Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


19.04.2019.

Samo da je otvorio knjigu



Mostarski hroničari ( Dž. Raljević, D.Marić, I Kajan, Š. Serdarević, M. Prstojević ( monografija „Nezaboravljeni Mostar“ ) bilježili su anegdote, zgode i nezgode, duhovita rješenja i komentare mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine.
Evo jedne od njih:
Sina Saliha ( imao petoricu ) poslao u Beč na studij stomatologije. Salih brzo potrošio pare po blještavom Beču, zastao u ispitima, vratio se u Mostar.
“A gdje su knjige, jesi li i njih vratio ? pita babo.
“Jesam, eno ih u drvenom koferu u kojem sam ih i odnio”, reče Salih.
Kad tamo u koferu , u knjigama, u svim koricama složene sve krupne novčanice…
“Eto, nisi u njih ni zavirio, nema više studiranja u Beču, završi zanat u Mostaru”, ljutito će babo.
(mostarski.ba)


usput:

Odnos KuK krune prema današnjem euru:

1892. godine 1 kruna = 10,2 eura
1908. - 1912 1 kruna = 5,0 eura
1914 – 1918. 1 kruna = 2,0 eura

(izvor www.1133.at)

(spagos)
18.04.2019.

Jedno sjećanje na Asima

Sula i Asim

Duško i Asim


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net 17. aprila 2019, autor Gradimir Gojer)

Asim Hadžajlić bio je jedinstvena žurnalistička pojava u nekadašnjoj Jugoslaviji, a ne samo u Mostaru i Hercegovini. Taj nevjerojatno revnosni  novinar koji je bio dopisnikom niza printanih medija, dakako iz svoga Mostara, imao je dvije ogromne strasti: novinarstvo i sport. Teško je odrediti šta je u Hadžajlićevom slučaju imalo primat, jer  je  Asim od najranijeg djetinjstva ne samo gutao sve novine do kojih bi došao, nego je i bio njihov izuzetno prilježan kolekcionar. A niti jedna grana sporta prisutna u gradu na Neretvi i Radobolji nije bila nepokrivena Hadžajlićevom žurnalističkom stahanovštinom. Sjećam se kako je, ne dočekavši kraj neke utakmice čak i u poodmaklim godinama trčao, bukvalno trčao na drugi kraj Mostara da novinarski zabilježi sljedeći sportski događaj.
Bio je prava enciklopedija mostarskih sportova i mostarskih sportskih kolektiva. Interesantno, on koga sam svakoga jutra na mostarskim ulicama i u kavanama susretao sa naramcima posljednjih novinskih izdanja koja bi sa autobuske ili željezničke stanice pravo stizala u Hadžajlićeve ruke, karijeru je završio kao radijski novinar i urednik na nekadašnjem Radio Mostaru.
Bio je revnosan u izvještavanju, realan procjenitelj događaja o kojima je izvještavao, a svome peru višak duše je davao pišući komentarske tekstove, posebno one iz oblasti sporta. Ovaj pregalac pisane riječi nije znao za kašnjenja na radni zadatak, nije poštovao subote i nedjelje, niti bilo kakva praznovanja, bio je po dvadeseti četiri sata vojnikom novinarskoga poziva.
Danas kada za svaki potrebni podatak možemo koristiti blagodeti interneta, prisjećam se kako je u mojoj mladosti Asim Hadžajlić bio pravi internet od kojeg smo u svakom trenu mogli dobiti stoprocentno tačne podatke.
Takve novinare, poslije odlaska sa životne scene časnog Asima Hadžajlića, kroničara i komentatora nisam često susretao.
(tacno.net)
17.04.2019.

Mica ili fes – Musavat br. 4. iz 1908. godine


U časopisu Musavat, broj 4. iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Korak bliže aneksiji. Kako čujemo, vojno zapovjedništvo odredilo je oko 70 naših bosansko hercegovačkih vojnika sa kadra koji su svoja dva mjeseca kao pješaci odslužili i porazmjestilo ih po verkovima (utvrde op. a.) i forticama oko Mostara da se rekrutuju za artiljerijski rod oružja.
Tako će mo mi Bosanci i Hercegovci imati i svoje topdžije. To nas baš tako ne bi iznenadilo, ali nas je iznenadilo kad smo onomad na ulici vidjeli ove naše vojnike u artiljerijskom odijelu i sa micama (kapama) na glavi kao što ih nose i svi austrijski vojnici.
U tome vidimo povredu berlinskog kongresa i jedan korak bliže aneksije. Naši vojnici nisu ni austrijski ni magjarski vojnici a ni zajednički, naši su vojnici bos. hercegovački vojnici.
Zbog toga upozorujemo mjerodavne faktore da ovome stanu na put i da našim vojnicima opet ustaknu fesove, jerbo mislimo da nije isto fes ili mica. To je veliko načelno pitanje za svakog Bosanca i Hercegovca, a u tako važnim stvarima nećemo furtimašenja”.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.04.2019.

Sa stranice Cidom. Dženaza pjesniku


Đenaza mostarskog pjesnika Osmana Đikića, 30.03.1912. Knjižar i i izdavač Trifko Dudić je od ove fotografije napravio razglednicu čiji je prihod išao za izgradnju spomenika Osmanu Đikiću. Beogradski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. godine dizajnirao i napravio turbe u pseudo-maurskom stilu koje se nalazi u haremu Karađozbegove džamije.

1940. (cidom)

(Armin/cidom)

16.04.2019.

