Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


13.11.2019.

Iz stare štampe: Srpsko pjevačko društvo Gusle, 1938.


Jedno od najaktivnijih nacionalnih društava u Mostaru krajem 19. stoljeća svakako je bilo Srpsko pjevačko društvo Gusle. Registracija društva se obavlja pod zvaničnim nazivom „Pravoslavno pjevačko društvo”, a prva skupština društva održana je 18. decembra 1888. g. pod predsjedništvom Jove Šole.
Gusle su pored pjevačke imale i dramsku sekciju koja je izvodila drame domaćih i stranih pisaca, a sudjelovali su u svim tadašnjim kulturnim i nacionalnim manifestacijama. Osnovale su i svoju čitaonicu (1891. g.) u kojoj su se mogli naći svi poznatiji srpski i hrvatski listovi i časopisi. Od 1891. Gusle organiziraju svoja poznata „sijela” na kojima su se održavala brojna poučna i literarna predavanja, muzičke tačke i recitacije, a obično su se završavale igrankom. Godine 1892. osnovan je mješoviti hor, a tek 1902. društvo dobija dozvolu da se može zvati Srpsko pjevačko društvo Gusle.
U znak zahvale, godine 1938. društvo izdaje zahvalnicu s imenima najvećih donatora i dobrotvora koji su pripomogli njegovu radu.

Fotografije: Dobrotvori Srpskog pjevačkog društva Gusle, 1938.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

12.11.2019.

Monografija „Između dvije imperije - Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. – 1919.“


Zemaljski muzej BiH od svog osnivanja, uz osnovnu muzeološku i naučnoistraživačku djelatnost na poljima arheologije, etnologije i prirodnih nauka, sistematski prikuplja, obrađuje i arhivira fotografije, negative i filmove, te je nezaobilazna baza i početna tačka za svako ozbiljnije istraživanje historije fotografije u Bosni i Hercegovini. Unutar te ogromne baze najistaknutije mjesto zauzima raritetna zbirka s više od 6.000 negativa na staklenim pločama koja datira iz vremena kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Kao najveći i sadržajno najvažniji dio navedene zbirke izdvaja se korpus od oko 5.000 negativa objedinjen potpisom jednog od najistaknutijih pionira fotografije u Bosni i Hercegovini - Františeka Topiča, Čeha koji je dobar dio svoga radnog vijeka proveo u Zemaljskom muzeju BiH, prvo kao arhivski činovnik a potom i kao bibliotekar, sekretar i fotograf.

Monografija Između dvije imperije, Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. - 1919. predstavlja izbor najzanimljivijih, ranije uglavnom neobjavljivanih Topičevih fotografija i ujedno je najvažniji izdavački poduhvat Zemaljskog muzeja BiH u posljednjih nekoliko godina.

Knjiga daje kvalitetniji i cjelovitiji uvid u stvaralački opus autora čiji se rad izdvaja kao izvor prvog reda za istraživanje intimne historije i geografije bosanskohercegovačkog društva u osvit jedne od najvećih ljudskih i civilizacijskih tragedija uopšte - Prvog svjetskog rata.



Fotografija: Stari most, František Topič, Zemaljski muzej BiH
(spagos)
11.11.2019.

Istina iz ranije nepoznatih dokumenata



Rekonstrukcijom na današnji dan (9. nov. 1993) porušenog Starog mosta došlo se do novih historijskih činjenica u vezi premoštenja Neretve na ovom najužem mjestu mostarske kotline. Drži se da je gost Radin oko 1440. godinu dao izgraditi viseći most i kule sa obe strane. Zbog važnog strategijskog položaja ove lokacije i veze sa tada još neosvojenim prostorima na desnoj obali Osmanska administracija je sagradila sigurniji i čvršći drveni most prije 1473. godine. Moćne višestruko uslojene drvene konzole koje su postupno izlazile iz obale i nadvisivale rijeku, dodatno su bile visoko obzidane nabojem od krečnog maltera i kamena (vidjeti sliku dole), a po vertikali još i međusobno povezane velikim željeznim klinovima. Tako uređena osnova drvenoga mosta ostala je sačuvana u otisku, u temeljnim nosačima Hajrudinovog kamenoga luka na obje riječne obale. Most preko Drine iste konstrukcije kao u Mostaru opisao je Evlija Ćelebi u svojim potopisima: “...tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge grede tako da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice.” Ovaj drveni most, ustvari dvije konzole koje se dodiruju, je bio u upotrebi punih 93 godine, s zatim je Hajrudin za jednu građevinsku sezonu, 1566. godine izgradio kameni most.
Otkrivanjem ranije nepoznatih dokumenata u arhivi Osmanskog carstva, ustanovilo se da Stari most nije građen devet godina kako se ranije pogrešno navodilo, nego se podigao od proljetnih do jesenjih velikih voda, godine 1566. za vrijeme niskog vodostaja, što je omogučilo izradu skele luka.
Preporučujem da posjetite podzemni dio muzeja neposredno uz most. Na crtežu mosta crvenom elipsom sam označio mjesto konzolnih greda mosta, čiji se otisci vide na slici.

Fotografije uz tekst:
Temelji starog mosta, iz Muzeja neposredno uz Stari most, Ahmet Kurt
Temelji Starog mosta, crtež, Ahmet Kurt

(Ahmet Kurt/facebook 20191109)

Stari most prije izgradnje kamenog mosta rekonstrukcija

Stari most Zamšiljeni izgled ćuprije sultana Sulejmana kana s kulama koje su sagrađene kao zaštita ćuprije sultana Mehmeda kana – crtež prof. Hamdija Salihović

Stari most – mjere (Ahmet Kurt, januar 1998.)


Fotografije: Iz teksta Edina Huskovića, Most nad Neretvom

Stari most prije izgradnje kamenog mosta rekonstrukcija
Stari most Zamšiljeni izgled ćuprije sultana Sulejmana kana s kulama koje su sagrađene kao zaštita ćuprije sultana Mehmeda kana – crtež prof. Hamdija Salihović
Stari most – mjere (Ahmet Kurt, januar 1998.)

(spagos)
10.11.2019.

