Alsace-a, Albert Kahn (3. 3. 1860. – 14. 11. 1940.), a bio je i jedan od pionira fotografije u boji.
U dobi od dvadeset godina seli se u Pariz, gdje radi kao bankar, a kasnije studira književnost i pravo. Godine 1892. postaje direktor banke i suvlasnik poznate banke Goudchaux. Za života postaje poznati dobrotvor, te upoznaje brojne poznate osobe onoga vremena – Alberta Einsteina, Austen Chamberlain, Puala Valeryja, Auguste Rodina i druge.
Od 1908. do 1930. godine je utemeljio i razvio poznatu filmsku arhivu „Le Archives de la Planete” (Arhiva planete). Ogroman dio svoga imetka trošio je na rad tada najvećeg etnološko-fotografskog projekta. On obuhvata preko 100 sati dokumentarnog filma i preko 72 000 fotografija iz cijelog svijeta. Uz pomoć mnogih drugih fotografa putovao je svijetom i slikao ljude, gradove, krajolike i znamenitosti. Posjetio je preko 50 država, a među inima i našu Bosnu i Hercegovinu.
Nije poznato da je prije njega bilo ko radio fotografije u boji. Doduše, bilo je mnogih fotografa, koji su svoje radove nastale u crno-bijeloj tehnici kasnije retuširali, ali nije poznato da je neko prije njega slikao našu domovinu u boji.
Iz perioda 1912. godine nastaje i poznata serija slika osoba i predjela našega Mostara i njegove okoline. Pa evo ponekih, uz napomenu da nisu retuširane, nego su originali snimljeni u boji. Cijela serija njegovih fotografija Mostara može se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org
Priredili: Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
28.01.2017.

Mostar očima stranih putopisaca: Marcel Adnet, Brazil (2012.)





U augustu 2012. godina mala ekipa MTV Brazil došla je u Bosnu i Hercegovinu da snimi dvije epizode novog programa o putovanjima pod nazivom „Adnet Viaja“. Zašto Bosna i Hercegovina? Dobro! Maecelo Adnet, brazilski komičar, prezentator i pjevač boravio je već prije jednom u Mostaru, inspirisan muzikom sevdalinke, ljepotama prirode i fascinantnom istorijom ove zemlje.

Naša prva veza sa Sarajevo Funky Toursom napravljena je preko tripadvisor.com, gdje smo pročitali o turama i ekskurzijama koje Skender i negovi ljudi aranžiraju za turiste iz čitavog svijeta.
Prva ideja je bila da odemo samo na jednu od ovih tura, ali...nakon razmišljanja, i ponovnog razmišljanja, mi smo ustvari trebali nekoga, ko će sa nama biti tri dana u Bosni i Hercegovini, pokazati Sarajevo, sa nama otići u Mostar, i nakon toga u Neum, i praktično biti dio našeg tima! I biti sa nama stalno. Postavili smo pitanje, možemo li doći na turu 24/7...Sreća za nas, Skender je bio entuzijasta, i mi smo već bili na letu za Bosnu.
Dva dana smo bili u Sarajevu. Veliki grad! Stari grad je prekrasan, a još ljepšim ga je učinilo što smo tamo bili zadnjih dana Ramazana. Skender nas je vodio na mjesta gdje smo mogli jesti, piti kafu i pušiti nargilu, tako da smo se osjećali kao pravi građeni grada Sarajeva. Posjetili smo Tunel i Jevrejsko groblje, što nam je ukazalo na svu kompleksnost i duboke ožiljke rata. Također smo mogli vidjeti grad sa najviše tačke u Sarajevu, sa prekrasnim pogledom i odličnim mjestom, na kojem je Marcelo Adnet pjevao sevdalinke sa mještanima...

Nakon vožnje pored nevjerovatno plave rijeke i jezera, gdje se jede tradicionalna jagnjetina, u restoranima uz put, bili smo zadivljeni ljepotama grada Mostara. Otišli smo da vidimo čuveni most, pogledali kako je bio devastiran u ratu, vidjeli smo ruševine zgrada, rupe od metaka u fasadi, ali ništa to ne može oduzeti ljepotu ovog grada. On je jednostavno, očaravajući!

