Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


24.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica od Kljunova sokaka




U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Prva kino predstava u Mostaru održana je 1905. godine sa pokretnim kino projektorom kojim je rukovao jedan podoficir austrijske vojske.
Prema nekim saznanjima, film je u nijemoj verziji prikazan pod jednim većim šatorom na lokalitetu Kalajdžića sokaka. Kasnije, odnosno 1912. godine, otvoren je prvi bioskop u današnjoj Fejića ulici i nosio je naziv Uranija, vlasništvo Tiberija.
Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedžijine džamije bio je niz malih dućana: fotograf Kolaković, voćarska radnja Avde Fejzića, brijačnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulić, stanar zgrade u kojoj je živio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo.
Malo sjevernije od kina Zvijezde na suprotnoj strani Fejićeve postoji i danas jednospratnica, u kojoj je stanovao taj poznati mostarski ljekar. On je 1900. godune proglašen počasnim građaninom Mostara. U maju 1973. godine, na toj kući je postavljena spomen ploča u njegovu čast, koja je u zadnjem ratu 1992./93. skinuta i nikad više nije pronađena. Uz trafiku je bila aščinica, vlasništvo Gaševića. Još za vrijeme Austrougarske tu je izgrađena jednospratnica, u čijem prizemlju su bili navedeni dućani, dok je na spratu bio stan porodice Schenk. Muž je bio zaposlen na željeznici a supruga Marija je bila babica. Godine 1942. su napustili Mostar i preselili u Njemačku.
S lijeve strane, niže Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zapošljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanović-Cojla, kasnije poznati ulični prodavač novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je držao Šerif Frko. Malo niže, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasništvo Kuljića i bravarska radnja Bega Bilalovića. Preko puta, u Salatića kući, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasništvo Blagajca, te popularna radnja za izradu šešira, u kojoj je radio Marko Terzija.
U Karađozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balića i vulkanizerska radnja Drage Trajkovića. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, čiji je vlasnik bio Sandžaktar, a južnije porušeni Dom staraca (prije se zvao Uboški dom). Na toj ruševini, raja je napravila malo igralište, gdje se igralo “krpenjaka”, a igralište je nazvano “Monte Karlo”. Zašto, to niko nije znao.
Slika 1. – Fejićeva – jednospratnicaSchenk, fotografija iz 1963. (vlasnik: Gordana Miletić Buzaljko)
Slika 2. – Fejićeva – kino Zvijezda, 1957.
Slika 3. – Fejićeva – gostiona Lovac, 1970-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
20.05.2017.

Mostar očima stranih putopisaca: Burek i kafa su nešto najbolje u Mostaru




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu 6uka.com 16. maja 2013 godine, a originalni tekst je objavljen u magazinu „Sabotage Times“, autor je Ben Martin, ugledni britanski novinar)

U magazinu "Sabotage Times", ugledni britanski novinar Ben Martin do najsitnijih detalja opisuje putovanje Balkanom, posebno se osvrčući na Mostar, gdje je prvi put u životu probao “burek i bosansku kafu”.

“Jednostavno je kada probate kafu ili sir, ali kada isto to probate u egzotičnom ambijentu okruženi cvrkutanjem ptica i prelijepom i čistom prirodom, onda se osjećate zadovoljnije i sretnije nego ikada prije”, napisao je britanski novinar o svome iskustvu.

Napominje da, ipak, za vegeterijance Balkan i nije baš najidealnije mjesto, “jer je meso u njihovoj kuhinji neizostavno”.

“Boravak u zemljama bivše Jugoslavije, lijepa kakva samo ona može biti, stvarno nije baš najbolje putovanje za vegeterijance. Nacionalna kuhinja svake istočne evropske zemlje se, uglavnom, zasniva na obilju mesa i zato sam se ja u početku odlučio hraniti samo sirom i hljebom”, napisao je ovaj Britanac.

Međutim, nakon određenog vremena "gladovanja”, napominje kako je počeo tražiti nešto što bi mu “malo bolje zagolicalo nepce”.

“Tada sam putovao iz Splita u Hrvatskoj u Mostar u Bosni i Hercegovini, o kojem sam prije toga imao priliku samo da čitam u knjigama. Prvo što sam zapazio je prekrasni Stari most”, piše Martin navodeći kako ga je najviše impresionirala “prirodna ljepota” grada Mostara.

“Ono što me je najviše zadivilo u Mostaru je njegova neopisiva ljepota i taj prekrasni doživljaj mira. Prije dolaska u tu zemlju, o BiH sam u mislima imao predstavu sastavljenu od scena iz filma 'Iza neprijateljskih linija', gdje dominira preduga zima i pohabani starci u prslucima”, ističe Britanac Martin.

Objašnjava kako je ta slika o Bosni bila totalno iskrivljena, istakavši kako je došao u “jedan vrlo egzotičan i prelijep predio”.

“Osmanski period je ostavio snažan utjecaj na ovaj dio Evrope. Osjećao sam se vrlo egzotično u malim bazarima, uživao sam u snažnom mirisu jake kafe i ragledanju. Nakon što me kafa dovoljno zagrijala, odlučio sam da nešto pojedem na obalama rijeke Neretve odakle sam mogao da vidim gomilu turista koji čekaju da vide nekog skakača, koji će izvesti skok u rijeku”, kazuje ovaj Britanac.

Napominje kako mu je konobar u restoranu preporučio burek kako bi se “zaista najeo”.

“Preporučili su mi da uzmem burek, koji je inače sa mesom, ali ja sam uzeo onaj sa sirom. To je pita umotana u tijesto. Iznad mjesta gdje sam sjedio nalazilo se nekoliko stabala i čulo se cvrkutanje ptica, bio sam zaista više nego zadovoljan. U tom trenutku sam osjetio da želim uhvatiti svaki tračak balkanske ljepote”, napisao je Martin.

U svom tekstu objasnio je i način na koji se spravlja tradicionalna bosanska kafa.

“Kafa je servirana na jedan poseban, tradicionalni način, u okićenoj i ukrašenoj džezvi sa okruglim fildžanima. Kažu da je tajna ukusa kafe u načinu pripreme. Nakon što voda prokuha u džezvi, u nju se doda kafa i još malo vode na kraju, i sve se izmiješa. Zaista me lijepo ugrijala i dala mi unutarnji mir i zadovoljstvo”, piše Martin napominjući kako je onda red došao na bosansku pitu od sira.

“Kada sam je probao, u ustima sam osjetio onaj prekrasni ukus kozijeg sira. I tada sam osjetio da je to nešto vrhunsko što neko može poželjeti kada se radi o hrani. Pecivo je bilo perfektno pripremljeno, vlažno, ali ne previše masno i malo hrskavo izvana”, piše britanski novinar.

Na kraju je napisao kako je avantura kroz BiH za njega bila jedan od najboljih momenata u životu.

“Sjedio sam u tom restoranu i udisao mirisne i čiste zrake i posmatrao kako ljudi hodaju ulicom. Kafa je počela da mi kola venama, i onda sam osjetio i ukus bosanske pite. Mislim da se nikada nisam osjećao tako zadovoljnim kao u tom momentu”, napisao je ovaj Britanac o svome doživljaju putujući kroz BiH.

linkovi:



(spagos)
19.05.2017.

Promocija knjige „Mostarski liskaluci“ 29. jula 2017.


PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI"
29.juli/srpanj 2017. 20:00 tot 3:00
Centar za kulturu Mostar & Restoran Liska Mostar
PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI" I IZLOZBA AKVARELA MIODRAGA MILICEVICA "MOSTARSKE FACE " CE SE ODRZATI U Centru za kulturu Mostar sa pocetkom u 20 casova...Tu ce biti odrzan Kulturni program Promocije u okviru manifestacije "Mostarsko kulturno ljeto"...
Zabavni program Promocije se odrzava neposredno poslije toga u Restoranu "Liska"(par stotina metara dalje) uz muziku i domace specijalitete.

Izdavač:
Autori svih tekstova i financijeri ovoga izdanja su članovi Facebook grupe “Mostarski liskaluci”
Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić
Lektura i korektura: Tibor Vrančić
Stručni savjeti: Armin Delalić, Arijana Kandić Hindić, Ognjen Pudar i Elvira Jazvin Sabljić
Rizničar/Blagajnik: Adis Hondžo
Naslovnica: Davor Šaravanja
Ilustracije: Akvareli Miodraga Milićevića
Urednik: Zdenko Bošković
Prvo izdanje: 2017. g.
Copywright ©2017 Text and Artwork: Zdenko Bošković
Naklada: 1 000 komada
Tisak: Print Team d.o.o., Mostar
Mnogo više liskaluka možete pronaći na facebook stranici:

(mostarsliliskaluci/facebook)
17.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica i dućani





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo, u više nastavaka, čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Na prostoru od stare Pošte do Tepe mnogo toga više nema. Tako su nestale i dvije stare kuće, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile između stare Pošte i objekta u vlasništvu Merdže, u čijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijačnica i prodavnica “Kraš”. Malo niže, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali dućan-ćepenak, vlasništvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovića, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegović, Rajković…
Pred Drugi svjetski rat, tačno preko puta stare Pošte, imao je limarsku radnju David Frommer, nastanjen u Mostaru još od 1878. godine. Bio je učitelj u zanatskoj školi, a u svojoj limarskoj radnji je prodavao i radio aparate. Radnja je zatvorena nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije je u njoj boravilo Lovačko društvo. Posebnu ljepotu, uz samu Fejićevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovića-Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova ćoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić. Odatle, prema kinu “Zvijezda” (ranije “Central”) bilo je nekoliko starih turskih kuća, a ulazi su bili iz Fejićeve ulice.
Uz kino je bila prodavnica i skladište galanterijske robe u vlasništvu Salke Pajevića, a u produžetku i slastičarna, vlasništvo Štauda. Iz Trebinja, 1921. godine, u Mostar dolazi Čeh Adolf Staud (Štaud), slastičar po zvanju, koji otvara slastičarnu u ulici Kralja Tomislava (Srednja ulica) odmah uz tadašnje kino „Central“ (kasnije Zvijezda) i u ono vrijeme je slovila za najbolju slastičarnu u Mostaru. Bila je otvorena sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je nacionalizovana. Adolf Staud je umro u Mostaru 1949. godine), a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslića). Zgradu na južnom križanju ulica Fejićeve i Huse Maslića (Zavod za zapošljavanje) izgradio je Husaga Komadina 1889. godine, da bi se kasnije na njenoj istočnoj strani izgradio jedan objekat koji je služio za policiju i zatvor, pa je i sam sokak dobio naziv Policijski. Poslije Drugog svjetskog rata je srušena i izgrađena je stambena zgrada za vazduhoplovne oficire. Tu je bila Miletića kovačnica, a svi objekti i avlije činili su splet stare arhitekture, koji se graničio sa Brkića ulicom i starom Vatrogasnicom. Završnicu prema sjeveru činila je radionica familije Rendulić, kao i podrum vlasništvo Loza. Od Rendulića radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta dućana i magaza, a posebnu ljepotu davala je džamija Husein hodžina na samom ulazu u ilicu Huse Maslića iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.
Iz rukopisa Hivzije Hasandedića saznajemo da je u malom haremu (groblju) Husein-hodžine džamije, koja se nalazila na uglu Titove i Huse Maslića ulice nalazio stećak na kome je uklesano da tu počiva Radivoje Krivonosić, jedan od posljednjih bogumila (paterana).
Slika 1. – Srednja ulica (Fejićeva) na kojoj se vide zidovi kuća Humo i Tiberio, između Stare pošte i Kraša, 1938.
Slika 2. – Srednja ulica (Fejićeva) – dućan Salke Pajevića s galanterijskom robom kraj kina Zvijezde, 1943.
Slika 3. – Srednja ulica (Fejićeva) – Ljubušakov ćošak, 1960. g.
Slika 4. –Obilježena je džamija Husein Hodžina na Glavnoj ulici u parku kod Prvog nebodera, 1900-ih

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
15.05.2017.