Kazivanje





Nekrolog Starom mostu u Mostaru

Vraćajuci se iz rata, razrovanim putevima, pokraj spaljenih kuća, pored srušenih mostova i polomljenih česama, umorni Ibrahim Žioc – poče gunduriti neke riječi, opazivši da mu od njih korak postaje duži a put lakši. Stigavši najzad u zavičaj, zapisa te riječi, ovako:

Ko otvori put - svi su putevi pred njim,
Ko ga prekine - moraće bespućem tim.
Ko podigne česmu - duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali - žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću - veći od krova će porasti,
Ko je zapali i oburva -ime će mu propasti.
Ko sagradi most - dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši - oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi - sačuvace sebe,
Ko ga ubije - ubiće u njemu i tebe.
(12.12.1993.)
(kazivanje Ibrahima Žioca, zabilježio Husein Bašić)

Iz zbirke poezije Huseina Bašića “Kad su gorjele božje kuće” (1994), stihovi su inicirani neposrednim kataklizmičkim događajima i posebno kulturocidom, te su svježi poetski zapisi, izraz ljudske pobune i odgovor umjetnika pred nevidjenim zlom.

Objavljeno u časopisu Most, broj 103-104 (14-15 nova serija, Godina XXIV maj-svibanj 1998.

(spagos/20191109)
09.11.2019.

Uz godišnjicu rušenja Starog mosta


"Mostovi se, inače, grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima, obale se rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna građevina, što je čovjek s pameću i dušom smisli nema toliko duše kao most. I nijedna, čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi od svih građevina nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i počesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve, dok je noć tiha, a mjesečina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili željeznim korijenima, pričvršćuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
"Ovaj je Most sagrađen kao luk duge.
Ima li mu slična u svijetu, Bože ... "

Iz teksta Miše Marića „Bio jednom jedan most“ objavljenog u časopisu „Most“, decembra1995.
(facebook/Deni)

Fotografija: Refleksija, Kemal Zorlak (facebook/Sanel/20191023)

iz arhive:







(spagos)
06.11.2019.

Iz stare štampe: Izgorjela aščinica, 1907.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

Izgorjela aščinica. U sreijedu veče oko 10 sati u noći buknula je vatra u aščinici Saliha Jahića na Velikoj Tepi. Očevidci kažu da se je moglo mnogo halata spasiti da je bilo vode.Čekalo se je skoro 20 minuta, dok se je vodom počelo gasiti, premda su u neposrednoj blizini 3 česme. Da se nije ništa moglo i policija je dosta kriva, a naročito policaj Bubaš koji je, kako zli jezici govore, bio zir zurna (pijan op. a.). Nije onda ni čudo što je vječito govorio „olles Militär, olles Civil mir olles” i što je onako drsko postupao sa svijetom, kad je nakresan bio. Kakov je onda u 2 po ponoći, kad je onaki u 10 sah. I ovijem se ljudima kod policije bolje vjeruje, nego uglednim gragjanima. Vatra je upropastila siromaha Jahića, jer njegove komšije kažu da mu je bilo oko 3000 K robe i halata, a osigurao je samo 1500 K. Zastupnik osiguravajućeg društva kod kog je bio Jahić dućan osigurao procijenio je štetu kako kažu na 4000 K, ali sa ovom procjenom nije zadovoljan Ferman Bisman i muftar Murat. Kažu da su ona dvojica zborila da nije bilo ni 100 K. Nama se čini da bi im bolje bilo da paze svoga posla, nego da procjenjuju tugje štete, za što nisu pozvani. Naročito bi bolje bilo Fermanu da bolje pazi da se ne otimlju vakufska dobra i haremi, nego da niče gdje ga ne siju”.

Fotografija: Kujundžiluk, 1910.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

05.11.2019.

Mostaraska raja: Ibrahim Silić 60 godina u vatrogasnoj uniformi


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu pogled.ba dana 2. novembra 2019. godine)

Spasio stotine života gaseći požare

Član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mostar Ibrahim Silić ove godine slavi 60 godina od kada je u vatrogasnoj uniformi.
On je u redove vatrogasaca stao sa svega sedam godina kao pionir, te do danas sudjelovao u stotinama intervencija i spasio mnoge živote. Postao aje dobitnikom brojnih priznanja za hrabrost i 2017. godine zaradio mirovinu, ali iz vatrogasne uniforme nije izašao, nego djeluje u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu.
Uz spašavanje života u vatrogasnoj uniformi spašavao je ljude i vlastitom krvlju, tako što je darivao 114 doza dragocjene tekućine i postao inspiracija za mnoge i kao rekorder po broju darivanju krvi na mostarskoj transfuziologiji.
Iako ovo djeluje kao opis za junaka nekog dobrog američkog filma koji bi trebao uskoro stići u kina, u ovom slučaju to je kratak opis upravo za Ibrahima Silića iz Mostara za kojeg će mnogi sugrađani reći da je „pravi junak“ i „humanista nad humanistima“.
No, on za sebe i nakon više od pola stoljeća junačkih akcija tvrdi da je samo jedan iz redova vatrogasaca koji je često bio prvi među jednakima.

Od sedme godine u redovima vatrogasaca

„Vatrogasci su posebna sorta. Tako su govorili moj otac i moj djed koji me upisao u vatrogasce- pionire kad sam imao sedam godine, jer je vidio u meni veliki potencijal i očekivao da budem kao oni. Uz oca i djeda i brat mi je bio vatrogasac, tako da smo poznati kao obitelj vatrogasaca od davnina i moram kazati da sam ponosan na to“, kaže Silić za Pogled.ba. počevši priču o vatrenim akcijama .
Prisjetio se prvih odlazaka na požarišta, kad je kao dječak promatrao iz vatrogasnog vozila što i kako rade vatrogasci, a borba s vatrenim plamenima od prvog dana su mu fascinacija.
„Sjećam se da sam tada gledao njih i bio ponosan što sam dio vatrogasaca, jer su za mene osobno svi oni bili junaci. Ne mogu ni opisati koliko sam žudio za tim da im se pridružim i budem im od koristi“, priča Silić. Već tada kako ističe vatrogastvo mu je bilo u krvi i jasno se znalo da će njemu vatrogastvo biti poziv i profesija.
„Nisam se pokajao nikada zbog toga i nadam se da sam opravdao što je dedo za mene rekao tada kada me upisao u vatrogasce pionire“, kaže Silić.
Sretan je što je kao vatrogasac bio pionir, pa junior, a potom i senior i što se čitav život zapravo pripremao i educirao za posao koji je kako naglašava itekako odgovoran i važan.
Ponosan je jer je radio ono što je želio oduvijek i bio najbolji što je mogao, te kroz posao koji je obavljao s ljubavlju i vrsnim vještinama postao i dobitnikom brojnih nagrada i odlikovanja, među kojima je i ona za hrabrost.
No također je jedan od onih koji se zalagao za prava vatrogasaca, te je kao predsjednik sindikata u poratnom vremenu, kad je bilo teško financijsko stanje organizirao prosvjede i s kolegama radio na poboljšanju statusa za vatrogasce.