Naš put je išao dalje kroz predivne gradove Blagaj i Počitelj, i dalje do Neuma. Prelaskom granice sa Hrvatskom, pošto smo naše putovanje odatle nastavili za Italiju, pozdravili smo se sa Skenderom, uz nekoliko zagrljaja, ali i suzama u očima.

Kakvo sjajno putovanje smo imali!

Ne samo da smo vidjeli najzanimljivija, nego i inspirativna, prekrasna i impresivna mjesta u BiH.
Skender nam je pokazao kako se osjećati bosanski, i kako se od života u prošlosti, sa strahom za vlastiti život, može napraviti motivacija da se Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina napravi boljim mjestom. Skender je sa nama podijelio svoju priču, impresionirao nas svojim znanjem istorije, uz veliku sposobnost da nam pokaže najbolje dijelove njegove zemlje. Postao je član naše elipe vrlo brzo i prirodno, i naravno pružio nam osjećaj da se nalazimo kod kuće, smijao se sa nama, pjevao sa nama, jeo sa nama (u vrijeme kad nije postio) i najvažnije od svega: napravio nas navijačima Bosne zauvijek, FOB's (Fans of Bosnia).

Ekipa MTV Brasil: Marcelo Adnet, Marcelo Botta, Mariano Kweller, Aron den Boer and Maria Hupkes



priredio:Smail Špago
25.01.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Anton Zimolo





Mnogi doseljenici iz tada ogromne Austrougarske monarhije obilježili su istoriju našeg grada.
Jedan od njih svakako je bio i Anton Zimol– fotograf i uvaženi umjetnik, ispočetka foto amater, a kasnije profesionalni fotograf koji je imao atelje odmah pored zgrade pozorišta.
Bilježimo da je samo dva desetljeća nakon izuma fotoaparata (1839.), u Mostar 1860. godine. stigao fotograf Josip Zimolo, koji predano bilježi život i razvitak grada i Hercegovine. Njegov je rad nastavio sin mu Anton. Ali, nije se Anton bavio isključivo fotografiranjem. Važno je napomenuti da je među prvima bio osnivač Prvog velocipedskog (biciklističkog) društva Mostar. Pojavljuje se među prvima (1890.) koji je vozio biciklistička takmičenja i ture po cijeloj Hercegovini, sve do Sarajeva, Crne Gore, Sandžaka i Dubrovnika. Na tim takmičenjima je osvojio i brojne medalje i priznanja.
Ali, najveći doprinos istoriji našeg grada, Anton Zimolo je ostvario izuzetno velikom kolekcijom fotografija, a među prvima je priređivao izložbe. Neke od najznačajnijih fotografija iz istorije Mostara je baš on ovjekovječio. Tu ubrajamo seriju fotografija prilikom posjeta cara Franje Josipa Mostaru, brojne fotografije Starog mosta, koje su pronašle svoje mjesto na razglednicama, poznatu fotografiju svečanog otvaranja Banje s Mujagom Komadinom, brojne sačuvane fotografije likova muškaraca, žena, djece, porodica i mnoge druge.
Treba napomenuti kako je nakon njegove smrti skupljena zbirka Zimolo, s više od hiljadu negativa na staklu.
Ovdje donosimo par njegovih fotografija, a mnoge druge se može pronaći u arhivi fotografija na stranici www.cidom.org
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
19.01.2017.

Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Tibor Vrančić - Stambol u Mostaru.


Tekstove, koje ćete pronaći u ovoj novoj knjizi, autor je pronalazio u raznim izvorima, prvenstveno starim knjigama napisanim prije stoljeća i više, u starim publikacijama, časopisima, jednom riječju, gdje god je uspio naći neku zanimljivu, ali manje poznatu priču, koja se odnosi na Mostar. Pronaći ćete mnoge poznate događaje, ali ima i nepoznatih. U knjigu je uvrstio sam i neke običaje, način života ondašnjih ljudi, njihova vjerovanja, pa i pokoju legendu.
Stil, gramatiku i pravopis svih tekstova ostaviljen je onakvim kako ih je pronašao, jer bi, mijenjajući ih, narušio samu srž onovremenih događanja, kao i duh onog vremena. Akvareli našeg dragog Miodraga Miodrag Milićević su upotpunili dojam ispričanih priča.

link za knjigu: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2017/01/Stambol-u-Mostaru.pdf


(cidom)

Stariji postovi