Plemena koja je zaboravilo vrijeme


Nevjerovatne fotografije autohtonih plemenskih zajednica iz nekih najudaljenijih uglova planete.
Fotograf iz New Yorka, Terry Gold, kaže kako je želio napraviti „bilješke milosti“ čovječanstva. Živopisne uspomene sa dijelova planete, od vremena kada je kao dijete vrtio globus, da bi kasnije otišao na ta mjesta, koja još uvijek skrivaju svoje neotkrivene tajne.
U svom fotografskom projektu „Still Points in a Turning World“ (Mirne tačke u okrenutom svijetu) išao je tragom plemena koja još uvijek žive svojim mirnim načinom života, dok vrijeme nemilosrdno juri naprijed. Slike su prikaz višedecenijske karijere i mogle bi poslužiti kao podloga za diskusiju o globalizaciji koja ugrožava autohtone kulture.
Njegove uspomene polaze od vremena kada je još kao dječak sa znatiželjom vrtio globus, želeći otići u te daleke, misteriozna kutke zemljine kugle, želeći se više posvetiti tim ljudima, koji još nisu zaboravili stari način života. Na putu su mu se našla imena kao što su Samarkand, Lhasa, Timbuktu, a sanjao je o karavanskom putu preko Himalaja, pronalaženju skrivenih kraljevstava. Čim je bio dovojno odrastao, objesio je oko vrata svoje tri kamere i krenuo svojim životnim putem…
Tokom putovanja u udaljene krajeve svijeta, posebno je istraživao univerzalnu multikulturalnu istinu, važnost porodice, zajednice, rituale i nevjerovatne različitosti njihovog izraza. Fotografije su bile svjedok prolaznog trenutka u vremenu. Iako su udaljene hiljadama kilometara, mnoge plemenske zajednice su uporne u očuvanju svoje domorodačke kulture, dijeljenja zajedništva i očuvanju njihovog načina života.
Projekat je radio u Namibiji, Etiopiji, Keniji, Nigeru, Indiji i Kini, zbog čega je dobar dio svog života posvetio posjetama autohtonim plemenskim zajednicama na našoj planeti.
Prema riječima Golda, „tradicionalna znanja autohtonih zajednica ima moć da doprinesu modernoj viziji tehnologije, nauke, medicine i održivog načina življenja čitave planete. Iako se sa ovih slika ne mogu vidjeti naši vlastiti običaji i tradicija, ostaje nada da če se na njima prepoznati zajednički znaci čovječanstva“.
„Ako dijelimo naše priče i cijenimo misterije svakog društva, možda ćemo, ipak, steći dublje razumijevanje svega onoga što se nalazi i iza i ispred nas. Autohtonih kultura, koje prate njihov način života, ubrzano nestaje. U opasnosti je da, takođe, nestane bogata arhiva znanja i stručnosti. Ipak, promjene same od sebe ne uništavaju ni jednu kulturu. Svako društvo se stalno razvija. Različite kulture opstaju u čast prošlosti i imaju pravo glasa za svoju budućnost, tako da mogu zadržati svoj duh i lice u naletu globalizacije“, kaže Gold.


Slika1. Hamar u Etiopiji i polunomadsko pleme stočara, govedara, koji imaju čitav niz jedinstvenih rituala za korištenju maslaca, kao proizvoda ljepote. Žene na svoju kosu nanose mješavinu maslaca i crvenog okera.

Slika 2. Namibija, žena u svjetlosti vatre


Slika 3. U Nigeru, u plemenu Wodaabe ljudi omotavaju ukrašenu tkaninu oko struka na dole, kako bi naglasili svoju visinu, a nose šarene kuglice i vezene pojaseve, te pokrivala za glavu sa visokim perjem


Slika 4. Niger, Ako je pala dobra kiša, provodi se izbor ljepotice nazvan Gerewol, pri čemu muškarci igraju ples zvani Yaake


Slika 5. Niger, legendarni nomadi i stočari u Sahel pustinji, pleme Wodaabe su posljednji nomadi na Zemlji.


Slika 6. Etiopija, U dolini Omo su ubojeđeni da je ovdje rodno mjesto čovječanstva, a odatle potiču mnoga autohtona plemena.


Slika 7. Maasai prave vatru.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
15.05.2017.

Novi put svile












Putem, kojim se nekada na leđima kamila ljuljala roba, razni materijali, čaj i žad, sada se kotrljaju teški teretni vozovi, a nafta i gas protiču kroz pipeline. Peking ulaže milijarde dolara u puteve, željeznice i luke, daleko od granica Narodne republike Kine. Uzduž nekadašnje trgovačke rute, prema Evropi i Africi, trebala bi da nastane jedna nova, moderna saobraćajna mreža.
U toku naredne, samo jedne decenije, u projekat, koji podrazumijeva novu infrastrukturu, biće uloženo 1,6 milijardi dolara. To je mamut projekat, kojim bi bilo obuhvaćeno 65 zemalja, u kojima živo oko 70 posto svjetskog stanovništva. Radi se o gradnji moderne saobraćajne mreže sa novim privrednim koridorima, uzduž mitske antičke trgovačke rute, koji povezuju Aziju sa Afrikom i Evropom, putevima ili morima.
Postavlja se pitanje: Zašto Kina to čini?
Put svile je stari pojam, a za Kineze sada dobije jedno sasvim novo značenje. I uz sve to, nudi dosta štofa za ostvarenje nekih snova.
Nekada je završetak Puta svile bio negdje u srcu Evrope, kako su to opisivali mnogi putopisci. Ime je nastalo u davnim vremenima, a koristilo se i kasnije, u ranom srednjem vijeku, a put je vodio ka gradovima, koji su nosili imena Aleksandrija, Antiohija, ili Konstantinopolj. Put je išao i nekom morskom rutom, u tadašnji veliki Rim. Tamo su se od davnina i muškarci, kao i žene, podjednako uvijali u svilu i kitili zlatom, gledajući kako da nadmaše jedni druge. Situacija išla daleko, čak dotle, da je i rimski Senat zabranjivao luksuz ovake vrste. Tada su tajnovitu, daleku, zabranjenu zemlju na kraju svijeta nazivali „Serica“, koja je porijeklo vukla iz kineske riječi seres, svila. Zemlja u kojoj su na bezbrojnim stablima dudova, još bezbrojnije svilene bube odrađivale svoj posao, o čemu stari Rimljani nisu imali pojma. Zemlja svile, bila je skoro 7 hiljada kilometara daleko, na istoku. Na dalekom istoku. A zvala se Kina.
Put svile se nije oduvijek tako zvao. Takvo ime je staro samo oko 150 godina. Imenu hiljadugodišnje mreže trgovačkih puteva između Kine i Evrope, kumovao je njemački geograf Ferdinand von Richthofen 1877. godine. Avanturisti i istraživači, kao što je bio Sven Hedin, ovaj termin su učinili popularnim i poznatim, kroz njihove knjige i predavanja.
I, naravno, svila nije bila jedina stvar koja je prenošena tim putem između istoka i zapada. Uz svilu su iz Kine dolazili porculan, keramika, čaj i žad.
Glavni grad Chang'an dobijao je, s ove druge strane, začine, lijekove, boje, zlato, srebro, drago kamenje, staklo, pa čak i egzotične životinje kao što su lavovi i papagaji. Većina dragocjenosti koje su stizale u Kinu, pri tom, nisu poticali iz Rima, nego iz zemalja centralne Azije, uzduž Puta svile. I uzgred, tim putem su se švercovali bezbrojni slijepi putnici, sa njihovim idejama, kulturom, tehnologijama i religijom u prtljagu. Budizam je tako iz Indije dospio u Kinu, a kasnije su stvorene i jevrejske i hrišćnske zajednice (uglavnom Nestorijanci). A Evropa se od Kine upoznala sa proizvodnjom papira i crnog baruta. A vijekovima kasnije i sa opakom bolesti po imenu kuga.
Ekspanzija kineskog carstva prema zapadu pod carem Han Wudi (141 do 87. godine p.n.e.) omogućila je procvat Puta svile. Car Han je udvostručio njegovo carstvo, okupirao teritorije, u kojima su boravili neprijateljski Xiongnu. Trgovački putevi su od tada postali sigurniji. Trgovina je, takođe, cvijetala pod vladavinom dinastije Tang (7 do 10 vijeka n.e.), a kasnije i pod Mongolskim carstvom (do 13. vijeka). U vrijeme vladavine Mongola, venecijanski trgovac Marco Polo stigao je do legendarnog Cathaya, kako je on nazivao Kinu (Cathaya, Kitai). Putovanje ovim putem nikad nije bilo lagano. Stvari su postajale skuplje, pošto su prenošene na leđima kamila, kako u jednom, tako i u drugom smjeru. Karavani su pred sobom imali duga i teška putovanja, koja su koštala čitavo bogatstvo, a često i kroz, po život opasnim, pustinjama. Međutim, postojalo je više ruta. Ponekad su trgovci išli rutom sjeverno od pustinje Taklamakan, ponekad su se odlučivali za južne rute. Najvjerovatnije, ni jedan karavan nije čitavu rutu do Kine prevalio u jednom komadu. Najčešće je roba, negdje na putu, prodavana međutrgovcima, koji su je nastavili prenositi dalje, a oni koji su robu dovezli dotle, kupovali bi drugu robu, i vraćali se nazad. Trgovačka posla. Narodi uzduž Puta svile profitirali su vijekovima od trgovine, kao Parther, (Parćani, Pehlivani), Sogdiani, Xiongnu, ili Tibetanci.
Sunovrat Puta svile počeo je s prestankom „Pax Mongolica“ (Mongolski mir). Ratovi i bande stvarali su ogromne probleme karavanima. Put je zapečaćen pojavom prekomorske trgovine, prije svega dolaskom evropske pomorske i kolonijalne moći. Portugalci su u Kinu stigli morskim putem 1514. godine. Do Kine se sada dolazilo novom, bržom i sigurnijom rutom. Dolaskom zapadne pomorske moći, dovelo je do propasti Kine, tako da je njihovo „Carstvo sredine“ postalo igračka za kolonijalne sile, a to je trauma, koja u kineskoj nacionalnoj psihi odzvanja sve do današnjih dana.
Xi Jinping ima „Kineski san“ da obnovi stare vrijednosti: da Kina bude zemlja u sredini svijeta, s kojom se trguje, prema kojoj su usmjereni pogledi iz čitavog svijeta,  ali da se za to plaća i cijena.
Sve to zvuči kao obnova moći Han i Tang dinastija. Kineska propaganda govori o „Novom putu svile“ na kome se radi o mnogo saradnje i jednakosti, na kome bi u praksi, glavnu riječ u svemu vodila Kina.
U idealnom svijetu, Xi Jinpinga svi putevi ponovo vode ka „Carstvu sredine“.
(izvor:sdz).
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