Najteža smrt kolege

Kroz sve godine vatrogasne službe nagledao se svega i svačega. No nikada neće zaboraviti  početak petog mjeseca ratne 1992. godine kad je nakon intervenciju u Šantićevoj ulici, snajper pogodio njegovog kolegu Almira Fazlagića .
„To je bilo na Titovom mostu kod hotela Bristol i to je naša prva žrtva bila. U tom momentu ja sam bio s četvoricom kolega u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi kod Mljekare, jer tu noć nismo mogli prijeći most da bi došli na dežura u „Staru vatrogasnu kulu“. Kako nisam imao osobne opreme, ja sam uzeo opremu od kolega jer tu noć su gorili Hit, Biskupija, hotel Ruža i bilo je mnoštvo intervencija . Kad sam se vratio u PVP da vratim opremu koju sam uzeo od njih čujem na radio- stanici da je pogođen vatrogasac.

Admir Kremo i ja odmah smo sjeli u vozilo (Nivu) i krenuli. Dok smo došli do stare Vatrogasne kule, nije metak ispaljen. Našli smo cisternu i pokupili Almira da ga prebacimo na kirurgiju, ali tada je po nama osula paljba, da Bog sami zna kako smo stigli do kirurgije. No, na žalost već je bilo kasno, podlegao nam je u autu. To su trenutci koje nikada neću zaboraviti“, kaže Silić.
Pored gubitka kolege prisjetio se još nekih intervencija od kojih se, kako kaže kosa diže na glavi. Među njima Silić navodi  pogibiju studenata i intervencije na izvlačenju njihovih tijela.
„Bilo je zaista mnogo toga. Svaka intervencija je na neki način važna. Neke poput spomenutih ostanu u sjećanjima, ali i to je u sastavnom životu vatrogasaca“, kaže Silić.
Vatrogastvo je kako naglašava stil života, jer je to posao koji se živi 24 sata sa spremnošću za intervenciju bez obzira na vrijeme i mjesto.

Vatrogasci su „posebna sorta“

„Vatrogasci su posebna sorta. To se mora voljeti, a kada uđe u krv toga se ne može osloboditi“, kaže Silić. Da je uistinu tako svjedoči činjenicom da je nakon odlaska u mirovinu 2017. godine nastavio aktivno djelovati u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Mostar, koje nikada nije ni napuštao.
Sada je posvećen kako kaže u prenošenju znanja mlađim generacijama, a posebno ga veseli rad s djecom i upoznavanje školaraca s osnovama vatrogastva.
„Kad s njima pričam čini mi se da bih svi voljeli biti vatrogasci, ali na žalost nekako na tome ostane. Čini mi se da roditelji djecu usmjeravaju na neke aktivnosti od kojih će brzo profitirati. Roditelji ulažu napore da im djeca budu poput Novaka Đokovića ili Edina Džeke, ali ne mogu svi biti Đoković i Džeko, to je od milijun jedan“, kaže Silić. Smatra da kod djece treba razvijati volonterski duh i pokazati im širinu zanimanja kako bi pokazali što žele i za što su nadareni, jer Bosni i Hercegovini pored nogometaša i pjevača trebaju i vatrogasci, humanisti…

Ojačati redove vatrogasaca

„Treba gledati za što su djeca nadarena i motivirati ih da to rade, a ne ih prisiljavati da ostvaruju željene ambicije roditelja. Možda bi nam onda bilo bolje stanje i u državi, jer svi mi skupa činimo ovu državu“, kaže Silić za Pogled.ba.
Sa željom da ojača vatrogasne redove a time i državu BiH s kolegama u DVD- u osigurao je besplatnu sekciju za mlade.
„Za razliku od većine klubova i sekcija u gradu za vatrogasce pionire je članarina besplatna. Osigurali smo im besplatne uniforme, te u suradnji s izviđačima ljetovanja na Boračkom jezeru i zimovanja na Rujištu. To su mjesta gdje djeca mogu uživati i učiti o prirodi, zajedništvu, ali i o vatrogastvu“, pojasno je Silić i podsjetio da na mladima ostaju vatrogastvo, država i čitavi svijet.
(D.G./Pogled.ba)

05.11.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

Mostar, 1977.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 4. novembra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Novi superxafsi, referendum o samodoprinosu, uništene plantaže, premijera “Koštane”

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Bijeli Brijeg I


Superxafsi na Bijelom Brijegu i u ulici Matije Gupca

Za stanovnike novih mostarskih naselja Bijeli Brijeg i u ulici Matije Gupca uskoro će doći bolji dani, barem što se tiče snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama.
HIT-ova organizacija udruženog rada Maloprodaja odlučila je da u ovim naseljima počne izgradnju dva savremena superxafsa, koji će, prema predviđanjima, moći da zadovolje potrebe stanovnika u narednih 10 godina.
Novi objekat, koji se već gradi za potrebe mještana naselja Bijeli Brijeg I i II imaće korisnu površinu od 488 kvadratnih metara i u njemu će se moći kupiti sve vrste poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Superxafs u ulici Matije Gupca zapremaće površinu od 363 kvadratna metra poslovnog prostora. (4.4.1977. godine)

RMC u izgradnji

SKB Mostar

Sportska dvorana, na čekanju


Referendum o samodoprinosu

Delegati svih vijeća Skupštine opštine Mostar usvojili su na jučerašnjoj sjednici prijedlog odluke o raspisivanju referenduma za zavođenje mjesnog samodoprinosa.
Odlučeno je da se referendum održi 29. maja.
Mjesni samodoprinos se zavodi za period od oktobra ove do oktobra 1982. godine.
Predviđeno je da se u tom periodu prikupi 400 miliona dinara za igradnju Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić”, dvije osnovne škole, pokrivenog plivačkog bazena, sportske hale Sportsko-privrednog centra, zatim za dogradnju četiri osnovne škole, opravku Gimnazije “Aleksa Šantić” i za adaptaciju prostorija Univerzitetske biblioteke Univerziteta “Džemal Bijedić”, Galeriju likovnih umjetnosti i zgradu Doma kulture. (10.4.1977. godine)

Hepok, plantaže


Uništene plantaže

Prema obavještenjima, koje smo juče dobili iz Poljoprivrednog kombinata HEPOKiz Mostara, nevrijeme koje je posljednjih dana vladalo na području Hercegovine prouzrokovalo je velike štete.
Najviše su stradali voćnjaci na plantažama u Nevesinju, Berkovićima kod Stoca i Ljubomiru kod Trebinja.
Procjenjuje se da pričinjena šteta iznosi od 35 do 50 miliona dinara.
Na svim ovim plantažama, ovogodišnji rod voća je potpuno uništen.
Velike štete pretrpjeli su i vinogradi na plantažama oko Trebinja, gdje je uništeno 70 posto roda grožđa. (22.4.1977.)