„Mostar moj grad“: Uskoro 5. knjiga iz edicije


Uskoro u štampu ide Peta knjiga iz edicije „Mostar moj grad”
Prvu recenziju poslao je Elvedin Nezirović, bez ikakve sumnje, prvo književno pero današnjeg Mostara.
“Peti nastavak serijala „Mostar moj grad“, koji priređuje Hamica Ramić u saradnji s mostarskom IC štamparijom, i ovaj put donosi seriju tekstova i dokumentarnih zapisa čiji je zajednički imenitelj grad Mostar. Radi se, naravno, o onom Mostaru koji se iz ljudskog sjećanja već odavno preselio u iskrzane fotografske albume i na knjiške police, o onom starom, nestalom Mostaru, o kme se još jedino nešto može doznati čitajući knjige poput ove.
Na jedan sasvim autentičan i, u današnje vrijeme, rekao bih, prijeko potreban način, peti nastavak ove neobične serije prikazuje mostarsku zbilju u različitim istorijskim epohama – od osmanskog perioda pa sve do danas – s ciljem da se na memorijski disk savremenog čitaoca pohrani jedna bitna činjenica: Mostar je oduvijek bio multikulturalan grad, grad etničkih i vjerskih razlika, koje su u svom međusobnom istorijskom prožimanju postajale Jedno – jedna autentična i nadaleko prepoznatljiva mostarska kulturna cjelina.
U pravoj poplavi literature koja se bavi literarizacijom bivše i dalje historije, knjige poput ove su rijetke, prije svega jer se na jedan anacionalan način bave gradom isključivo kao istorijskim i kulturnim fenomenom, ali i zbog toga, jer su lišene bespotrebnog patetično-rodoljubnog lamentiranja nad izgubljenim vremenom tako tipičnim za savremeni balkanski kulturni prostor. Stoga mi je kao piscu, ali, prije svega,  kao Mostarcu, posebno drago što sam makar na ovakav simboličan način bio njenim dijelom”, stoji u recenziji Elvedina Nezirovića..
(NovaSloboda.ba)
15.04.2019.

Sa stranice Cidom: Iz stare štampe - Grad rata i vrućine


(The Illustrated London news 1895.)

„Osam mjeseci godišnje ovdje je sunčani teror, četiri mjeseca drhtaćete na vjetru za koji su svi drugi vjetrovi obični uzdasi prirode. Izgrađen u podnožju krečnjačke planine, ležeći u dolini, u bunaru od brda koje sa sastoje od pjeska, pećina i pukotina; grad piše svoju istoriju kao presudu-grad rata i vrućine, grad čija istorija je istorija krvoprolića i borbe, grad i suhog i vlažnog zraka, grad pobune i groznice. Ipak, sa svojom nedirnutom prošlošću, sa svojim mostom pred kojim se arhitekti skamene a graditelji se udaraju u prsa, sa svojim uskim, krivudavim, zaudarajućim ulicama, postoji pečat zapadne civilizacije, dovoljno dubok da bude začuđujući. Hotel Neretva je bolji od mnogih hotela u Italiji. Roba u dućanima je roba iz Venecije, iz Beča-čak i iz Birminghama. Konobari daju kozmopolitsko ozračje, i pozdraviće vas na bilo kojem jeziku da im se obratite; postoji i omnibus kojem samo nedostaje „Charing Cross“ znak pa da može ići i niz „Regent Street“(London).“
Dio članka iz engleskih novina "THE ILLUSTRATED LONDON NEWS" iz 16.02.1895.
(Armin/cidom)

14.04.2019.

Sa stranice Cidom: Prva apoteka


Negdje odmah nakon dolaska Austrougarske u Mostar doseljava Julius Thonhauser, apotekar iz mjesta Szentendre (Sent Andrea) nedaleko Pešte i ubrzo, 1879. g. otvara apoteku pomalo ugostiteljskog naziva „Kod carskog orla“, a koja bijaše smještena na Glavnoj ulici, između današnjeg Narodnog pozorišta i Vučijakovića džamije, na Šehitlucima. Vremenom Julius stječe ugled i visok položaj, te ga redovito počinju birati u Gradsko vijeće, a usto je jedan od začetnika ideje izgradnje staračkog doma. Posao mu dobro krenu, pa Thonhauser uskoro otvara novu apoteku u vlastitoj novoizgrađenoj zgradi na Mejdanu. To je ona zgrada na istočnom dijelu Mejdana, odmah uz zgradu Vojne pošte. Otvara i tvornicu soda vode pa dovodi i svoga brata Gyulu (Đula, Georg, Đuro). Gyula je bio trgovac i prvi je u Mostaru počeo s prodajom bicikala, marke Styria. No, mlađi braco ne bijaše baš toliko vičan trgovini kao stariji i posao mu nije cvjetao, pa ubrzo pada pod stečaj. Nalazi izlaz u samoubojstvu dana 7. decembra 1898. g. Sahraniše ga u mostarskom Novom groblju (odmah kraj današnjeg Gradskog bazena).
I baš kao da je taj događaj, Bogu nemio, pokrenuo lanac nesreća. Uskoro Julius nenadano umire na Rijeci, gdje na povratku kući iz Beča naglo oboli. Njegova supruga, Vinčenca r. Matulić, proda apoteku još jednom doseljeniku iz Češke – Venzelu Mikanu.
Poslije nekog vremena Thonhauserovu zgradu na Mejdanu otkupljuje trgovac Konforti i useljava sa svojom obitelji. Imao je ženu i kćerku jedinicu, koja se jednog dana poskliznu na stepenicama svoga doma, te uskoro nakon toga od zadobivenih povreda predade Bogu dušu.
Nakon Konfortijevih u zgradu useljava neka udovica s kojom je živio njen sin jedinac. Jednom prigodom je, nakon nestanka struje u kući, sin pokušao popraviti nastali kvar, ali ga strujni udar usmrti.
Godine 1944. u kuću useljava obitelj Andrije Krajine, nakon što je uslijed bombardiranja bio srušen njihov dotadašnji stan. Andrijin sin jedinac (opet je riječ o jedincu) Dane, zvan Tarač, ode 5. juna 1947. g. na kupanje na Neretvu. Okladio se s društvom da će s Titovog mosta skočiti u Neretvu. Uspio je skočiti, no ne pođe mu ruci pokupiti novac zarađen od oklade – utopio se.
Fotografija: Thonhauserova zgrada (lijevo) i Vojna pošta na Mejdanu (desno), 1900-ih
(Tibor/cidom)

13.04.2019.