13.05.2017.

Knjiga Enesa Vukotića “Legendarni FK Velež Mostar, 1952.-1992.” izašla iz štampe


Upravo je iz štampe izišla knjiga Enesa Vukotića “Legendarni FK Velež Mostar, 1952. – 1992.” Knjiga je svojevrsni pregled velikog broja utakmica koje je Velež odigrao u spomenutom periodu, istorija kluba i grada Mostara, s kojim je Velež rastao i stasao u tih četrdeset godina.
Knjiga je nešto jedinstveno u svijetu, što se sa sigurnošću može ustvrditi, jer na više od 1100 stranica sadrži ogroman broj novinskih izvještaja koja je Enes Vukotić marljivo godinama sakupljao i sačuvao i u najtežim vremenima. Knjiga sadrži preko 1000 fotografija različitih generacija Rođenih. oko 600 izvještaja sa Veležovih utakmica i sve tabele prvenstava odigranih u pomenutom periodu. Pored originalnih novinskih izvještaja iz ondašnje dnevne i sportske štampe, knjiga, za koju su mnogi još tokom njenog nastajanja s pravom ustvrdili da je knjiga novi almanah, sadrži ogroman broj fotografija kluba, fudbalera, ljudi u klubu i oko kluba, kao i vjerne publike, bez kojih se fudbalski klub Velež u periodu kojeg knjiga obrađuje, ne bi mogao ni zamisliti.
U knjizi se nalaze tablice iz svih prvenstava odigranih u tom periodu, izvještaji s velikih, pa čak i istorijskih pobjeda Veleža, kao što su pobjede protiv zagrebačkog Dinama od 6:0 i 6:1, protiv beogradske Crvene zvezde od 5:0 i 6:2, protiv Partizana 6:2, protiv Hajduka 5:0.
Knjiga donosi izvještaje s utakmica zlatnih godina FK Veleža, kada je hodio Evropom, u tadašnjim kupovima UEFA i Kupu kupova, te pobjeda protiv engleskog Derby Countija, moskovskog Spartaka te Borusije iz Dortmunda. U knjizi se može pročitati kako je i kada Velež dva puta osvajao Kup maršala Tita, i kako mu je titula prvaka Jugoslavije izmakla za dlaku.
Knjiga je jedno antologijsko djelo, čija će se prava vrijednost odrediti tek u godinama i decenijama koja slijede, za svakog istinskog navijača Rođenih, ali i mlađe generacije, predstavlja štivo koje preporučujemo, kako bi se podsjetili istorije kluba, da vide kako se volio i kako se voli klub, bez obzira kako i gdje igra.
Jedna impozantna knjiga od preko 1100 stranica zaslužuje krasiti biblioteku svakog zaljubljenika i prijatelja Veleža.
Knjiga se može nabaviti kod autora. Cijena 60 KM.


(spagos)
12.05.2017.

Na nebu paučina


(tekst koji slijedi objavljen je na stranici ljubušaci.com 9. maja 2017. godine, u znak sjećanja na nedavno preminulog Vehida Gunića)

Vehid Gunić(1941-2017) je bio dugogodišnji novinar,publicista,voditelj i urednik.Objavio je više knjiga,historijskih rasprava,putopisa,intervjua,dokumentarne proze,sevdalinki sa komentarima.Osluškivao  je glas naroda kako bi zabilježio mudrost ili izreku koju do tada nije čuo.Bio je i ostao jedan od rijetkih koji je nastojao sačuvati narodno blago Bosne i Dobrijeh Bošnjana. U znak sjećanja na njegovo djelo kao MEMORY prenosimo nekoliko bosanskih izreka iz njegove knjige koja je navedena u Naslovu popratnog teksta.

AKO SE NAVAKAT POĐE,NIŠTA NIJE DALEKO

Bilo je to ovako;poslije mnogo godina neviđanja došao ahbab Suljo u posjetu svome jaranu na selo. U neko doba ustrebala mu prostorija do koje i car ide pješice. Domaćin ga usmjeri niz njivu prema tome važnom objektu. Poslije izvjesnog vremena vraća se Suljo pa će ti svome domaćinu reći:
–Sve ti je lijepo i sve valja,ali,moj junače,što onako daleko napravi ćenifu?
–Ako se navakat pođe, ništa nije daleko.

BOLJE JE JEDAN DAN BITI HOROZ NEGO CIJELU GODINU KOKOŠ!

Mene se ova izreka posebno dojmila tek kad sam je čuo iz usta znamenitog Bošnjaka, sada već rahmetlije Zulfikara Zuke Džumhura. Bilo je krajem 80-tih godina XX stoljeća negdje u okolici Čapljine. Navratili smo na neku malu farmu koka nosilica. S nama je bila i Zukina supruga Vezira-hanuma. Zuko je gledao koke s nekom vrstom neveselosti da bi, na kraju,svojoj hanumi rekao: Tužno je što se ni na jednu ovu koku nikada neće popeti ni jedan horoz. Nosit će jaja najmanje godinu dana,a da im se neće ni približiti horoz. Čim prestanu nositi završt će kao bataci, krilca i kokošija prsa u dubokim zamrzivačima u mesnicama i samouslugama. Zato je naš narod, i kada nije bilo ovakvih mini-farmi, rekao da je bolje biti jedan dan horoz,nego cijelu godinu kokoš.

DA JE KUVETA KOLKO JE KUDRETA BILO BI IBRETA

Izreku sam čuo od Muhameda Brace Pašalića.Pašalić je iz Starog Majdana, jednog od najstarijih mjesta u Bosanskoj krajini. U tome historijskom mjestu Bošnjaci su uglavnom zadržali mnoge arhaizme i turcizme još od birvaktile. Tako se,kaže mi Braco, održala i ova izreka sa neobičnom vezom riječi (kuvet-kudret),a koju izgovaraju onemoćali starci u kojih duša još štošta hoće, ali neki drugi mehanizmi ne mogu.

DOK TE MAMI, ŠEĆEROM TE HRANI

Sidran je rekao da je ovo, zapravo, samo polovica izreke iz ženskog ugla jer žene,u ovako skraćenoj izreci, prikrivaju svoju sramotu i svoj poraz. One se vole uzdizati,a ne spuštati. Sidran mi je rekao kako u svom sjećanju ima ovu kazu u, trećem licu, neutralno:
Dok je mami, šećerom je hrani,a kad je domami i hljeba joj zabrani!


IZBIRAČ NAĐE OTIRAČ

Pričao mi je rah. Muhamed Čejvan, slavni banjalučki glumac (igrao je Hasan-agu 800 puta), da je ova izreka nastala u Banjoj Luci i da je u vrlo uskoj vezi i sa poznatom banjalučkom sevdalinkom „Kolika je šeher Banja Luka. Evo te pjesme pa prosudite sami:
Kolika je šeher Banja Luka
S kraja nakraj puna djevojaka
Svaka ima po ašika svoga
Samo Fata trides’i jednoga
Al ne prođe ni godina dana
Sve se cure poudaše redom
Samo Fata osta neudata.

LEGLA KUJA POD HAMBAR

Izreka se odnosi na neke mlade žene koje su se tek udale a koje, zbog nezadovoljstva u novoj sredini, zbog lošeg prijema, zbog silnog tereta koje joj svekrva i svekar natovare na leđa, pobjegnu roditeljima, a roditelji, pak,uvjereni kako kćer nije u pravu i kako mora biti strpljiva, krotka i poslušna, narede joj da se vrati u svoj novi dom. Ova nesretnica, utučena i poražena, zbog seoskog stida i rumenoga obraza, ne smjedne se odmah vratiti u novu kuću, nego se sklupča negdje oko hambara. Onda otrovna svekrva, ugledavši je, kaže tu otrovnu i užasnu rečenicu: legla kuja pod hambar!

NE DAO BOG S JEDNIM RAĐATI,A S DRUGIM HRANITI

Ova izreka pamti i zadržava u pamćenju bošnjačku nesreću u kontinuitetu. Žene su rađale, a muževi su odlazili na front da se bore za tuđe interese. Često su na tim ratištima ostavljali vlastite kosti. Onda su se nesretne udovice ponovo udavale, pa su s drugim muževima hranile djecu  iz prvog braka. Taj teški usud pratio je mnoge naše žene, ali i muževe tokom najveće tragedije Bošnjaka, ratnih godina skraja XX vijeka.