Narodno pozorište 1970-tih


Premijera “Koštane”

U velikoj sali Narodnog pozorišta u Mostaru večeras će glumci amaterskog pozorišta RKUD “Abrašević” premijerno izvesti “Koštanu” Bore Stankovića.
Ova dramska priča u pet činova režirana je pod vođstvom Maše Topića.
Glavne uloge povjerene su Ranku Ruparu, Maksi Gubeljiću, Fatimi Džinović, Draganu Slezaku, Nadi Blagojević, Frani Zrinušiću i Branku Mirkoviću.
U izvođenju predstave učestvuju i ansambl narodnih pjesama i igara i narodni orkestar RKUD “Abrašević”. (29.4.1977.)

Mostar, 4. novembra 2019.
(NovaSloboda.ba)
30.10.2019.

Iz stare štampe: Sokolski dom


Početkom dvadesetog stoljeća, a posebno između dva svjetska rata, u cijeloj Europi, pa tako i u Mostaru, počinje se širiti sokolski duh te se osnivaju brojna sokolska društva koja su među mlade uvodili sve vidove sportova, gimnastike i rekreacije. Na samim su počecima skoro svi sportovi u Mostaru bili pod kapom sokolskih društava. Tako se i nogomet ispočetka igrao u „Hrvatskom sokolu” osnovanom 1905. g. koji je imao prostorije u Hrvojevom domu. Na lokaciji današnje zgrade Narodnog pozorišta bile su prostorije Srpske sokolske organizacije „Obilić” osnovane nakon samo godinu dana. Kasnije je ovaj Sokolski dom preseljen na Glavnu ulicu, na potezu između prvog mostarskog nebodera i robne kuće Razvitak. Godine 1909. osniva se i „Muslimanski soko.”
Između dva svjetska rata pojavila se i ideja o izgradnji jedne zgrade za potrebe svih sokolskih društava u Mostaru. Načinjen je i nacrt budućeg sokolskog doma pa mu je dato i ime – Sokolski dom Aleksa Šantić. Gdje je planirana gradnja (koja se nije realizirala) nismo uspjeli saznati.

Ostao je samo ovaj nacrt nastao 1930-ih, koji donosimo ovdje.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

23.10.2019.

Iz stare štampe: Slabo grijanje na željezničkoj stanici, 1907. g.


U časopisu Musavat, broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

Što se ne loži? U ovo zadnje vrijeme zakašnjava željeznica kod nas skoro svaki dan po sahat pa do dva. Pošto putnici ne znaju kad će željeznica zakasniti, te prema tome moraju u odregjeno vrijeme doći na stanicu, to bi trebala uprava željezničkih stanica narediti da se loži u peći po čekaonicama, jer je na ovoj zimi vrlo neugodno sjediti u sobi gdje se neprestano vrata otvaraju sahat ili više. Često se puta dogodi da bude i nejake djece, pa bi jedna mala nazima mogla nejako dijete života stati. Mi se nadamo da će se ovom skromnom zahtijevu putnika udovoljiti, jer je sasvim opravdan”.

Fotografija: Stara željeznička stanica, 1910. godine (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.10.2019.

Iz stare štampe: Vatra na Luci – Musavat br. 9. iz 1906. g.


U časopisu Musavat, broj 9 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Vatra. Prije nekoliko dana izgorjela je na Luci kuća umrlog Riste Spreme. U njoj niko stanovao nije, nego je jedan naš sugragjanin držao svoju kravu, a uz kravu, naravno i nešto sijena. Sijeno se, u noći, nekako zapalilo te je izgorila i kuća i krava u njoj, prije nego što su topovi pukli da oglase požar. Srećom, vatra je brzo lokalizovana, a kako je bio jak vjetar, mogao je čitav komšiluk izgoriti. Na kuće u kojima ima sjena, trebalo bi bolje paziti, jer ovo nije prvi slučaj da se baš zbog njega nesreće dogagjaju”.

Još prije 1700. g. bila je izgrađena tabija (kula, bastion) ispod Konaka u Suhodolini. U njoj je bio smješten top kao i stražarska jedinica. Sa tabije se ispaljivao plotun iz topa i dizao barjak svakog petka, za Bajramske svečanosti i na Sultanov rođendan. Pucalo se povremeno iz topa čak i nakon 1878. g., za carev rođendan i značajnije praznike Austrougarske monarhije i u podne. Međutim, budući su moćne detonacije topa uznemiravale okolno stanovništvo, nakon 1898. je na intervenciju građana, izboreno kod austrougarskih vojnih vlasti “da se u znak za podne, vatru i prigodom svečanosti i blagdana... puca izvan grada, čime će se ispuniti velika želja ovdašnjeg građanstva, a imenito stanovnika Brankovca, Bjelušina i Luke...“ Tako je vojna komanda premjestila top na Hum, odakle se nastavilo pucati iz topa sve do 1918. g. kako bi se uzbunila vatrogasna četa prilikom čestih požara po gradu.
Međutim, ovakav način najave požara nije pružao zadovoljavajuće informacije. Nakon pucnja vatrogasci su znali da je izbio požar, ali ne i to u kojem dijelu grada. Izgleda da je seriju nesporazuma prevršio događaj u studenom 1903., kada su na pucnjeve ispaljene u cilju vježbe za vojne vatrogasce, mostarski vatrogasci krenuli u potragu za mjestom požara i uzaludno lutali gradom. Istog dana uvečer ponovo su mostarski vatrogasci alarmirani pucnjevima s Huma, ponovo su tražili mjesto požara. Za to vrijeme gorio je stog slame na Pijesku. Tek izgradnjom električne centrale 1912., najavu požara pucnjevima zamijenila je električna sirena.