Sa stranice Cidom: Kameni stubovi sa Bišća


Zgrada na Mejdanu, u kojoj se danas nalazi Arhiv Hercegovine, bila je u vlasništvu Antona Pachera – poznatog mostarskog izdavača, koji je imao tiskaru i knjižaru na Glavnoj ulici (preko puta NAME). Za vrijeme Austrougarske u toj zgradi na Mejdanu bio je smješten Okružni organ, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu je bio Tehnički biro, a nakon Drugog svjetskog rata RKUD „Abrašević“.
Iza ove zgrade, u dvorištu okrenutom prema Neretvi, u doba Austrougarske se nalazio prekrasan park – pravi mali botanički vrt s brojnim egzotičnim drvećem donesenim iz svih krajeva svijeta. Godine 1885., poznati češki arheolog Vaclav Radimsky, otkopavajući jedno rimsko nalazište na Bišću polju, uspio je iskopati četiri kamena stupa, koji su preneseni u ovaj vrt. Od njih je načinjena prekrasna pergola.
Tu su stupovi stajali punih 98 godina, ali stogodišnjicu postavljanja ne dočekaše jer ih je netko nepoznat godine 1987. pod okriljem noći odnio sva četiri. Nikad ih više ne pronađoše.

Fotografija: krajnje desno zgrada Antona Pachera (danas Arhiv Hercegovine), 1900-ih
(Tibor/cidom)
12.04.2019.

Sa stranice Cidom: Baruthana gori


Panika je zahvatila Mostar predvečer 18. avgusta 1861. g. Tog jutra do temelja je izgorjelo dvanaest skladišta u neposrednoj blizini Starog mosta. U sumrak neki od zatvorenika u kuli na Starom mostu ugledaše kako gori krov baruthane, suprotne tvrđave na lijevoj obali Neretve. Poče vriska i galama. „Baruthana gori!!“, vikali su zatvorenici, te se u toj strci i uzbuni mnogi od njih dočepaše slobode. Panika se prenese na obližnje ulice, a kasnije i na cio Mostar. Sve što je moglo bježati dade se u bjesomučni trk na okolna brda. Turske žene s djecom u naručju, bez obaveznog zara i feredže, vrišteći napuštali su svoje domove. Bolesnike, stare i iznemogle su omatali ćilimima i vukli prašnjavim ulicama, samo što dalje od Stare čaršije.
U roku od petnaestak minuta grad bijaše prazan. U svoj toj strci i panici nađoše se dva odvažna čovjeka koji ne izgubiše zdrav razum, nego se uputiše u baruthanu, uspeše se pet katova sve do pod krov. Još petorica prisebnih vojnika počeše dodavati vedra s vodom i nekako ugasiše zapaljeno krovište. U pola sata sve bi riješeno. Tek tri sata nakon obuzdavanja vatre počeše se ljudi s okolnih brda vraćati kućama. Svi zatvorenici su još iste noći bili pohvatani i smješteni natrag u kulu. Jednome od njih toliko je teško palo ponovno vraćanje u ćeliju da je skočio sa Starog mosta i u Neretvi našao smrt.
Naknadno utvrdiše da je vjerojatno iskra od požara tog jutra pala na krov kule i zahvatila stare grede, koje su polagano tinjale. Inače, u kuli gdje je izbio požar je na lageru bilo preko 6 000 sanduka napunjenih patrona, velik broj granata i baruta na hrpi, a ispod samih tinjajućih greda krova preko pedeset buradi baruta. Da je kojim slučajem vatra zahvatila toliki barut i municiju, bila bi to neviđena eksplozija, a možda bi se i Stari most našao u Neretvi.
Jedan od dvojice odvažnih koji ugasiše požar je bio Hafiz paša Čerkez, mnogo klevetani posljednji vojni zapovjednik Bosne.
Fotografija: Kula Halebija (fotograf Albert Khan) 20. oktobar 1912.
(Tibor/cidom)

11.04.2019.

Sa stranice Cidom: Fenjer i mum


U vrijeme prvog i jedinog hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, zvanog u narodu jednostavno galib Alipaša – pobjednik Alipaša, u Mostaru su učestale krađe, posebice noću. Bijaše to doba prije ulaska austrougarske vojske u Mostar. Obijane su poglavito radnje, a bogami i privatne kuće kad bi lopovi saznali da su ostale bez nadzora. Pojavi se jednog dana telal objavljujući najnoviju naredbusvijetlog Vezira – „nakon jacije ne smije se ići po gradu bez fenjera. A koga se uhvati bez fenjera bit će sproveden u apsanu istu večer, a sutradan će mu suditi osobno vezir“.
Jedne večeri, nedugo nakon objave naredbe, uputi se starac Orle nakon klanjanja u Šarića džamiji na nekakvo sijelo na Luku. Hodeći bezbrižno s fenjerom u ruci, na po puta ga zaustavi noćna straža i između sebe odvedoše pretpostavljenom. Ovaj se, poznajući Orlu kao čestita i ugledna građanina, začudi što ga kulugdžije privedoše.
- Kamo fenjer, efendija?
- Evo ga u ruci.
- A kamo ti mum?
- E, o mumu telal ništa ne reče, nego samo da se nosi fenjer, a ja, Allaha mi, ne smijem mimo naredbe.
Sutradan izađe telal na ulice vičući da je obaveza svakoga po noći nositi fenjer i mum u njemu. Do nekoliko starca opet privedoše, ovaj put pred pašu osobno.
- Kamo fenjer i mum?
- Evo ih, presvijetli pašo – pokazuje starac fenjer i mum u fenjeru.
- A, što ne užeže mum, aja li?
- Evo mene, a eno i čaršije, telal ništa ne reče da se mum treba upaliti, a ja se pokoravam tvojoj volji, svijetli pašo.
Sljedećeg dana telal već izvikivaše novu naredbu da se uza se po noći mora nositi fenjer i mum, a mum treba upaliti.
- E vala kad se treba toliki hizmet činiti neću ni na sijela više hoditi po noći – odluči starac Orle. Fotografija radnog naziva: Siromašan čovjek - fotograf Stjepan Tomlinović, 1900-ih
(Tibor/cidom)
09.04.2019.