RAT ZAPOČNU POPOVI, NASTAVE TOPOVI, A ZAVRŠE LOPOVI

Ovom mišlju naš narodni genije izrekao je čitavu nauku o ratu, ratnim apsurdima i neetičkim dimenzijama rata, ukoliko se o etici u ratu uopće može govoriti, osim kada je riječ o odbrambenom ratu. Sjetite se, a neke buduće generacije neka znaju: pred rat u Bosni popovi i stado nosali su mošti nekog cara. Onda su po Bosni instalirani tenkovi i topovi. Naročito im je smetalo Sarajevo jer smo u njemu, kao i drugdje, željeli (su)živjeti. Onda „završe lopovi…“Koji lopovi? Proberite sebi, odredite sebi svoje lopove. Ne mogu ni ja sve reći.
….
(Izvor:Vehid Gunić:Na nebu paučina-Bosanske izreke,BOSNA ARS,2002.)


(spagos)
12.05.2017.

Nakon 45 godina: „Kum“ okupio ekipu na jednom mjestu






Sliku sa članovima familije, iz kult filmova Kum, s njihovog ponovnog viđenja, nakon 45 godina, mnogi fanovi bi najradije uokvirili. Na jednom mjestu našli su se Diane Keaton (71), Robrt de Niro (73), Robert Duvall (86), Francis Ford Copolla (78), James Caan (77), Al Pacino (77) i Talia Shire (71).
Bio je to, najvjerovatno susret godine, glavnih glumaca i režisera, susret kino „familije“ iz filmova „Kum“, koji su snimani 1972.  i 1974. godine.
Oni su se susreli na Tribeca filmskom festivalu u New Yorku s Oskarom nagrađenim režiserom Francis Ford Copollom.
Filmskom festivalu je pošlo za rukom da na podijum diskusiju dovede sve glavne glumce iz filmske trilogije. Francis Ford Copolla je 1972. godine uspio na napravi majstorsko djelo, film, koji je ušao u istoriju filmske umjetnosti, kao film koji je ušao u srca miliona ljudi iz čitavog svijeta. Kada danas bilo koga ljubitelja filma upitate koji mu je najbolji film svih vremena, bez imalo ustezanja će reći „Kum“.
Al Pacino je u sva tri filma „Kum“ igrao Michaela Corleonea, najmlađeg sina šefa mafije Don Vita Corleonea, koga je glumio Marlon Brando (80), preminuo je 2004. godine. Diane Keaton je igrala gospođu Kay Adams-Corleone suprugu Michaela Corleoneoa. James Caan je igrao nestašnog bosovog sina Santina „Sonny“ Corleonea, koji je poginuo u prvom nastavku filma. Robert de Niro je glumio Vita Corleonea iz mlađih dana, u drugom nastavku filma. Talia Shire je bila kćeka mezimica šefa mafije, Constanza „Connie“ Corleone. Ulogu koja se protezala kroz sva tri filma ponudio je Robert Duvall, posinak šefa mafije, Tom Hagen, „consigliere“, advokat familije i savjetnik, koji je nakon oca nastavio savjetovati i sina Michaela.
Francis Ford Copolla je tom prilikom rekao da je ubijeđen da se njegov film-klasik danas ne bi mogao snimiti. On nikad od filmskog studija nije dobio „zeleno svjetlo“ da snimi ovaj ep o mafiji. Tada je bilo veoma teško za glavne uloge dobiti glumce. kao što su Marlon Brando i Al Pacino. Ta teška borba za glavne uloge osjeća se i danas, 45 godina nakon prvog filma „Kum“.
(izvor:express)
Smail Špago


(Novasloboda.ba)
10.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Glavna i Fejićeva ulica








U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustrujemo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Mostar predstavlja mješavinu uskih mahalskih sokaka i austrougarskih širokih ulica i prostranih trgova. Glavna ulica ili Carska džada, oduvijek je bila glavna prometna arterija Mostara, kojom se odvijao ukupan promet roba i putnika pravcem sjever – jug. Takvu ulogu je posebno imala u doba osmanske vlasti. Srednja (Fejićeva) ulica nikad nije bila sokak, ali nije bila ni prava ulica iz austrougarskog perioda. I upravo taj prelazni oblik joj daje šarm, koji rijetko koja ulica ima. Prije svega, ona predstavlja sponu Musale i Starog grada, i glavna je pješačka arterija grada.
Poslije Drugog svjetskog rata, izgled čaršije se mijenja, posebno u užem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejićeve ulice sa priključnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli – objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih dućana i magaza sa svojom originalnošću i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, rađena od čamovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao što su zvekiri, mandali i krekuni.
U malo kojoj avliji da nije bilo zasađene voćke, a naročitu ljepotu davale su mirisne ruže. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, šipka, smokve, vinove loze, a ponegdje šandude i mušmule.
Slika 1. Glavna ulica – ispred zgrade Divizije (NAMA) 1920-ih
Slika 2. Glavna ulica 1940-ih
Slika 3. Srednja ulica (Fejićeva) 1939.
Slika 4. Srednja ulica (Fejićeva) 1941 (fotograf: Federico Patellani)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.05.2017.

Giro d'Italia: Po stoti put!






Giro se kotrlja i ove godine. Po stoti put!
Ove godine Giro je počeo 5. maja, prvom etapom koja je startala u Algheru na Sardiniji, a nakon 21 etape, završiće se 28. maja, finišom u Milanu. Ova biciklistička trka pripada UCI World tour 2017.
Prva trka je održana 1909. godine, a održavana je svake godine, sa izuzetkom godina Prvog i Drugog svjetskog rata. Inicijatori trke su bili izdavač sportskih novina Gazzetta dello Sport, Eugenio Camillo Costamagna i urednici Armando Cougnet i Tullo Morgagni, po uzoru na već održavanu trku Tour de France, koja se počela voziti od 1903. godine. Finansiranje Gira je uslijedilo uz pomoć Biciklističkog saveza Italije, novina Corriere della Sera, kao i raznih korporativnih sponzora.
Prvi Giro d'Italia je počeo 13. maja 1909. godine, a vožen je u osam etapa, od Milana do Napulja i nazad u Milano, gdje je finiš bio 30. maja Pobjednik prvog Gira je bio Luigi Ganna.
Od pobjednika Gira navešćemo samo neka imena, koja su ostala u sjećanju tokom čitavog stoljeća. To su Alfredo Binda (Italija), Fausto Coppi (Italija), (inače miljenik našeg mostarskog Ace bicikliste) i Eddy Merckx (Belgija), koji su bili pobjednici Gira po pet puta.
Na Giro dItalia 2017. godina starta 18 UCI timova. Uz to je organizator dao dozvolu za učešće UCI Profesional Continantal timu, a među učesnicima se nalaze i četiri italijanska profesionalna tima, sveukupno sa 198 biciklista.
Dok na Tour de Frabnce pobjednik etape nosi žutu majicu, na Giro d'Italia, po boji papira novina Gazzetta dello Sport, pobjednik etape nosi majicu roza boje,a vodeći po bodovima, nosi crvenu majicu.
Rekordi i zanimljivosti sa Giro dItalia:
Najmlađi pobjednik je Fausto Coppi, koji je osvojio Giro 1940. sa 20 godina i 268 dana.
Najstariji pobjednik je Fiorenzo Magni, koji je osvojio Giro 1955. sa 34 godine i 180 dana
Najstariji vozač koji je učestvovao je Giovanni Gerbi, koji je imao 47 godina kada je vozio Giro 1932. godine.
Najduža ikad etapa, vožena je 1914. od Lucce do Rima, u dužini od 430 km. Pobjedio je Costante Girardengo
Najduži hronometar vožen je 1951. od Perugie do Ternija, dužine od 81 km. Pobjedio je Fausto Coppi.
Prvi put je Giro išao van Italije 1920. kada je prolazio kroz Švicarsku.
Giro je 1921. godine sniman i prikazivan u kinu.
Najviše etapnih pobjeda na jednom Giru ostvario je Alfredo Binda, 12 na Giru 1927. godine.
Najviše uzastopnih etapnih pobjeda ostvario je Alfredo Binda, 8 na Giru 1929. godine.
Najveća vremenska razlika između pobjednika i drugoplasiranog ostvarena je na Giru 1914. godine, kada je Alfonso Calcolari osvojio Giro za 1 sat, 57 minuta i 26 sekundi ispred Pierina Albinija.
Najmanja vremenska razlika između pobjednika i drugoplasiranog ostvarena je na Giru 1948. godine, kada je Fiorenzo Magni osvojio Giro sa 11 sekundi ispred Ezija Cechija.
(izvor:express/wiki)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
07.05.2017.

Vožnja u Mercedesu iz 1903.