Fotografija: Mostarski vatrogsci 1914. (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
15.10.2019.

U sjećanju: Dario Džamonja 2001. - 2019.


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 15. oktobra 2019, autor teksta Mirza Abaz)

Dario Džamonja, jedan od najistaknutijih bh. pisaca u historiji, novinar i kolumnista brojnih domaćih listova, preminuo je na današnji dan 2001. godine. Ovaj neshvaćeni boem i vječiti zaljubljenik u svoj rodni grad ostat će upamćen kao maestro kratke priče po čemu ga se i danas sjećaju mnogi sugrađani i zaljubljenici u pisanu riječ.

On je rođen u januaru 1955. godine i odrastao je kao dijete razvedenih roditelja. Porodična agonija mladog Darija se produbila onda kada mu je otac izvršio samoubistvo, a majka preselila u Nizozemsku. Ostaje živjeti s bakom i djedom u sarajevskom naselju Jezero i vrlo rano se odaje alkoholu zbog kojeg ne uspijeva završiti započeto gimnazijsko školovanje.

Kako je sam napisao u autobiografiji, umro je tri puta. Prvi put je "umro" 1993. godine kada je napustio Sarajevo, a te godine je i ranjen. Godine 1998. je opet "umro" kada je napuštao SAD i svoje dvije kćerke koje je neizmjerno volio, a prije 18 godina ispisao se iz živih, kako je jednom kazao njegov kolega pisac Abdulah Sidran, 15. oktobra 2001. godine preminuo je treći i posljednji put.

Njegovo književno stvaralaštvo obilježile su priče iz svakodnevnice. Kao prozni autor Džamonja je uobičavao u svoje priče unositi stvarne ličnosti i stvarne događaje. Gotovo uvijek je pisao u ich (ja) formi, nerijetko je bio glavni lik svojih priča, a bilo je i crtica u kojima se prikazivao kao samo još jedna jedinka u masi. Sve njegove priče imale su sentimentalan karakter i naprosto su odisale subjektivizmom i osjećajnošću.

U više navrata je rekao kako se ne kaje što se vratio u Sarajevo i s ponosom je isticao da je to jedan od najljepših dana u njegovom životu. Međutim, neposredno po povratku s Floride upoznao se s tužnom postratnom situacijom u rodnom gradu, ali su mu epizode iz prošlosti i kćerke bile pogon koji mu je davao snagu da nastavi dalje, da se nastavi boriti. Affan Ramić, istaknuti bh. slikar koji nas je napustio prije četiri godine, volio je reći da "Daco ne živi od pisanja, on od toga umire". Džamonja je sve do svoje "treće smrti", ipak, pisao...



Literarni opus Darija Džamonje čini deset knjiga koje je posthumno izdavačka kuća Buybook objedinila u obimno djelo simboličkog naziva "Ako ti jave da sam pao...". Svoju prvu knjigu kratkih priča jednostavnog naziva "Priče iz moje ulice" objavio je 1979. godine, a za svoju prozu dobio je nagradu Veselin Masleša 1985. godine, zatim Fund Free Expression Award 1993. godine, nagradu Writes Club Madison 1994. i otkupnu nagradu za poeziju Madison 1996. godine.

"Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom." (Dario Džamonja)
(klix.ba)


09.10.2019.

Simbol grada Mostara otvara svoja vrata na ljeto 2021.

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva, 1892.


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 6. oktobra 2019.)

Ovaj prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno.

Prohladno i oblačno vrijeme s povremenom kišom, koje je obilježilo jučerašnji dan u Mostaru, nije predstavljalo smetnju radnicima na gradilištu hotela „Neretva“. Ovaj prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno. Hotel „Neretva“ je, podsjeća Avaz, prije nešto više od 14 godina za 600.000 KM od tadašnje Općine Stari Grad kupio Halim Zukić, nekadašnji vlasnik VGT osiguranja iz Visokog. Iako je nakon kupovine punih šest godina čekao neophodna odobrenja, radovi su stali na prvoj fazi, uslijed čega je objekt ovog nekada čuvenog hotela, koji se nalazi na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, postao pravo ruglo. Zukić je, konačno, brojnim špekulacijama koje su se iznosile stao ukraj kada mu je lani iz nadležnog gradskog odjela izdano odobrenje za privremeno zauzimanje javne površine u svrhu ograđivanja gradilišta radi izvođenja radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta hotela „Neretva“. Nedugo poslije otpočeli su radovi koji se izvode pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika FBiH. U izjavi za Avaz Zukić je kazao kako je zadovoljan dinamikom izvođenja radova.
''Trenutno se rade krovopokrivački radovi. Sljedeći korak su radovi na fasadi, čime bi „Neretva“ dobila skoro konačnu vanjštinu. Konačni završetak radova planiran je za ljeto 2021. godine i u svojim detaljima hotel će zadržati duh i vrijednost „Neretve“'' poručio je Zukić.

Objekt će imati 84 sobe i bit će dio jednog od svjetski renomiranih hotelskih lanaca.

„Neretva“ je izgrađena 1892., u vrijeme austrougarske vladavine. Hotel je građen u specifičnom pseudomaurskom stilu, koji je tada bio dominantan.


09.10.2019.

Iz stare štampe: Tuberkuloza u Mostaru – Musavat br. 2. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:

Tuberkuloza. Ova strašna bolest, za koju se još nije siguran lijek pronašao, raširila se je u našem gradu skoro nevjerovatno. Jedan ovdašnji liječnik pripovijedao nam je da je neki dan bio pozvan u tri familije radi bolesti pojedinih članova i da je na sva tri mjesta konstatovao sušicu. Sva tri bolesnika bili su mladi od 15 do 25 godina. Nadalje nam liječnik reče da su ova 3 slučaja malenkost, jer je u Mostaru najviše slučajeva smrti od sušice. Ovo je zaista strašno i trebalo bi o ovome čaru tražiti”.