Sa stranice Cidom: Biciklista k'o vjetar


Jednoga dana 1885. g. na južnu maltu (carinarnicu) Mostara stiže iz pravca Metkovića na biciklu neki prašnjavi vozač s kačketom na glavi po imenu Suhi. Kao i obično djeca bijahu prvi očevici ovog čuda nad čudima, no ubrzo za to doznaše i neki građani mahale Luka, te se iskupiše oko začuđenog došljaka. Među stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefić, inače radnik fabrike duhana, ljubitelj strojeva i tehničkih novotarija, koji dugo zagledaše u ovo pristiglo čudo na dva kotača. Zatim izvadi mali notes i „plajvazom“ poče pisati neke skice i napomene. Upravo je pogodovalo Ibri što se masa naroda iskupila i blokirala daljnju vožnju ovog čudaka. Nakon izvjesnog vremena biciklist Suhi nastavi vožnju Glavnom ulicom ispunjenom znatiželjnim Mostarcima. Za njima je vijorio dugačak rep djece u oblaku prašine sve dok biciklist ne otkači taj rep negdje kod Zalika produžujući u pravcu Sarajeva.
Iste godine je mladome Ibri Sefiću uspjelo izraditi drveni model bicikla kojega je vozio dosta dugo, sve dok ga kasnije nije usavršio. Prema ovoj priči proizlazi da je prvi biciklista iz Mostara bio Ibro Sefić.
Fotografija: Luka (František Kratky) 1901. g.
(Tibor/cidom)

09.04.2019.

Potraga za ključem besmrtnosti se nastavlja


Misterija Ključa besmrtnosti se nastavlja u maju 2019. godine zahvaljući uspješnoj saradnji sa izdavačkom kućom Laguna, #lagunaKnjige.
Regionalni bestseler, roman Ključ besmrtnosti, autora Harija Slipičevića je napet roman o putovanju kroz misteriozni svijet najčuvanije tajne u istoriji.
Besmrtnost je sveti gral za kojim ljudi oduvijek čeznu i spremni su sve da učine ne bi li ga se dokopali. Šta ako tajna besmrtnosti jeste sakrivena u Knjizi mrtvih, za kojom tragaju vojskovođe i velikani od drevnih vremena? Šta ako su ratovi o kojima smo učili u školi, vođeni navodno za teritorije i bogatstva, pokrenuti iz sasvim drugačijih motiva – zbog ključa besmrtnosti?
Ovaj napeti roman vodi nas kroz savremenu potragu za Knjigom, koja je pod zaštitom moćnog klana Ptolemeida. Kroz splet istorijskih misterija, legendi, akcije i intrige, za njom tragaju tajna društva, bezbjednosne agencije, religijski fanatici i vlade modernih država. U priču se na svoj trideset i treći rođendan upliće Mek Luit, naučnik i boem, koji i ne sluti šta ga sve povezuje s egipatskim bogom Ozirisom, prvim čuvarem Knjige mrtvih.
„Ključ besmrtnosti vodi čitaoca kroz živopisne ambijente Njujorka, Aleksandrije, Istanbula i šireg područja Mediterana. Kroz uzbudljivu radnju egipatski bogovi, drevne vojske, istorijske ličnosti i savremeni avanturisti prepliću se u plamenu velikih zavjera, misterioznih simbola i drevnih zagonetki“, napisao je o romanu Goran Karanović, književnik.
„Izuzetno poznavanje istorije autor uklapa u pitki pripovjedački ton, koristi ga tek onoliko koliko je nužno da cijela ova đavolski dobra priča ne popušta u dinamici, pa tek nakon što je pročitamo, vidimo da smo ponešto i naučili, uopšte to ne očekujući“, napisao je o romanu Dragan Marijanović, književnik.
(laguna)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.04.2019.

Sa stranice Cidom: Lakića vješala


Starijim Mostarcima, koji dobro poznaju Podveležje, poznato je da na brdu Stolac postoji mjesto koje se naziva Lakića vješala. Priča teče ovako. Krojač po profesiji, i to među najboljima u Mostaru, pedesetogodišnji Lazar Lakić te 1886. g. zapade u financijske poteškoće. Dugovi se nagomilali, vjerovnici za vratom, a radnja slabo posluje. Nema mu druge nego skratiti muke, podići ruku na se. Iako zna da Bogu takve stvari nisu mile, odlučio je skončat svoj život i skočiti iz svoga nemira u nemir Neretve. Pope se na Stari most, mislio, mislio, zagledan u modru dubinu, nakanjivao se i uto mu se okliznu, noga zape među željeznu ogradu, a on ostade tako visjeti nad ponorom – ni tamo ni 'vamo. Poče dozivati pomoć te slučajni prolaznici priskočiše i spasiše ga sigurne smrti.
Već su Mostarci zaboravili ovaj slučaj kad jedne noći neki prolaznici ugledaše svjetlosne signale s brda Stolac, te odmah prijaviše policiji. Komandir odredi dvojicu policajaca da izvide što to ima gore na brdu. Nakon dugog noćnog penjanja po kršu stigoše ova dvojica na Stolac, ali ne vidješe ništa sumnjiva. Tek kad se malo razdani ugledaše oni neobičnu konstrukciju – u okomitoj stijeni na dva klina obješena dva konopa, a između njih na oba kraja konopa zakačena daska i na njoj Lazar – opet ni tamo ni 'vamo. Objašnjava policajcima da je ponio dva kruha, vode, rakije, pribor za gradnju ovi čudnih vješala i fenjer da bolje vidi u mraku. Zaglavljen na strmoj stijeni, ne mogavši izvršiti svoj naum, a ostavši i bez hrane, i bez vode, i bez rakije počeo je davati signale fenjerom. Uto pristigoše i neki Mostarci koji su pošli za policajcima te ga nekako spasiše. Prenesoše ga jadna u bolnicu. Je li točna priča da je od muke odjednom posijedio – ne zna se, ali ostade živ i ostade ime Lakića vješala.