Prilikom vožnje Mercedes-Simplexa 40, iz 1903. godine, i iskusne vozače oblije znoj. Vozilo je u njegovim najboljim danima važilo kao ekstremno lagano za upravljenje.
Prilikom vožnje čuju se pućkanje ventila, zveket pogonskog lanca i buka auspuha. “Ovakvo auto ima svoju dušu” kaže Jochen Mass, nekadašnji auto-trkač i dodaje, “ To se čuje, miriše i osjeća na svakom metru puta”.
Vjetar nagoni u oči suze, a one idu vodoravno po licu. Oko ušiju fijuče vjetar, a volan se mora čvrsto držati u rukama. Vožnja automobila iz vremena prije Prvog svjetskog rata je prava avantura. Na prvim metrima glava jednog normalnog vozača iz ovih vremena je prepuna, jer je mnogo toga  potpuno drugačije nego kod današnjih automobila. Tako sirovo i brutalno, ali tako čisto i arhaično.
Uz puno osjećaja Jochen Mass dodiruje kočnice pred krivinom, a nakon ubrzanja šalta u višu brzinu. Promjena brzine ima svoj tok: pritisnuti kuplung, oduzeti gas, izbaciti brzinu vani, pustiti kuplung, onda ponovo pritisnuti kuplung, ubaciti u brzinu, pustiti kuplung i dodati gas. “Funkcioniše bolje i štiti materijal, ako se brzina brže mjenja”, kaže trkač.
Za njega su Simplex modeli prvi automobili koji su obećavali slobodu. Njima se moglo putovati na veće razdaljine, bili su jednostavni za vožnju i nudili su dovoljan radijus kretanja.
Vožnja, o kojoj se govori ovdje, nije obavljena na nekoj zatvorenoj cesti, nego u sred saobraćajne gužve, u okolini Nice u Francuskoj. Ovo mjesto nije slučajno izabrano za izlazak na cestu, 115 godina starog auta. Bio je to povratak na historijski lokalitet.
Mercedes Simplex 40 je direktni nasljednik HP Mercedes35PS, sa 35 KS, iz 1900. Optički nema velike razlike između ta dva auta. Model 40 se smatra prvim modernim automobilom, prema tadašnjim standardima. Prije toga automobili su bili preuređene kočije, ili trokolice, sa jednim ili dva cilindra. Kod modela 35, Daimler je prvi put primjenio motor sa četiri cilindra i zatvorenim sistemom za hlađenje. Imao je prijenos sa četiri brzine, diferencijal i direktno upravljanje.
O optimiranju izduvnih gasova i poboljšanju performansa, smanjenju potrošnje, u to vrijeme niko nije još ništa ni govorio. Tanji presovani čelični okvir za šasiju i kućište kartera od lakog metala, smanjivali su nepotrebnu težinu vozila.
Kroz novu konstrukciju težište vozila je bilo puno niže nego kod kočija sa pomoćnim motorom, pa je to doprinosilo puno boljim ponašanjem tokom vožnje i većim brzinama.
Prvi mercedes je bio kvantni skok, u kojem je potencijal novog izuma dosljedno sproveden. Tek tada se uviđala pobjeda automobila nad kolima sa konjskom zapregom, kažu u muzeju Mercedesa.
Mercedes 35 PS proizveden je u svega 29 primjeraka, i od njih danas ne postoji više ni jedan u životu. Nasljednik Simplex 40 proizveden je u nekoliko stotina primjeraka, niko ne zna tačnu brojku, kao ni to, koliko je primjeraka sačuvano do danas, negdje po svijetu.
Možda svega nekoliko, ili ni toliko? Jedan od njih se nalazi u posjedu Mercedesovog muzeja, i veoma rijetko se može vidjeti na ulici. Zbog toga, ovaj primjerak, kojim je napravljena vožnja u okolini Nice, ima vrijednost od nekoliko miliona eura.
Daimler je model iz 1902. nazvao Simplex jer je za tadašnje uslove bio jednostavan za opsluživanje i upravljanje. Sa današnjeg stanovišta, ne može biti komplikovaniji. Vozač ima dosta muke dok startuje motor, a za to mu je potrebna kurbla i zamah od podosta okretaja dok motor ne starta. Prije toga benzin se mora upumpati do oderđenog pritiska, paljenje naštelovati ispravno, a sve to, prema osjećaju vozača.
Od vozača se još tražilo da ima pogled na četiri pedale, dvije za brzine, i dvije metalne ručice sa strane, dugačka metalna ručna kočnica, zatim jedna od mjenjača i jedna za kočnicu. Uz to vozač imao dosta muke sa drvenim volanom, kao i armaturama sa deset staklenih kapaljki. Kroz njih je teklo ulje za podmazivanje pojedinih tačaka u motoru, gravitacijom, bez pumpe. Tada su se vozači obavezno morali zaustavljati pred servisom, kako bi prekontrolisali podmazivanje svake tačke pojedinačno.
Simplex 40 je bio zahtjevan auto u to vrijeme, ali i jedan sportski automobil. Uostalom, kod veoma rijetkih vlasnika. Automobili su tada bili igračke bogatih, a jaki Mercedes Simplex sebi su mogli priuštiti samo milioneri.
Mnogi od njih su zbog toga svoje automobile angažovali u auto utrkama. Prva trka automobila održana je 1897. godina na relaciji Nica – La Turbie. Bila je to prva brdska trka na dužini 15,5 kilometara, od Nice do mjesta La Turbie u planinama iznad Nice. Vozači se tada nisu takmičili jedni protiv drugih, nego protiv sata. Vozili su jedan iza drugog. Ukoliko su automobili izdržali trku, to je bio argument za prodaju: Pobjedio u nedelju, prodat u ponedeljak.
Tada već dolazi do komercijalne spoznaje automobila, i od strane sposobnih trgovaca počinje narudžba većeg broja automobila. Već tada se moglo govoriti i o serijama od deset pa do stotinu komada istog primjerka. Godine 1899. se prvi put pominje ime Mercedes, po imenu kćerke glavnog dobavljača Jelineka, a to ime 1902. godine postaje zaštitni znak ove vrste automobila, koje je uz kasnije dodanu trokraku zvijezdu, ostalo marka da danas.
Zbog svega navedenog, prezentaciju modela starog 115 godina, obavljena je baš na relaciji iznad grada Nice.
(izvor:welt)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)
07.05.2017.

Mostar očima umjetnika: Stari most u akvarelu od kafe





Martin Frljić (23), umjetnik iz Viteza, umačući kist u svoju kafu, uspio je uraditi akvarel Starog mosta u Mostaru i umjetničkim izrazom kroz hedonističke poslastice oduševiti brojne posjetioce na nedavno održanom Sajmu kafe, čokolade i delicija, koji je po prvi put održan u Mostaru.
Sudjelovao je na brojnim festivalima i radio razne mozaike, karikature, na plažama i raznim mjestima i sa zadovoljstvom uvijek rado pokazuje svoje sposobnosti bez obzira je li riječ o nečem inovativnom ili već viđenom. Za gostovanje u Mostaru nije puno razmišljao.
Oslikao je ono što je simbol grada na Neretvi i povezao umjetnost sa okusima i mirisima kafe i čokolade, a posebnu pažnju plijeni akvarelom Starog mosta u Mostaru, koji je uradio sa tradicionalnom turskom kafom.
"Stari most je simbol Mostara i odlučio sam to prikazati kroz umjetnost. Umakao sam kist u kavu koju pijem i od toga sam napravio Stari most u akvarelu od kafe", kaže mladi umjetnik koji uživa brojne simpatije ljubitelja umjetnosti, slatkoljubaca i svih građana koji su imali priliku vidjeti kako svojim rukama udahnjuje dušu čokoladi i kafi kroz svoj poseban izraz.

(izvor:oslobođenje)

(spagos)
06.05.2017.

Đurđevdan je...


Svoj najveći kulturno-vjerski praznik - Đurđevdan svakog 6. maja većina Roma proslavlja širom svijeta. Ovom slavom proslavlja se proljeće, ali i dolazak i početak ljeta. Kultom jagnjeta, ritualima i ceremonijama na taj dan se obezbjeđuje blagostanje, prosperitet romske porodice i zajednice.
Bio Ederlezi ili Jurjev, tradicionalno se obilježava ne samo u bivšim jugoslovenskim zemljama, već i u Turskoj, Rumuniji, Moldaviji... Ovaj proljećni praznik pravoslavci posvećuju sv. Đorđu, a osim Roma, slavi ga muslimansko i katoličko stanovništvo u stočarskim krajevima.
Kako će proslaviti život u oskudici i nezaposlenosti najbrojnija i najugroženija manjina u BiH, to ona najbolje zna. U tome im neće pomoći, kao ni drugima, političari, tek možda njihova mitska zaštitnica Sara-la-Kali.
Jurjev je bio i ostao dan i proljeća, i ljeta, dan kada se slavi i život, i priroda, pa i nije nikakvo čudo što igra veliku ulogu u životu mladih, osobito djevojaka. Najviše običaja i jeste vezano za mlade Romkinje. Najljepši od njih je skupljanje vode kojom su se one kupale. Pale se vatre i sjedi se uz njih do zore, pa se ujutro ide na uranak. Na uranak se odlazi na livadu, na kojoj izvire potok. Ujutru se na izvoru obavlja obredno umivanje, branje vrbovih grančica kako bi se okitila kuća ljekovitim travama za đurđevdansko jutarnje umivanje.
Poslije uranka obično se odlazi na pijacu i kupuje đurđevdansko jagnje. Pri kupovini se svi obično potrude da jagnje bude lijepo i bijelo. Po romskom vjerovanju, crno jagnje donosi nesreću. I Romi vole da se takmiče, pa se svako trudi da mu jagnje bude veće i deblje, jer je i tada domaćin ugledniji. Kući se jagnje donese živo i ono predstavlja radost i za djecu i ostale ukućane, potom se blagosilja: „Nek ovel bahtalo“ (Neka je srećno). Pred ručak se podijeli nekoliko tanjira (neparan broj) sa parčetom jagnjećeg pečenja i prilozima, komadom hljeba i dezertom.
Ujutru, svakog 6. maja djeca se po običaju bude „batinama“ od drijenovog pruta ili se udaraju žarom po tabanima, a onda se okupaju vodom koja je prethodni dan zahvaćena sa omahe, a u kojoj je prenoćio miloduh, ruža, ljekovite trave i razno drugo bilje, poljsko cvijeće i crveno jaje. 
Porodično se ide na teferiče (izlete), uglavnom pored izvora ili rijeka.
Niko kao omladina nije se radovao vašaru. U nekim krajevima postojao je običaj da se u dvorištu pred kućama pale dvije vatre ili postavljaju dvije „žiške“ žara, između kojih bi prolazili ne samo ukućani, već i stoka, zbog zaštite od uroka i zmija. Ustaje se rano, jer se vjeruje da ne valja spavati preko dana, jer će onaj ko to bude činio na Jurjev, biti pospan tokom cijele godine.
Da bi bili i ostali zdravi i jaki tokom godine, obično se ljudi kite cvijećem i biljem, opasavaju se vrbovim i drenovim prućem. Djeca i žene se obično prije izlaska sunca ljuljaju na drenovom drvetu, kako bi i oni bili zdravi, što je običaj koji je živo bio prisutan u Sarajevu. Negdje su se, opet, djevojke valjaje po žitu da bi im kosa rasla kao žito. 
Ljubavna magija se vezuje za Ederlezi, više nego za bilo koji romski praznik. Na ovaj proljećni praznik mnogo se i gatalo, uglavnom se sva ta sujevjerja odnose na djevojačku udaju. Tako se npr. koncem podvezivala stabljika žare (koprive) ili pero mladog luka u baščama, pa bi se ujutro na Jurjev ko' ludo trčalo i gledalo na koju stranu se podvezani i sasušeni dio biljke savio - vjerovalo se da će iz tog pravca doći budući mladoženja. Slično su činile i sa bacanjem starih izgaženih opanaka ili cipela preko kućnog krova. Ujutro bi gledale na koju stranu je okrenut vrh cipele, vjerovalo se da će budući muž doći iz tog pravca.
Djevojačka znatiželja nije se ograničavala samo na ovo, one su gatanjem pokušavale predvidjeti imena svojih muževa. Tako bi tokom večernjih sati, uoči Jurjeva, razapele tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo, neki Adem- da će se tako zvati djevojčin budući mladoženja...
U ovim modernijim vremenima Romkinje stavljaju različite travke pod jastuk, isključivo iz jednog cilja da bi usnule onog suđenog. Čak postoji i običaj da neka djevojka za vrijeme Đurđeva ode u goste, i prvo što uradi preskoči prag te kuće i od domaćina uzima so i hljeb koji također stavlja pod jastuk.
Neka vam ulazna kapija bude otvorena, neka pjesma, igra, otope led, neka dobri duh Jurjeva svima donese zdravlje i veselje...
(izvor: Al Jazeera)