Prva liječnica u Mostaru bila je dr. Bohuslava Keck, Čehinja rođena 1854. Nakon završetka školovanja i nakon trinaestogodišnje liječničke prakse, godine 1892. g. doseljava u Mostar. Pored obavljanja prakse kao stalna liječnica u Mostaru, dr. Keck je objavila brojne članke u listu Osvit, kao imnoge stručne studije o bolestima. Ona je prva počela savjetovati građane Mostara i upozoravati ih posebno na opaku bolest tubelkulozu. Međutim, nije ostala samo na savjetovanjima i objavljivanju članaka, nego je oštro zamjerala nadležnim organima na propustima koji ne omogućuju razvoj i primjenu moderne medicine. U listu Osvit iz 1905, u seriji od četrdeset nastavaka, ona upozorava sugrađane na potrebu higijenskog stanovanja, odijevanja, dječjeg odgoja, izbora zvanja, način njege bolesnika, kao i potrebu redovitog kupanja i dezinfekcije. Već sljedeće godine, ponukana pojavljivanjem brojnih slučajeva tuberkuloze, objavljuje seriju priloga pod naslovom „O tuberkulozi pluća te o načinu kako se ima ista suzbiti.” Nakon dvadeset godina plodnog rada, dr. Bohuslava Keck napušta Mostar i vraća se u rodnu Češku gdje i umire 1911. g.

Fotografija: Južni logor, 1900-tih (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

08.10.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

plaža Bunur, nekad

Bunur, sada

Džeger, Fejićeva, kod kina Zvijezda

Dom izviđača, sedamdesete

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. oktobra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Kema, Peka, Bale, Mušo, Brato Krava, Božo i Cargo, Bora Fabris, Džeger, Uka…

Kada sam, kao dijete, iz Jablanice doselio u Mostar, imao sam čast i privilegiju da živim u najljepšem sokaku na svijetu – Alajbegovića. U kome su, u ono vrijeme, u kući na samom početku sokaka stanovali Mujo i Fatima Alajbegović, profesorica Mira i Brato Krava, baba Sena, Nemanja i Dragica Njunjić, Osman i teta Hajruša, Smailaga i Smailaginica, nena Čišićka i kćerke joj Dutka i Tima, čika Ante Radović i teta Vasa, pa Muruveta, Baba Buljubašić-hala Nefa, Jusufaginica (majka Arifa i Zibe Nožić), Salko i Fata Puce, Asim i Đenka Elezović, Vejsil i Munta Husković, teta Dika, Hajro i Džemila Alađuz, Ćamil i Memnuma-Hadžinica Derviškadić…
A još veće zadovoljstvo da mi plaža Bunur bude pedesetak metara od kuće. Iako sam u rodnoj Jablanici naučio plivati, prve prave plivačke korake napravio sam na Neretvi, gdje su me, kao i ostalu “malu” raju, tranguze u Neretvu bacali Kema Denjo, Peka, Bale, Zijo Bajat, Mušo Rokša, Salko Ćurić, mesar Branko Radovanović, Dragan Ćemalović, Zlatko Hafizović, Sejo Čevro, Enči Oručević, Tahir-Taja Nikšić, Salko Nožić, Kema Rajković, Fahrudin Čišić…
Po vas cijeli dan, u vrijeme ljetnih ferija, čamili smo na stepenicama ispod Doma izviđača i čekali da nam Kema, Peka, Bale i druga veća raja bace staklene boce, a mi se, bijući ko će je uhvatiti, brže-bolje trčali na česmu kod košćele i punu donosili velikoj raji. Što si više puta donosio vodu, imao si veću šansu da te Kema i ostali tranguze bacaju ispod ploče na Bunuru i onda te okruže sve dok se dobro ne naučiš plivati, a ne zapadneš u “pure”.
Kako zaboraviti kad bi ti uveče rekli da se sutra napenališ zorom ispred Radničkog i guraš šlaufe nekoliko puta veće od tebe sve do Skakala, a onda te velika raja posade na njih, pa s njima sve do Avijatičkog mosta. I tako, nekoliko puta na dan, noge sve užarene od vrućine, ali ti ne pada na um da se požališ. A uz put, ako si malo zabušavao, pala bi i pokoja čvoka ili noga u guzicu.
Ah, ta lijepa, sjetna i draga vremena, da mi je samo još jednom to doživjeti, pa serbes u Sutinu…
Kako zaboraviti noći kad bi raja popela Mehu Džegera na vrh onog stuba ispred parka kod Roznamedžijine džamije,  a on, u rokerskom stilu, uz gitaru zapjevao čuvenu pjesmu The Rolling Stones – Satisfaction. A onda, negdje pred ponoć, sve začini umilni glas Uke iz Bagatovog sokaka, koji je imao nevjerovatnu memoriju da čim bi čuo pjesmu nekog stranog pjevača, popularnog u ono vrijeme, odmah bi je zapjevao u originalu. Sjećam se, kao da je juče bilo, čuveni advokat Isma Balić izlazio bi iz kuće i Uki, a često i njegovom bratu Hami, davao crvenu stoju…
Kako zaboraviti lafa nad lafovima, rahmetli Hajru Muftića, stomatologa, pa Eminu moje mladosti, kćerku mu Aidu-Cicu Muftić, najljepšu djevu beharli Mostar iz onog vakta i zemana. Njena gracioznost i hod po Fejićevoj mamili su uzdahe svakog prolaznika. Pa, zar se može zaboraviti ljepotica Vesna Hafizović s vrha Bagatovog sokaka?
A zaborav ne može prekriti ni sjećanje na čuvenog milicionera Božu Kulaša ni njegovog vjernog Cargu, koji je bio strah i trepet za sve mangupe, posebno za one koji bi, pred ponoć, pošli da lampaju one koji bi dolazili na Tepu da ujutro prodaju karpuze, kavade, paprike i ostale zerzevate.
Zar se mogu zaboraviti dugi redovi od kina Zvijezde pa sve do nekadašnjeg Kraša i Domaćinstva, kada bi se gledali Vinetu, Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Diverzanti, Kartuš, kad bi tapkaroši, među njima i Oma Batlak, radili punom parom, a Ljubo padao s nogu od umora.
A onda bi pred sami sumrak, Bora Fabris, možda i najjači frajer naše raje, zapjevao, onako za sebe, čuvenu pjesmu “Kada budem umro, ne zovite mi popa, nek’ me moja jalija zakopa…”
Moj Mostaru, ko ti lomi krila?!

(Mostar, 7. oktobar 2019. godine)
(NovaSloboda.ba)
06.10.2019.

Podsjećanje na poslasticu iz djetinjstva – Ćupter, ili ćufte





Zvali smo je i ćufte, a pripremala se u jesen, nakon berbe grožđa. Djelila se djeci kao poslastica u zimske dane, po komadić, kao na slici. Bilo je to vrijeme kad nije bilo svakodnevnih poslastica u vidu bombona, čokolada, ili sličnih stvari. Tekst objavljen na grupi Priče iz Mostara i Hercegovine, profesora Jure belje, podsjeti me na tu poslasticu iz djetinjstva.