Fotografija brda Stolac (Ismail Braco Čampara) 2012. g.
(Tibor/cidom)

07.04.2019.

Sa stranice Cidom: Neretva od brda do brda

1950.
1999.

Nekoliko godina prije dolaska Austrougarske, Stari most bijaše u velikoj opasnosti. Jesenje su kiše te godine padale danima bez prestanka. Neretva nadošla, valja sve pred sobom, nosi balvane, polomljene granje i sve ostalo što god joj se nađe na putu. Nekoliko se balvana prepriječilo na oba luka mosta i načinilo neku vrst brane. Pritisak nadolazeće vode na nagomilane balvane i granje je bivao sve veći i opasnost da se nosive stope mosta, a time i sami most, oštete i uruše je bila očigledna.
Međutim nađe se jedan hrabar čovjek, Anto Ančić, kojega svezana konopom spustiše s mosta, te je on tako viseći, sa sjekirom u jednoj, a motkom u drugoj ruci, uspio nekako osloboditi prolaz za nabujalu vodu i tako spasiti most.
Fotografija iz 1950. g.
(Tibor/cidom)

05.04.2019.

Sa stranice Cidom: Radobolja

2017.
oko 1900.

Rijeka Radobolja oduvijek je natapala mostarske vrtove, pokretala brojne mlinice, stupe i kola za navodnjavanja, ali na Radobolji su u prošlosti postojala i lijepa kupališta tzv. virovi. Bila su to proširenja i udubljenja koja je načinila voda svojom snagom. Čak se nekad i veslalo od Bakamovića vira do Duranovića savata, zavisno od vodostaja. Poznati virovi za kupanje na Radobolji bili su: Karabegov vir, Muftića vir, Kljajin vir, Vir Čindžinovac, Bakamovića vir, Ćatića (Džinovića) vir, Hadžiselimovića ili Sabitov vir (muški i ženski), Bošnjića vir, Šiširakov vir (mali i veliki), Duranovića vir, Duranovića savati, Vir Balinovac, Galešića vir i Mali vir na Pijesku. Svi su ovi virovi zatrpani, kada je Radobolja u kolovozu 1964. g. prvi put presušila. Kroz cijelo korito Radobolje prošli su bageri koji su poravnali virove, a voda nikada više poslije toga nije uspjela svojom snagom izrovati dovoljno velike nove virove. Pričalo se da je voda Radobolje presušila 1964. godine zbog nekog miniranja na vrelu. Ujedno su i ribolovci ostali bez svoje oaze za uživanje jer su dotad u Radobolji mogli loviti pastrve, glavatice, jegulje, ugore, kalkane, keljavce kao i rakove. Danas je Radobolja postala kanalizacija, naročito dio koji protječe kroz grad.
Fotografija iz 2017. g.
(Tibor/cidom)

03.04.2019.

Lažljivi agenti u Beču – Musavat br. 8. iz 1910. godine


U časopisu Musavat, broj 8 iz 1910. godine objavljen je slijedeći tekst:
Lažljivi agenti. Tuži nam se jedan prijatelj koji stalno boravi u Beču, da mnogi naši ljudi koji dogju tamo štagod moliti ili tražiti, zapadnu u ruke lažljivih agenata. Ovi ih vodaju po Beču po 2 do 3 dana, obećavaju im da će im sve kod ministarstva isposlovat.
U dan ih dovedu pred kakvo pozorište ili operu pa kažu : „Vidiš, ovo je ministarstvo, ali danas je zatvoreno, doći ćemo sutra.”
Do sutra mu je ovaj lažni agent izmamio koju peticu pa strugnuo.
Upozorujemo naš svijet da se ovaki ljudi što može više čuva”.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.04.2019.

"I mrtav lav je opet lav"

2019.




nekad

Nakon što opet niko nije poduzeo ništa, osim ovih "osuda" kojih smo se naslušali proteklih decenija divljaštvo na Spomen parku Vraca se nastavlja. Spomenik se uništava već gotovo 30 godina, ali ove godine je sve kulminiralo. Pitam se da li će političari imati obraza da polože vijence za 6.april? Bolje bi bilo da ne dolaze..mene bi bilo sramota.. A ovi što ga psuju. To su oni koji ga se i mrtvog boje. Neka makar postoji i to zrnce pravde. Neko je lijepo napisao:" i mrtav lav je opet lav".

(Spomen park Vraca Sarajevo – Vraca Memorial Park Sarajevo/facebook)
02.04.2019.

Sa stranice Cidom: Krivi dućani



Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekt, u kojem su bile smještene manje trgovinske radnje. Mostarci su ga zvali – Krivi dućani, a neki i Okrugli dućani. Bila je to skladna prizemna građevina, ne previše funkcionalna, ali zanimljiva oblika. U njima su se održavale čak i likovne izložbe. Prilikom izgradnje zgrade Privredne banke 1960. g., preuređivao se cijeli plato oko nje, pa je i ta građevina srušena kako bi se dobio prostor ispred zgrade koja se nastavljala na zgradu banke. Iza ovog objekta, s granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno poduzeće Čistoća. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – „štrcaljke” s konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu. Objekt je nepoznanica i za generacije rođene polovinom prošlog stoljeća.
Fotografije Krivih dućana iz 1960.g.
(Tibor/cidom)

01.04.2019.

Zapis o Starom Mostu




Fotografija Hubert Vaffier 1892 god.


Mirko Kujačić, 
časopis Most broj 139 (50), godina XXVI juni/lipanj 2001.