Erdelezi

Sa me amala oro khelena
Oro khelena, dive kerena
Sa o Roma daje
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje

Sa o Roma babo,
e bakren chinen
A me, chorro,
dural beshava
Romano dive, amaro dive
Amaro dive, Ederlezi

E devado babo,
amenge bakro
Sa o Roma babo,
e bakren chinen
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje


Đurđevdan (verzija Bijelo dugme)

Proljeće na moje rame slijeće
Đurđevak zeleni
Đurđevak zeleni
Svima osim meni

Drumovi odoše a ja osta
Nema zvijezde danice
Nema zvijezde danice
Moje saputnice

Ej kome sada moja draga
Na đurđevak miriše
Na đurđevak miriše
Meni nikad više

Evo zore evo zore
Bogu da se pomolim
Evo zore evo zore
Ej đurđevdan je
A ja nisam s onom koju volim

Njeno ime neka se spominje
Svakog drugog dana
Svakog drugog dana
Osim đurđevdana

više verzija prevoda na razne jezike na linku: https://de.wikipedia.org/wiki/Ederlezi_(Lied)

(spagos)



04.05.2017.

MM Revija, svi brojevi od 1 do 13.


Mostarska Revija MM, izlazila je nakon rata, 1996 i 1997. godine, objavljeno je ukupno 13 brojeva, postavljena je komplet na blogu MM sjećanja.blogger.ba, kao i na facebook stranici:


MM Revija brojevi od 1 do 13 na blogger.ba:













priredili: Muhamed-Hamica Ramić i Smail Špago

(spagos)

03.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema - Uvod



U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“. Proizvod je to njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset i više godina, što znači da su to opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije iza 1947. godine).
Šiširak je ovaj materijal skupljao dugi niz godina u vidu bilješki, a do pojedinih podataka je dolazio na osnovu pričanja sa starim Mostarcima, svjedocima ondašnjeg vremena. Nakon tog prvog objavljivanja, isti tekst se iznova pojavljivao na više mjesta i u više navrata, međutim, za one koji s posebnom pažnjom prate takvu vrstu istorijske građe, taj tekst sve više dobija na značaju i težini, kako vrijeme prolazi. Pored toga, čini nam se da ga svaka nova generacija ponovo otkriva i čita s novim oduševljenjem, otkrivajući onaj Mostar – čaršiju kakve više nema i neće je više nikada ni biti, osim u sjećanju Mostaraca i koju je srećom zapisao Hilmija Šiširak.
Svjedoci smo da Mostarske čaršije već odavno nema u obliku koji je nama starijim generacijama bio poznat. Vidimo mnoge značajne građevine koje stoje kao ruine i predstavljaju ruglo grada. Oči nas starijih, a pogotovu mladih – rođenih nakon rata, su se već uveliko navikle na takvu sliku grada. Prilika je stoga da se prisjetimo kako je Mostar izgledao prije više od pola vijeka iz jednog jedinog razloga – da pokažemo kako je čaršija nekad cvjetala, kako je bila centar svih događanja, kako je opstajao spoj starog i novog i u konačnici da pokušamo tekstom i slikom ovjekovječiti izgled starog Mostara.
Skoro svakog ljeta tokom boravka u Mostaru, nas trojica imamo priliku susretati se s dragim prijateljem, Hilmijom Šiširakom, koji nam svaki put ponudi neki novi detalj, koga u prvoj verziji teksta nije zapisao, jer ga se kasnije sjetio ili je došao do njega nakon što je tekst doživio svoje prvo objavljivanje.
Ponukani ovim činjenicama, u novom serijalu ćemo pokušati starim i novim čitaocima predstaviti integralni tekst Hilmije Šiširaka, s malim dopunama. Svaki segment teksta ćemo upotpuniti nekim novim detaljima, objašnjenjima, te ilustrovati pokojom fotografijom iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
U prvom nastavku donosimo uvodni tekst kao pristup temi od strane autora:
Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se širio koncentrično i pretežno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim različite cjeline: čaršija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelušina, i noviji dio grada, izgrađen na nekadašnjim baščama i vinogradima. Mostarske ulice, često s gusto zbijenim i širom otvorenim dućanima, očuvanim kućama i čardacima orijentalne arhitekture, s kupolama džamija i munarama, bitna su obilježja današnje cjeline čaršije i Starog grada.
Ovdje bi nadodali samo kratak komentar vezan za nastanak i širenje grada. Gradnjom Sinan-pašine (Atik) džamije na Mejdanu počinje urbani razvoj grada. Poznata je činjenica da se uz džamije u vrijeme nastajanja bosansko-hercegovačkih gradova formiraju mahale, javne i obrazovne institucije. Tako se u neposrednoj blizini Sinan-pašine džamije grade mešćema (sudnica), medresa (srednja škola), hamam (javno kupatilo), tepa (tržnica) i brojne stambene jedince. Stoga je važno naglasiti da se iz ove mahale, a zahvaljajući Sinan-pašinoj džamiji, Mostar počinje razvijati u kasabu, čaršiju i grad.
Slika 1. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Tibor Vrančić i Smail Špago, ljeto 2014.
Slika 2. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Ismail Braco Čampara i Tibor Vrančić, ljeto 2016.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
26.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Sadržaj i popis autora iz serijala


Serijal Mostar u objektivima fotokamera objavljivali smo na ovom mjestu prethodnih mjeseci.
Ovom prilikom, za podsjećanje čitaocima donosimo popis svih dvadeset i pet autora fotografa, koji su dolazili u Mostar, boravili i pravili fotografije, koje su nam danas svjedoci nekih proülih vremena. Fotografije se  mogu pronaći na stranicama portala Novasloboda.ba, kao i na web stranici Centra za informacije i dokumentaciju Mostar, CIDOM.
Ovdje ćemo navesti spisak autora fotografija  koji se odnose  na grad Mostar, a fotografije, kako smo to pisali i tokom objavljivanja serijala u svakom pojedinačnom prilogu, mogu se  pogledati  na stranici www.cidom.org.
Fotografije i fotografi Mostara po godinama:
1888. Raimund Stillfried von Rathenitz – Bišće polje 1889
  1. Alois Beer – Stari most 1890-ih
  2. D. W. Iddings – Glavna ulica – Luka 1900-ih
  3. Hubert Vaffier – Džamija Karadžozbegova 1892
  4. Pierre Petit – Stari most 1896 1
  5. Stjepan Tomlinović – Radobolja krak 1898
  6. Emil Balcarek – Stari most 1900-ih
  7. Emil Stengel – Blagaj – Vrelo Bune 1900
  8. Joseph Wlka – Džamija Karadžozbegova – šadrvan 1900
  9. Vlajo Cesar – Džamija Atik 1900-ih
  10. František Kratky -Glavna ulica – Velika Tepa stereo 1901
  11. Raymond Poincare – Džamija Koski Mehmed pašina 1901
  12. E.C. Peixotto – Stari most 1902
  13. František Topič – Bulevar 1904
  14. Franz Thiard de Laforest – Donja Mahala 1905
  15. Anton Zimolo – Kujundžiluk 1910-ih
  16. Albert Kahn – Mostar, 1912
  17. Miroslav Loose – Franje Josipa ulica, Bišće polje 1889
  18. Clara Siprell – Cernica 1926
  19. Kurt Hielscher – Stari most 1926
  20. Charles Marcel Heidsieck – Baščine 1929
  21. Blanche Payne – Fejićeva 1930-ih
  22. Leo Wehrli – Cernica 1937
  23. Borisa Engelgardt – Braće Brkića ulica 1940-ih
  24. Federico Patellani – Brankovac 1941
  25. Toša Dabac – Džamija Karadžozbegova 1960
  26. Ivica Grubišić – Rondo – Ledena kiša 1963
  27. Ćiro Raić – Cim – Avenija, Šantićeva, Titova 1964
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Ćiril Ćiro Raič




Ako se iko od fotografa pomenutih u ovom serijalu može identifikovati s Mostarom, onda je to svakako Ćiro Raič. Nije bilo manifestacije ili bilo kakvog događaja od značaja u Mostaru, gdje se nije pojavio sa svojom kamerom. Tiho bi obavio svoj posao, a nakon toga su ostajali dokumenti – fotografije, koje su ostali živi svjedoci prohujalih vremena. Svakako, na ovom mjestu treba progovoriti koju riječ o njemu lično, kako bi mlađe generacije znale o kakvom se čovjeku i umjetniku radi. Na njegovim fotografijama ostala su svjedočanstva iz perioda, odmah iza Drugog svjetskog rata, pa sve do rata devedesetih, kao i iz postratnog vremena u našem gradu.
Ćiril Ćiro Raič rođen je 1936. godine u selu Strgonice, opština Konjic. U Mostar dolazi 1952. godine i u njemu završava fotografski zanat 1955. godine. Dobija posao fotografa u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, u kome provodi cjelokupnu aktivnu karijeru. Zvanje majstora umjetničke fotografije stekao je 1975. godine, kada je primljen u članstvo Udruženja primijenjenih umjetnika BiH i Jugoslavije. Za života je ostvario 67 samostalnih i učestvovao na stotinama kolektivnih i tematskih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je niza nagrada i priznanja. Kruna njegova rada jest fotomonografija iz 1998. godine. Preminuo je 2011. godine, a njegovi sinovi Vladimir i Davor nastavljaju očevo djelo, predano radeći na očuvanju Ćirine ostavštine i na daljem dokumentovanju kulturno-istorijskih dobara i prirodnih ljepota Hercegovine.
Ovdje ćemo prikazati samo neke od njegovih brojnih fotografija, koje se, uz ostale fotografije, mogu pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