Ćupter – naša autohtona slastica

Svaki narod ima neke svoje specifične kulinarske proizvode koji se njihovim migriranjem ili osvajačkim pohodima šire u druga područja. Jedna od mnogobrojnih orijentalnih slastica koja je u nas ostala iz osmanlijskog razdoblja je ćupter, jedna vrsta želea spravljenog od mošta. Riječ „ćupter“ u nas je došla preko Osmanlija, a izvorno je perzijskog podrijetla i znači nešto okruglo.
Poznato je da se u nas mesne okruglice nazivaju „ćufte“. Na turskom jeziku naziv za okruglice glasi „köfte“ iz čega se vidi sličnost s izrazom ćupter.

Spravljanje ćuptera danas se zadržalo uglavnom na području Brotnja i djelomice Ljubuškog, dok je nekada njegova proizvodnja bila raširena u raznim područjima Bosne i Hercegovine. O spravljanju ćuptera u prošlosti postoje i pisani dokazi. Evlija Čelebija, koji je naše krajeve posjetio1660-ih godina, u svojim putopisima piše „da se u Bosni i Hercegovini, čak i u Sarajevu, od ukuhanog mošta spravljao ćupter, jedna vrsta želea od od grožđa.
Ćupter ima vrlo ugodan, slatkast okus i konzumirao bi se najčešće kao desert zajedno s bademima, orasima i suhim smokvama“.
Poznati bosanski franjevac Ivan Frano Jukić, u knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne, iz 1851. za mostarsku nahiju, kojoj je tada pripadalo Brotnjo, doslovno piše: „Od vina izrađuju dobar ćupter, koi se po ostalim miestima raznosi“. Ne spominje ga ni u jednom drugom području BiH, iako spominje uzgoj vinove loze.
Nekada je u Brotnju u vrijeme berbe grožđa gotovo svako kućanstvo spravljalo ćupter i kasnije se sladilo njime uz rakiju i suho voće, ili je ovom slasticom dočekivalo goste. Za Božić je obvezno na stolu morao biti izrezan ćupter uz bajame, orahe, suho grožđe i smokve.
No vremenom se tradicija spravljanja ćuptera postupno gubila i sve se manje broćanskih kućanstava za božićnom trpezom sladilo ćupterom.
Danas se ipak vraća zanimanje za ćupter, ne samo za konzumaciju u kućanstvu već i kao tržišni proizvod. Nećemo govoriti o tehnologiji i tehnici spravljanja ćuptera, jer svaka kućanica ima neki svoj recept za spravljanje. Jedino što valja istaknuti jest da je osnovni sastojak ukuhani mošt i nešto brašna da bi žele dobio čvrstinu. Prednost je ćuptera što može dugo stajati da se ne pokvari, pa se može transportirati i na veće udaljenosti, a može se i skladištiti dulje vrijeme.
Iako izvorno potječe s Orijenta, ćupter bi se danas mogao označiti kao autohtoni proizvod Brotnja i Hercegovine, pogotovo ako bi mu se dodali još neki sastojci. Danas se u svijetu sve više cijene specifični autohtoni proizvodi. Da bi se očuvala autohtonost tih proizvoda i njihovo mjesto na tržištu, svaka država nastoji zaštititi njihovo zemljopisno podrijetlo.
Time se štiti da netko drugi ne bi proizvodio i na tržište izbacio takav proizvod. Svjedoci smo kakvi se sporovi vode između država koje pretendiraju na zaštitu istog proizvoda. Dok mnoge države imaju desetine zaštićenih proizvoda, Bosna i Herecgovina do sada je zaštitila samo četiri. To su ljubuški rani krumpir, hercegovački med, med od kestena i duhan – hercegovački ravnjak.
Došlo je vrijeme da se pokrene inicijativa za zaštitu hercegovačkog ćuptera. Oznake podrijetla koriste se za obilježavanje prirodnih, poljoprivrednih, industrijskih, obrtničkih i proizvoda domaće radinosti. Zaštitom zemljopisnog podrijetla zaštićuje se oznaka izvornosti, a zaštita je regulirana i europsklim uredbama.
EU je još 1992. godine uvela sustav namijenjen zaštiti i promicanju tradicionalnih i regionalnih prehrambenih proizvoda. Cilj toga bila je zaštita određenih vrsta poljoprivrednih proizvoda. Nakon zaštite ti su proizvodi dobili veću dodanu vrijednost na tržištu čime proizvođači ostvaruju povećani dohodak.
Kada bi se zaštitilo zemljopisno podrijetlo ćuptera i on bi mogao biti veoma dobar tržišni proizvod jer bi to na tržištu bio ekskluzivni poljoprivredno-prehrambeni proizvod. Kada se uz to istakne da je ćupter prirodni proizvod bez ikakvih umjetnih dodataka, što je danas u vrijeme sve veće potražnje za ekološki prihvatljivom hranom itekako važno, mogla bi ova naša slastica biti veoma dobro prihvaćena na tržištu.
Piše: Prof.dr. sc. Jure Beljo / Magazin DBG 2019
(Priče iz Mostara i Hercegovine/DamirPinjuh)

a da poslastica živi još uvijek, jedan lijep tekst sa stranice jamnica.hr na slijedećem linku:


(spagos)
05.10.2019.

Zaboravljene i isčezle stvari iz muške garderobe – Silah, ili Bensilah



bensilah, benselah, belsilah, bensilaj, bensilav -a i kraćeno: silah -aha, silaj -aja. silav -ava m (tur.-ar.) širok kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima vise pregradaka za papire, novac, duhankesu, noževe, oružje itd.
»Pa po pasu bensi1ah opasa« (K. H. I 483); »A po pasu krmzi belsilaha, /za njeg zadi dvije puške male« (Ašikl. 106): »Pa za silah puške zadjenuo« (K. H. I 368): »Opasa se svilenom kanicom,/ A po njemu si1aj privalio, / Za nj zadede dvije puške male« (Vuk VIII 49); »pripasuje svjetlo oružje, / u silava dvije puške male« (Vuk IV 298).
(Abdulah Škaljić/turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo 1966.)

fotografije: Nail Hindić, Jablanica

Prepiska raje na viberu:

Uzorak komada muške garderobe koji se koristio do početka šezdesetih prošlog stoljeca, bar u mojoj porodici. Je li vam poznato o čemu se radi?