Hadži-Kalfa ili Ćatib Čelebija u svom delu o Balkanskom poluostrvu, koje je preveo Stojan Novaković, piše: »U Mostaru ima vrlo stari most na jedan svod, sazidan godine 974 (1566). Pošto je zatim opisao stari lančani most, Hadži-Kalfa (navodi kako su stanovnici Mostara zamolili sultana Sulejmana da im on načini most od kamena. Sultan Sulejman pošalje građevinara Sinana koji, kad vidje mesto, izjavi da se tu most na svod ne može nikako sačiniti. Poznije poduhvati se
jedan stolar (dundjer-tesar) odande da može načiniti most i načini ga doista.
Evlija Čelebija s ushićenjem opisuje kameni most preko Neretve: »Po pričanju latinskih istorika bio je ovde nekada lančani most; gvozdeni lanci su bili debeli kao stegno... grad je sagradio sultan Sulejman na obadve strane Neretve koje su spojene mostom, poznatim u čitavom svemiru... i ovaj most je po nalogu sultana Sulejmana sagradio Kodža Mimar Sinan, sin Abdul Memnan-agin; i proteže se s pećine na pećinu kao d u g a . . . kako je s obadve strane grad, nema drugoga puta da se s jedne strane pređe na drugu osim ovoga mosta«. Pošto navodi preuveličane mere mosta, Evlija iznosi značajan podatak da je preko mosta Ibrahim-efendija Roznamedžija preveo vodovod »u čuncima od mjedi«, pa tako »ispod i iznad mosta teče voda«. »Najzad Evlija navodi tarih (kronogram): k u d r e t k e m e r i , što bi se moglo prevesti sa »divotni svod«, a čiji zbir slova daje godinu 9 7 4 po Hidžretu. Po jednom drugom dokumentu objavljenom u monografiji o Mimar Sinanu gde se navodi naredba Sinanu: Mimar baši naređuje se, »kako je u graditejstvu sposoban Hajruddin, koji je p r i j e n e k o g v r e m e n a s a g r a d i o m o s t a r s k i most«, da se on postavi i pošalje za gradnju luke Maarška« (Makarska?). Ovaj nalog Porte predat je 7 marta 1568 godine Davudu Kapućehaji hercegovačkog bega Husein-paše.
/Mirko kujačić 1959/

(Nisam htio ništa mijenjati od orginalnog teksta)
(Gugo/facebook)

01.04.2019.

Sa stranice Cidom: Česme




Mnogobrojne česme su izgrađene u Mostaru tijekom njegova postojanja. Za njihove lokacije postoje podaci, a takvih javnih česmi je bilo više od šezdeset. Jedna česma u Mostaru, koje nema već više od 60 godina, a koje se sjećaju stariji Mostarci, nalazila se na samom raskršću ulica Mostarskog bataljona i Bulevara, na rampi kod Gimnazije, na uglu gdje je do ovog rata bila zgrada banke. Porušena je nakon izgradnje zgrade banke oko 1960. godine. Njeno korito bilo je specifično i sličilo je na veliku morsku školjku. Javna česma koje se malo ljudi sjeća, nalazila se u Franjevačkoj ulici (prije Matije Gupca) ispred Hrvatskog kulturnog društva Hrvoje, na samom kraku Radobolje, a izgrađena je još 1885. g. Uklonjena je ranih 1960-ih godina. Kod džamije Ibrahim-age Šarića (Šarića džamije) na Luci godine 1885. postavljena je javna česma, kojoj je kasnije nadograđeno kameno postolje. Kad se uređivao prilaz džamiji naknadno je prebačena na zapadnu stranu ulice na zid jedne privatne kuće, da bi u šezdesetima i ona zauvijek bila uklonjena. U Donjoj Mahali južno od Sevri Hadži-Hasanove džamije 1860. g. izgrađena je kamena česma kojoj je također naknadno montirano betonsko postolje i koja je također u eri uklanjanja česmi (1960-ih) demontirana. U novije vrijeme je na istom mjestu izgrađena javna česma.
Prva fotografija: Mostarskog bataljona (vide se ostaci česme u zidu) 1960.,
Druga: česma ispred Hrvoja 1935.
(Tibor/cidom)
01.04.2019.

Ja sam OK, je li sve OK!


Prije 180 godina nastala je najčešće korištena riječ na svijetu.
Charles Gordon Greene, urednik „Boston Morning Posta“ bio je prilično duhovit momak. U svojim članicima namjerno je koristio pravopisne skraćenice, što je početkom 19. vijeka bilo u modi. Na primjer „no use“ (beskorisno) je označavao sa KY „know yuse“ (zna koristiti), ili za „enough said“ (dovoljno rečeno), stavljao je NS „nuff said“.
U jednom izvještaju od 23. marta 1839. godine, Greene je izvještavao o zabavnom druženju „Anti-Bell Ringing Sociaty“, koji je ismijavao vladinu zabranu korištenja zvonceta u saobraćaju.
U jednom dijelu svog teksta napisao je „all correct“ (sve ispravno) i skratio ga na „o.k“, na osnovu fonetskog izgovora „oll korrekt“. Američki etimolog Allen Walker Read je ovaj govorni vic otkrio tek 1963. godine i tada objavio kao službeni rođendan danas najčešće korištene riječi u svijetu.
Iz ove skraćenicu je kasnije nastala riječ „okay“. Druge novine su to preuzele, i riječ je stigla u svakodnevnu jezičku upotrebu, sve do ključne opcije u vremenima kompjutera („Ok“ ili „odustani“), a čak se koristila i u njemačkim šlagerima, kada je iznenada nastala nova mogućnost opisivanja emocija.
Od riječi „o.k“ nastao je krug od palca i kažiprsta, kada se mimikom želi kazati da je sve u redu.
Čak ni prve riječi prvog čovjeka na Mjesecu Niela Armstronga nisu bile „Ovo je mali korak za čovjeka…“, nego „O.k. Motor stop“.
Među omladinom vrlo korištena uzrečica „oki-doki“ nastala je od riječi „okay“, a prvi put je izgovorena u američkoj televizijskoj seriji „Mali razbojnici“.
Danas svi daljinski upravljači imaju srednje dugme na kome stoji OK, čime se potvrđuje pravi izbori komandi na TV.
O riječi „OK“ 2010. godine je napisana čitava knjiga, autor je profesor Allan Metcalf, a naslov “OK: Nevjerovatna istorija američke najveće riječi“.
(stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
30.03.2019.