Prije pedeset godina: Prva žena istrčala zvanični maraton





Kathrine Virginia “Kathy” Switzer bila je prva žena koja je zvanično registrovana istrčala čuveni bostonski maraton.
Njen nastup je 1967. godine izazvao pravu histeriju. Tada dvadesetogodišnja Kathy prijavila se za trku pod brojem 261 i  imenom K.V. Switzer. Kazala je da to nije učinila da zavara organizatora i sakrije pol, već iz navike, jer se tako potpisivala na svim svojim radovima na fakultetu. Tako se i danas može vidjeti u zvaničnim dokumentima ove trke. Ispred nje su bili: pod brojem 259 W. Brown, sa brojem 260 Russel R. Holt, a iza nje, po spisku, sa brojem 262 dr. Alex E. Ratelle.
“Bila sam toliko ponosna na sebe da sam čak stavila i ruž na usne”
Tokom utrke, proglašena je “greškom”. Reagovali su novinari, a predstavnik organizatora Jock Semple se s njom htio fizički obračunati. Trčao je i gurao Kathy, pokušavajući joj strgnuti startni broj.
“Gubi se iz moje utrke, vrati mi te brojeve”, uputio joj je prijeteće riječi.
Uz Kathy je trčao i njen tadašnji partner Tom Miller. Uletio je ispred Semplea i izbacio ga sa staze.
Onda su joj pomogli i ostali maratonci. Kathy se nije dala zaustaviti.
Kadar iz ove trke, sa ovim ekscesom, časopis Time je uvrstio među 100 fotografija koje su promijenile svijet. Maratonsku trku završila je s vremenom 4:20, praćena blicevima fotoreportera.
Kasnije je utvrđeno da nije bila jedina žena na stazi. Roberta Gibb je kroz cilj prošla čak sat vremena ranije, ali, nažalost, nije bila registrovana. Ona se na staru kamuflirala kapuljačom.
Kathhrine Switzer je nakon toga nastavila mijenjati ulogu žena u sportu. Kroz uloge sportske komentatorice. publicistkinje i novinarke, portretisala je mnoge sportistkinje i za taj rad više puta nagrađivana. Kreirala je društvenu revoluciju, podstičući žene širom svijeta na trčanje.
“Kada danas dođem na bostonski maraton, ramena su mi mokra od suza žena, koje me grle i plaču. Presretne su, jer im je trčanje promijenilo život. Vjeruju i osjećaju da mogu apsolutno sve”.
To pokazuje podatak da su 2015. godine oko 46 posto učesnika maratona bile žene.
Kathrine Switzer je do sada istrčala 39 maratona, pobijedila je na onom u New Yorku, a u Bostonu je postavila šesti najbolji rezultat na svijetu. Nakon sportske karijere, okrenula se sportskom xafsingu i televiziji. Radila je za gotovo sve veće tv kuće u SAD-u, osvojila Emmy te izvještavala za brojne novine. Članica je američke kuće slavnih žena (National Women`s Hall od Fame) zbog stvaranja pozitivne globalne socijalne promjene.
Uticaj je iskoristila je za promovisanje maratona širom svijeta, te osigurala ulazak velikih sponzora u svijet ženskog trčanja. Jedna je od najzaslužnijih što je ženski maraton uvršten na Olimpijske igre u Los Angelesu.
Bostonski maraton odradila je osam puta i osvojila ga 1975. trećim najboljim američkim i šestim svjetskim rezultatom. Četiri puta nastupila je u New Yorku i posljednja je Njujorčanka koja je tamo pobijedila, 1974. godine.
Sve gore opisano dešavalo se na 71. Bostonskom maratonu. Do tada su se žene mogle prijavljivati samo za sprinterske trke, a najduža disciplina za žene je bila 800 meatra
Osam godina kasnije, Kathy je istrčala Bostonski maraton u vremenu 2:51. Učestvovala je u organizaciji više od 400 maratona u 29 zemalja širom svijeta.
Na 121. izdanje ovog maratona, koje će se održati 17. aprila ove godine, izaći će na start, ponovo sa brojem 261. Uz nju će među prijevljenim kandidatima biti čak 13.705 žena. Katrin sa ponosom kaže kako je u SAD danas od svih trkača na duge staze, šak 58 posto žena.
Kathrine Switzer, danas sedamdesetogodišnja dama, ne trči maraton već nekoliko godina.
Posljednji maraton je istrčala u Berlinu prije pet i po godina. Za ovogodišnji bostonski maraton ponovo je navukla patike na noge i pripremala se nekoliko mjeseci.
Kaže, kako na startu ovogodišnjeg maratona neće zaboraviti crvenim karminom nakarminisati usne.
Kao i prije 50 godina.
(izvor:welt)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

„Prljavi ples“ ponovo na nogama









Kada se u bilo kojoj prilici čuje melodija „Prljavi ples“ (I've Had) The Time Of My Life), pred oči nam dođe scena iz filma u kojoj Patrick Swayze podiže Jennifer Gray i pri tome pomislimo kako to nikako drukčije ni ne može biti.
Trideset godina kasnije, film „Prljavi ples” (Dirty Dancing) je ušao u svjetsko kulturno dobro. Ko je te 1987. godine bio još premlad za zabranjenu ljubav, evo radnje filma, ukratko: “Dobro čuvana 17 godišnja djevojka Frances, na odmoru sa njenim roditeljima otkriva jedinu interesantnu znamenitost u mjestu, snažnog učitelja plesa Johnnyja. On joj daje časove plesa,  a nakon dramatičnih nesporazuma, njih dvoje dobijaju prvu nagradu na takmičenju u plesu, a nakon što dobiju očev pristanak, lebde od sreće. Johnnyja je igrao Patrick Swazey, koji je preminuo 2009. godine, sa 57 godina, a „Baby” je igrala Junnifer Grey (57). Za sve one koji su odgledali „Dirty Dancing”, drugi plesni par je nezamisliv.
Ipak, za 30. rođendan filma, u SAD je prikazan remake ovog filma sa glumcima Colt Prattesom (27), koji igra Johnnyja, i Abigall Breslin (20), u ulozi „Baby”.
I sad će stvarno nešto biti prljavo: Remake traje duplo duže od originala.
(izvor:showbiz.com)
(Novasloboda.ba)
17.04.2017.

Kunta Kinte ponovo na TV





Remake serije o robu Kunta Kinte ponovo dolazi na male ekrane. Nova serije je nominovana za šest Emmy nagrada.
Seriju je gledalo više od 100 miliona gledalaca samu u SAD. Dobila je preko 100 nagrada. Radi se o seriji „Korijeni, koja je emitovana prije tačno 30 godina, koja je obarala sve rekorde i time pisala istoriju svjetske televizije.
Serija o Mandika ratniku po imenu Kunta Kinte, koji je zarobljen i prodat na pijaci robova, sada dolazi u novoj verziji na TV ekrane. Nova serija je 2016 godine već prikazana u SAD i nominovana za 6  Emmy nagrada.
U originalnoj seriji, mladog Kunta Kinte glumio je LeVar Burton (60), a starijeg John Amos (77).
Novu seriju je producirao Burton sa glumcima kao što se Jonathan Rhys Meyers (39), dobitnik Oscara Forest Whitaker (55) i Laurence Fishburne (55). A glavnu ulogu je imao do sada nepoznati britanski glumac Malachi Kirby (27).
Kirby je odrastao u jednom socijalnom naselju u Londonu, sa roditeljima koji su porijeklom sa Jamaice. Obzirom da je bio talentovan, majka ga je sa 14 godina prijavila u jednu pozorišnu trupu. Nakon toga slijeile su studije glume, i par sporednih uloga kao gangster.
Kada je dobio poziv za snimanje nove serije „Korijeni“, prvo ga je uhvatila panika, jer je serija bila veoma poznata i uspješna, a on je seriju odgledao kad su mu bile 22 godine, i kako je rekao, serija je promijenila njegov život. U prvim trenucima ga je uhvatio strah, da li će moći to uspješno odraditi. Onda je odlučio da u novoj seriji ne bude samo kopija „starog“ Kinta Kunte, nego je lik sam dogradio i razvio, dao mladalački i buntovnički duh, nadajući se da će nova serija izazvati interesovanje kod mladih.
Radnja je skoro ista kao i kod originala iz 1977. godine. Ep o familiji počinje sa mladim Kunta Kinte u kolonijalnim vremenima, u 18. vijeku, a završava sa njegovom unukom, i prestankom robovlasništva u američkom društvu, na kraju američkog građanskog rata, 1865. godine.
(izvor:theguardian)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
12.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Ivica Grubišić




Krajem januara 1963. godine, tačnije 21. januara, Mostar je bio okovan ledenom kišom, a tome svjedoče prelijepe fotografije mostarskog fotografa Ivice Grubišića.
Veliki sniježni nanosi tokom zimskih mjeseci, u skoro svim dijelovima Bosne i Hercegovine, nešto starijim Mostarcima vraćaju sjećanje na 1963. godinu kada je, takođe početkom marta, u gradu na Neretvi pao snijeg, što je neuobičajeno za hercegovačko podneblje.
Iste godine, ali mjesec dana ranije, Mostar, koji ima blagu mediteransku klimu, zadesio je još jedan nesvakidašnji prirodni fenomen, ledena kiša. Do tada, takvo nevrijeme skoro nije viđeno u Mostaru, pa su slike ledom okovanog grada obišle svijet. Život u gradu bio je paralizovan. Struje nije bilo u cijelom gradu, jer su skoro svi električni stubovi bili polomljeni. Vozila se nisu mogla kretati ulicama, škole i državne institucije su bile zatvorene. Ljudi su iz kuća izlazili s vunenim čarapama preko obuće i drugim pomagalima ,koje su stavljali na obuću da bi se mogli kretati po zaleđenim mostarskim ulicama. Hiljade ljudi se organizovalo u radne akcije i pomagalo da se ukloni led ispred prodavnica, bolnica, škola i apoteka, uz pomoć krampi i lopata. Redovi dugi i stotinjak metara bili su ispred prodavnica, u kojima se najviše tražio hljeb i mlijeko, koje se, u to vrijeme, sipalo u staklene boce. U pomoć su pritekli i pripadnici JNA i poslije skoro petnaest dana, stanje se u gradu počelo normalizovati. Osim ove 1963. godine, danas mnogi Mostarci pamte i veliki februarski snijeg iz 2012. godine, kad je u gradu na Neretvi proglašeno vanredno stanje i radna obaveza. Mostar je tada skoro sedam dana bio u potpunosti paraliziran, a jedan dio grada ostao je duže vrijeme bez napajanja električnom energijom.
Ivica Grubišić je imao fotografsku radnju u Ljubića sokaku. Premda je svoj rad prvenstveno zasnivao na komercijalnom portretisanju ljudi, iza sebe je ostavio bogatu arhivu predjela Mostara. Fotografije Ivice Grubišića iz Mostara, okovanog ledenom kišom, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
05.04.2017.