Sa stranice Cidom: Lira


U blizini Carinskog mosta, na lijevoj obali Neretve, imao je svoju zgradu Gavro Papo još početkom 20. stoljeća. Bila je to stambeno-poslovna zgrada, a u njoj je bila kafana nazivana i „Gavrin kupleraj.” Kafana je radila sve do 1944. g., kada je zatvorena. Zemljište ispred ovog objekta je još početkom 20. stoljeća kupio Ibro Hakalo i na njemu sagradio privatnu kuću i u njoj otvorio kafanu Lira. Bila je neugleda, ali zbog blizine željezničke stanice dobro posjećena. Imala je pokatkad i živu glazbu, a nezaobilazan je bio nastavak tradicije okupljanja „prijateljica noći”, koje su zanimanje iz Gavrinog kupleraja premjestila u ovu kafanu. Kafana je radila sve do 1992. g., kada je nakon završetka rata u potpunosti srušena.
Fotografija Lire iz 1900-ih.
(Tibor/cidom)

29.03.2019.

Sa stranice Cidom: Javni klozeti




Dolaskom austrougarske vlasti uočio se nedostatak javnih toaleta u gradu pa je na sjednici Gradskog vijeća od 7. 6. 1909. g. donešena odluka o njihovoj izgradnji. Tada je prilično ambiciozno odlučeno da se izgrade zidani javni zahodi na čak šest mjesta po gradu i to: u Štefanijinom šetalištu preko puta Gimnazije, na Musali nasuprot hotela Narenta, na Velikoj Tepi kod Suhodoline (danas početak stepenica koje vode s Glavne ulice u Hendek), na Luci u Glavnoj ulici, u Karađozbegovoj ulici i na Starom pazaru u Donjoj mahali. Budući nije bilo dovoljno sredstava za izgradnju svih zamišljenih javnih zahoda odlučeno je da se prvi javni toaleti izgrade na Velikoj Tepi i na Musali. No, godine 1913. su po projektu Dragutina Köhlera ipak završena tri zahoda, treći kod Gimnazije. Nažalost, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća odlukom Općine porušeni su svi javni toaleti u gradu.
Fotografija - u dnu slike javni toalet kod Gimnazije, 1960-ih.
(Tibor/cidom)
28.03.2019.

Sa stranice Cidom: Kantarevac


Starije generacije još živućih Mostaraca vrlo se dobro sjećaju parkića u Liska ulici točno preko puta zgrade Dispanzera. Relativno malen, imao je nekoliko klupa i pješčanu stazu cijelom dužinom parka; bio je malena oaza zelenila i skrovito mjesto za zaljubljene. Međutim, malo je poznato da je sve do 1954. g. na ovom mjestu postojalo oveće groblje s brojnim nišanima. Bio je to harem Kantarevac. Harem je formiran na vakufskom zemljištu džamije hadži Memije i imao je površinu od 3000 m², a vakif je zemljište namijenio baš u tu svrhu. Dolaskom austorougarske uprave, a prilikom izgradnje željezničke pruge, u ovaj harem je prebačen dio ostataka umrlih i nišani iz Lakišića harema. Četrdesetak nišana s arapskim epitafima tada su ugrađeni u zid koji opasuje ovaj harem. Liska-harem, kako ga danas nazivaju, godine 1954. potpuno je poravnat; dio je prenamijenjen u igralište, a dio u park. U toku zadnjeg rata, park je silom prilika ponovno povratio svoju prvobitnu namjenu jer su se u njega pokapale prve žrtve stradanja Mostara – vojnici Armije BiH, HVO-a kao i civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Fotografija Johanna Grafa iz 1905. g.
(Tibor/cidom)

27.03.2019.

Krmci uživaju protekciju – Musavat br. 9. iz 1906. godine


U časopisu Musavat, broj 6 iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst:
“I krmci uživaju protekciju. Ima već dulje vremena kako je gradsko poglavarstvo zabranilo da se stoka prodaje po čaršiji. Mi se ovoj naredbi ne bi protivili kad bi se protezala na sve životinje koje spadaju u stoku, pa bilo svinje ili ovnovi. Megjutijem, nije tako. Svinje se i danas prodaju na sred ulice, dok ovnove, i kad je pred hadžijski bajram, tjeraju na ogradu. Ovo je sa svijem neopravdano. Ako je već jedanput naredba izdata onda treba da vrijedi za sve životinje, a ne samo za ovnove. Ako baš gradsko poglavarstvo ne može a da ne učini protekciju, onda je trebalo dati ovnovima, koji ne kriče i ne grokću, a ne svinjama. Pred našom se je redakcijom neki dan uhvatila gungula radi svinja. Jedan je seljak krmetaru prodavao svinje, pa dok ih je krmetar opipao i na rukama izvagao, krmci su se užasno derali, da smo morali baciti pero. Premda je u toj gunguli učestvovao i jedan policijot, ipak ih nije htjeo opomenuti. Prema ovome izgleda da krmci ne spadaju u stoku. Mi upozoravamo gospodu sa gradskog poglavarstva da prelistaju prirodopis, pa će se uvjeriti da i krmci spadaju u stoku. Ako je slučajno u prirodopisu koji su oni pregledali, falio list gdje govori da su i krmci stoka, neka kupe nov, imaju fala Bogu dosta novaca koje su utjerali globeći one što prodaju ovnove po čaršiji”.
Kako bi rasteretili grad od stoke, opština je donijela odluku da se stočni pazar s Velike Tepe (Glavne ulice) preseli u četvrt Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako i bi učinjeno. Pazar je ograđen i započelo se s prodajom stoke za pazarne dane, i to srijedom. Time je donekle omogućen brži razvoj toga dijela grada, a istovremeno je smanjena gužva na Glavnoj ulici.
Po toj ogradi za stoku narod je taj dio grada prozvao Ogradom.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
26.03.2019.