Mostar u objektivima fotokamaera – Tošo Dabac




Tošo Dabac (1907. – 1970.) je hrvatski fotograf priznat u svijetu, jedan od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije.
Rođen je u Novoj Rači kraj Bjelovara, gdje je završio osnovnu školu. Pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio. Radio je za Fanamet film i MGM ured u Zagrebu kao prevodilac i osoba zadužena za odnose s javnošću. Uređivao je časopis Metro-Megafon. Prvi dodir s fotografijom 1924. godine imao je kod školskog kolege Ivice Sudnika iz Samobora. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora potpisana i datirana 7. marta 1925. godine. Prvi put je izlagao fotografije na izložbi amatera u Ivanjcu 1932. godine.
Nosilac je socijalnog smjera u fotografiji. Snimao je život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932.- 1935.) Slijede ciklusi portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih spomenika, na kojima radi do kraja života. Još od tridesetih godina 20. vijeka, učestvovao je na niz izložbi u zemlji i inostranstvu (Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt, München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. godine za najbolju fotografiju u mjesecu (Camera Craft). Imao je veliku čast biti član Photographic Society of America. Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije 1950. godine. Ukupno je uslikao oko 200.000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je atelje u Ilici 17, u kome je radio tridesetak godina.
Oženio se opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. godine. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu na strani partizana od 1943. godine. Umro je u autobusu za Gornji grad 9. maja 1970. godine. Privatna zbirka s njegovim radovima (Arhiv Tošo Dabac) otvorena je u Zagrebu 1980. godine.
Fotografije su mu prepoznatljive po široko otvorenoj blendi i izrazito jakoj svjetlosti, bjelini. Baš ova karakteristika je još više došla do izražaja u seriji fotografija Mostara, koga, inače, odlikuje velika količina svjetlosti.
Ovdje donosimo par njegovih fotografija Mostara, koje se uz ostale nalaze u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
(priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor, Vrančić, Smail Špago)

(Novasloboda.ba)
03.04.2017.

Mostar moj grad - Knjiga 3 izišla iz štampe


Izdavači Art Rabic i IC štamparija vas pozivaju da prošetate nekadašnjim Mostarom čitajući trecu knjigu iz edicije MOSTAR MOJ GRAD koja je danas izašla iz naše radionice.


(facebook: Hamica Ramić)

(spagos)
03.04.2017.

Iz starog Mostara - Riječi podrške


Riječi koje slijede napisao je Denijal Behram na facebooku. U ime ekipe zahvaljujem mu na riječima podrške za ovo što radimo. Hvala tebi Deni!

Federico Patellani, Boris Engelgardt, Leo Wehrly, Blanche Payne ... licnosti koje su bile odusevljene Mostarom, stanovnistvom, okolinom, mahalama ...
 Neki su zivjeli u Mostaru neki dolazili poslom, neki bili na proputovanju kroz Mostar, i, svi oni su ostavili neki trag zabiljezen fotokamerom.
Trag o jednom vremenu, trag o nasem Mostaru (nekad davno) i hvala im.
Hvala i Smail Spago i Tibor Vrančić i Ismail Braco Campara sto sve njezno i pazljivo prikupljaju i ostavljaju u sehari Mostara nazvanoj CIDOM.
Ko zeli i hoce pogledati, procitati, prosetati svojim gradom, ufatiti pogled svoga komsije, zapitati se i upitati kako je to nekad bilo, moze ovdje, na stranicama portala novasloboda.ba, glavni i odgovorni urednik Fazlija Hebibović ili posjetite www.cidom.org
31.03.2017.

VKBI - Tribina i izložba fotografija "Zločin Hag-kazna"


Centar za kulturu Mostar
Mostar, 31. marta 2017. u 19:00 sati
Predavanje i izložba fotografija
29.03.2017.

Mostar u objektivu fotokamera - Federico Patellani




Brojne fotografije Mostara iz perioda Drugog svjetskog rata napravio je poznati italijanski fotograf  Federico Patellani (1911 – 1977). Zahvaljujući tim fotografijama, mogli smo pobliže upoznati Mostar iz 1941. godine.
Federico Patellani je diplomirao pravo, a imao je poseban interes za književnost i slikarstvo. Svoju strast fotografiranja upražnjavao je za vrijeme služenja vojnog roka 1935. godine u Africi, kada je i objavio prve fotografije s ovog putovanja u magazinu L'Ambrosiano. Nakon toga, 1939. godine nastavlja dugogodišnju saradnju s časopsom Il Tempo. Iste godine, Patellani je bio koproducent filma Maria Soldatisa Piccolo Mondo Antico.
Početkom Drugog svjetskog rata, 1940./1941. godine, objavio je uzbudljive ratne fotografije iz Jugoslavije i Rusije, a dvije godine kasnije, slike bombardovanog Milana.
Bio je dvije i po godine ratni zarobljenik u Švicarskoj, u Corriere Lombardo, a nakon toga se vratio svom starom poslu, fotografiji. Ostale su upamćene njegove slike iz poslijeratne Italije, ponovni procvat industrije, kao i fotografije sa izbora za Miss Italije. Objavio je fotografije socijalnih uslova na jugu zemlje, u časopisima Epoca i Oggi. Godine 1952. osnovao je kompaniju Pat Foto Pictures i radio kao slobodni umjetnik. Nova serija fotografija s italijanskog juga požnjela je veliki uspjeh. 1953. godine, a Alberto Lattuada ga je iste godine angažovao kao asistenta režije za njegov film La luppa. Nakon toga, u Turskoj i Grčkoj Patellani je radio prvi dokumentarni film za televiziju.
Takođe je objavio fotografije s putovanja po Africi, iz Belgijskog Konga i Kenije. Svoje zadnje putovanje na Cejlon obavio je 1976. godine, a fotografije s tog putovanja objavljene su u mnogim časopisima.
Ovih nekoliko fotogrfija Federica Patellanija iz Mostara, iz 1941. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
22.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Boris Engelgardt




U vremenima kad je posjedovanje vlastitog fotoaparata označavalo neku vrstu luksuza, na fotografisanje, ili jednostavno slikanje, kako se to uobičejeno kaže u žargonu, odlazilo se kod nekog fotografa, kojih je u Mostaru bilo nekoliko, s vlastitim fotografskim radnjama, pretežno u prometnijim ulicama u centru grada.
Fotografisanje je bilo rijetko i samo uz određene prilike, kao što su bili mladenci nakon vjenčanja, svadbe, novorođenčad, vojnici ili đačke slike, kompletni razredi, u razredu s učiteljicom ili pred školom. Sve te fotografije su izrađivali ili dobri fotoamateri, ili majstori fotografije, fotografi, koji bi dolazili po pozivu, ili bi se išlo kod njih u foto atelje. Nakon slikanja i izrade slika, ostajale su uspomene, koje su se brižno čuvale u fino uređenim albumima ili još jednostavnije u nekoj kutiji od cipela ili košulje. Svako od nas se s radošću može sjetiti imena nekog fotografa iz Mostara.
Jedan od onih, koji je imao fotografsku radnju u samom centru grada, četrdesetih godina prošlog vijeka neposredno iznad Musale, na raskršću ulica Braće Brkića i Mladena Balorde, bio je Boris Engelgardt. Njegova fotografska radnja nosila je ime “Foto-Tehnika”, a reklamni pano je bio visoko istaknut na kući koja i danas postoji na tom mjestu. Samo oni malo bolje upućeniji ili oni koji još pamte ta vremena, znaju detalje iz njegovog života, kada je i od kuda došao u Mostar i do kada je bio u Mostaru. Na tendi ispred radnje istakao je reklamu da fotografije radi na rol filmovima, što je za ono vrijeme, takođe, bila novina u svijetu fotografije. Prije toga, koristile su se posebno pripremljene fotografske ploče, koje su se za svaku novu fotografiju ubacivale u kameru, a one upotrebljene, veoma brižljivo čuvane, da ih ne obasja svjetlost. Ovdje na priloženim slikama možemo vidjeti gospodina Borisa sa svojom suprugom ispred njihove foto radnje. Više su se pamtile i za uspomenu ostale njegove rijetke fotografije, koje se danas mogu pogledati zahvaljujući internetu. Fotografije iz 1940. godine, zima i snijeg u Mostaru 1941. i 1942 godine.
Fotografije Borisa Engelgardta, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.03.2017.

Posjeta s razlogom - Partizansko polovina marta 2017.

Bez riječi!



















(fotosi:mili)
15.03.2017.

Mostar u objektivima fotokamera – Leo Wehrly




Prof. dr. Leo Wehrly (1870. – 1954.), rođen je u Aarauu, u Švicarskoj. Nakon mature, studirao je prvo muziku i prirodne nauke na univerzitetu u Berlinu, a nakon preseljenja u Zürich, geologiju na visokoj tehničkoj školi. Bio je odličan student i asistent profesora Alberta Heima, kod koga je i doktorirao geologiju. Nakon završetka studija 1896. godine, odlazi u Argentinu, gdje je pet puta prokrstario visokim Andima, između Čilea i Argentine. Utiske sa putovanja, naučne analize redovno je objavljivao u stručnim časopisima. Tu su se našli i naučni izvještaji i eksprtiza sa kasnijih putovanja po čitavoj Evropi. Posebno je ostao poznat po filmu o nastanku Alpa. Radio je kao profesor geologije i hemije na visokoj školi u Zürichu.
Na neumornim putovanjima širom Evrope i sjeverne Afrike prikupljao je materijal za predavanja. Njegova kolekcija fotografije je jedinstvena i svjedoči o oštrini njegovog naučnog oka. Puno vremena ranije, nego što se pojavila fotografija u boji, rado je na svojim predavanjima pokazivao slajdove, koje je njegova, umjetnički nadarena supruga ručno bojila.
Pored redovnih aktivnosti kao profesor, docent i geolog, bio je strastveni planinar, pa je i u krugu švajcarskih alpinista uživao veliki ugled. Bio je počasni član sekcije kluba alpinista, a familija i krug prijatelja poznavali su ga kao duhovitog, druželjibivog, odanog i velikodušnog čovjeka.
Boraveći u Mostaru 1937. godine, napravio je brojne fotografije svih važnijih dijelova Mostara, kanjona Neretve, kao i mnoge fotografije prigradskih naselja i likova seljaka.
Fotografiju Cernice, Priječke čaršije, Starog mosta kao i mnoge druge, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Stariji postovi