Sa stranice Cidom: Bazen


Sve do 1958. g. jedini bazen za kupanje i treninge plivača, bio je mali, dvanaestmetaski, otvoreni bazen u Sjevernom logoru. Te godine u upotrebu se pušta novoizgrađeni plivački bazen olimpijskih dimenzija (50 x 25 m, dubine do 4,5 m) sa skakaonicom na tri etaže visokom 10 m. Zagrebački arhitekt-projektant Slavko Delfin je skladno ukomponirao bazen sa svim sadržajima na samu liticu rijeke Neretve. Njegova gradnja je uveliko ubrzala i unaprijedila razvoj plivačkog sporta u gradu na Neretvi. Inače je za potrebe gradnje ovoga zdanja bilo prekopano tzv. Novo groblje iz kojega su ekshumirani posmrtni ostaci mnogih znamenitih Mostaraca. Popularni Bazen je služio kao sportski objekt (olimpijski bazen) i kao gradsko kupalište. Na njemu su bili česti i međunarodni susreti. Mogao je primiti i do 1 500 gledalaca. Bazen je u 1999. g. adaptiran. Porušena je olimpijska skakaonica i dograđeni su neki novi pomoćni objekti.
Fotografija iz 1970-ih.
(Tibor/cidom)
25.03.2019.

Sa stranice Cidom: Jagnje


Uz trasu stare željezničke pruge, na uglu križanja ulica Kolodvorska (prije Moše Pijade) i Mostarskog bataljona, izgrađena je odmah iza završetka Prvog svjetskog rata dvokatna stambeno-poslovna zgrada u čijem se prizemlju nalazio ugostiteljski objekt – bila je to kultna gostionica Kod jagnjeta, poznatija kao Jagnje. Na katovima su bili stanovi. Objekt je projektiran kao kutni, s dvama identičnim krilima spojenim pod pravim kutom. Objekt zavidnih dimenzija odlikovao se elementima historicističke gradnje neobaroknih karakteristika. Nacionaliziran je nakon Drugoga svjetskog rata. Istu funkciju i naziv objekt je zadržao do 1992. g. Ispočetka je gostionica bila vlasništvo Ivankovića, da bi je kasnije kupio Blaž Slišković (inače djed poznatog nogometaša Veleža). Nakon zadnjeg rata cijela se zgrada urušila od granatiranja i tako stoji do današnjeg dana. Fotografija gostionice Kod jagnjeta iz 1926. g.
(Tibor/cidom)

24.03.2019.

Sa stranice Cidom: Đački dom


Đački dom. Prva građevina koja se u Mostaru počela graditi nakon završetka Drugog svjetskog rata bio je Đački dom. Kompleks njegovih zgrada proteže se između ulica Kralja Zvonimira (prije Ante Zuanića) i Stjepana Radića. Ubrzani priljev učenika iz bliže i dalje okoline Mostara, ponukao je 1947. g. početak gradnje jednog kompleksa za smještaj đaka, a prema projektu Romea Tiberia. U to vrijeme je to bila građevina na periferiji Mostara, jer iza nje su se prema zapadu pružali nepregledni voćnjaci i bašte. Uslijed nedostatka odgovarajuće opreme i pomoćnih sredstava, gradnja se odužila, pa je još nedovršen Dom svečano otvoren i useljen tek 1949. g., s tim da je tek 1951. g. dovršena fasada i neki pomoćni objekti. Dom je mogao primiti skoro 1.200 učenika. Godine 1976., prema projektu arh. Romea Tiberija dograđena je uz Dom i gimnastička dvorana. U prostorijama Đačkog doma priređivane su brojne kulturne manifestacije, među njima i likovne izložbe. Dom je bio u funkciji sve do rata 1992. g. Danas ima potpuno drugu namjenu. Fotografija iz 1954. g.

(Tibor/cidom)
23.03.2019.

Sa stranice Cidom - Dom zdravlja na Šemovcu


Dom narodnog zdravlja na Šemovcu. 
U Mostaru je sredinom prošlog stoljeća postojao Dom narodnog zdravlja, a nalazio se na Baščinama, pored nekadašnjeg hotela Ruža (danas hotel Marriotta). Dom je otvoren neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bila je to prilično velika kuća izgrađena od drvene građe, s dva kratka krila na oba kraja. Služila je kao dom zdravlja za brojne stanovnike Podhuma, Šemovca, Donje mahale i Starog grada. Iza 1954. g. u jedno krilo zgrade je uselio Aero-klub Mostar, a u drugo Projektant. Kasnije su uselile službe radne organizacije Parkovi i nasadi i koristili su je sve do 1968. g., kada je srušena. Fotografija Doma narodnog zdravlja 1940-ih
(Tibor/cidom)

22.03.2019.

Sa stranice Cidom - Časničko činovnička kasina 1878. godine


Gradnja zgrade Časničko činovničke kasine prema projektu ing. Hausera započela je 1881. g., a 1884. g. dovršena na Mejdanu (Trg 1. maja), odmah uz Atik džamiju. Mora se istaći da je zgrada koja se prije nalazila na mjestu novoizgrađene Oficirske kasine bila jednako tako lijepa i monumentalna, ali je zbog nefunkcionalnosti srušena. Kasina je svečano otvorena 9. travnja 1885. g., imala je velike prostorije, između ostalog prostranu čitaonicu, jednu kolosalnu salu za kavanu i jednu ne manju blagovaonicu, u kojoj su se održavali koncerti, igranke, kino i pozorišne predstave. Ova nekada veoma lijepa zgrada stradala je od bombardiranja krajem Drugog svjetskog rata, pa je obnovom i dogradnjom izgubila svoj prvobitni, autentični izgled. U raznim vremenima mijenjan je naziv ove zgrade, pa je Mostarcima poslije Drugog svjetskog rata ova zgrada poznata pod nazivom Dom JNA, a u ratu 1992. – 1995. kao Dom Armije BiH, da bi se poslije toga u ovoj zgradi smjestile prostorije MUP-a Mostar. Nakon iseljenja MUP-a zgrada je zapuštena i u prilično lošem je stanju. Fotografija - zgrada koja se nalazila na mjestu prije gradnje Oficirske kasine i Atik džamija, 1878.g.
(Tibor/cidom)

Stariji postovi