Mislim da je to silah, u biti, to je bio pojas u kom su se nosile pare i ostali važni papiri....moj djed je imao silah i odatle mi uvijek davao malo para da kupim bombone...

Bravo, pandan današnjim muškim tašnicama. Tu bi se nosile cigarete, šibica,u ranije vrijeme duvankesa, kresivo, obavezno čakija i sl. Nama djeci je bila interesantna kesa sa parama. Moj dedo nosio do '63.,normalno uz ostalu tradicionalnu nošnju od koje je još neki komad u sehari (baznu, sanduku, čekmedži). lzvinjenje .Dosta od mene. Bice još komada....

Taj primjerak kao nov i tako fino ukrasen kao nitnama. Svaka čast što ste to spasili od zaborava .

Znam samo,da bi mnogi koji cijene vrijedne stvari, rado pronosali taj silah. Stalno vracam i uvecavam sliku,predivno.

Da nitne su sa pozlatom i one se ne koriste za kopčanje vec ispod tog kaiša, koji je za kopčanje.

U narodu se još zova bensillah.

Opasat ću ga sutra uz neku prikladnu garderobu.
(spagos)


04.10.2019.

Otkrivanje tajni misteriozne civilizacije Nabatejaca u Saudijskoj Arabiji






Tim istraživača trenutno provodi prvo detaljno istraživanje u Saudijskoj Arabiji u pokušaju da rasvijetle sudbinu misteriozne civilizacije, koja je nekada živjela tamo.
Nabatejska kultura ostavila je iza sebe sofisticirane kamene spomenike, ali mnoštvo nalazišta ostaje neistraženo.
Kamene pustinje Al Ula u Saudijskoj Arabiji poznate su po crnim nebom, koje omogućuju posmatračima zvijezda da lako proučavaju nebeska tijela bez svjetlosnog zagađenja.
Regija, takođe, postaje sve privlačnija za arheologe, piše BBC.
Davno izgubljena kultura poznata kao nabatejska civilizacija počela je nastanjivati ovo područje od oko 100. godine prije nove ere.
Dok su Nabatejci vladali svojim carstvom iz zapanjujućeg grada Petra u Jordanu, oni su Hegru (moderni Mada’in Saleh) u Al Uli učinili drugom prijestonicom.
Sada, arheolozi planiraju izvršiti prvo dubinsko istraživanje dijela zemlje, koji je otprilike veličine Belgije.
Veliki međunarodni tim od više od 60 stručnjaka započeo je rad na projektu istraživanja, koje je trebalo da traje dvije godine da bi istražili jezgru površine 3.300 kvadratnih kilometara na sjeverozapadu Saudijske Arabije.
Ovo je prvi put da se tako veliko područje više ili manje naučno neistražene teritorije sistematski istražuje.

Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.
Kao karavanski trgovci velikim dijelom su kontrolisali trgovačke puteve prema južnoj Arabiji i od 4. vijeka prije nove ere ostvarili značajnu ekonomsku i političku moć.
U periodu od 150. p.n.e. do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu, koja se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji.
Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.
U poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas predmet proučavanja naučnika sa Jerusalemskog univerziteta. Kako su živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u okolini, i dovodili vodu na polja. Na polja su je dovodili principom slobodnog pada.
Imali su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana, koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u Egipat, gdje se koristio u postupku balzamiranja.
Iskopavanja su već neko vrijeme provedena u i oko Mada’in Saleha i na drugim nabatejskim lokacijama koje su prepoznate od strane grupe saudijskih arheologa, uključujući Abdulrahmana Alsuhaibanija, predavača na Univerzitetu Kralj Saud u Rijadu.
“Fokusirao sam se na raniju Dedanitsku i Lihjanitsku civilizaciju. Sada kada je Kraljevska komisija za Al Ula uključena, postojaće veći prostor za dublje razumijevanje načina na koji su se razvijala rana društva”, objašnjava on.
Angažovanje Kraljevske komisije osigurava da vrhunska tehnologija stoji na raspolaganju arheolozima iskusnim na terenu.
(NovaSloboda.ba)






iz istorije:

Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.

Nabatejci su kao karavanski trgovci velikim dijelom kontrolirali trgovačke putove prema južnoj Arabiji i od 4. stoljeća pr. Kr. ostvarili značajnu gospodarsku i političku moć. U razdoblju od 150. pr. Kr. pa do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu koja se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji. Nakon što ih je Antigon I. Monoftalmos bezuspješno 312. pr. Kr. pokušao pokoriti, proširili su područje svojg utjecaja i na Siriju. Grčki povjesničar Diodor (1. stoljeće pr. Kr.) zapisao je sljedeće:

...živjeli su razbojničkim životom i često pljačkali susjedne zemlje [....]. Nisu sijali žitarice, niti uzgajali voćke niti pili vino, a nisu niti gradili kuće. Ako je netko prekršio to pravilo, bio je kažnjavan smrću. [....] iako su postojala mnoga druga arapska plemena koja su koristila pustinju, sve su ih daleko premašili bogatstvom iako ih nije bilo više od 10.000, jer puno njih je znalo dovesti do mora tamjan, mirnu i odabrane začine....
Oko 85. pr. Kr. Nabatejci pod kraljem Aretom III. osvajaju Damask. U vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja postali su rimski vazali, ali je Areta ipak uspio očuvati jedinstvo svog kraljevstva. Tek u vrijeme cara Trajana 106. pr. Kr. Nabatejci gube svoju relativnu neovisnost i postaju kao rimska provincija Arabija Petra sastavni dio Rimskog Carstva.

Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.

U poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas predmet proučavanja znanstvenika sa Jeruzalemskog univerziteta. Kako su živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u okolini, i dovodili vodu na polja. Omjer između poljoprivredno korištene površine i površine na kojoj su skupljali kišnicu je bio 1:10 i 1:20. Na polja su ju dovodili principom slobodnog pada.

Imali su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u Egipat gdje se koristio u postupku balzamiranja.
(wikipedia)

02.10.2019.

150 godina dopisne karte

1895.
Kako se vojnik raduje dopisnoj karti! 1906.

1914.

Pozdrav iz Mostara

dopisnica, Jugoslavija

razglednica, 1970-tih

Kada ste zadnji put poslali ili primili razglednicu?

Dopisnica je otvorena pošiljka, u pravilu izrađena od tvrdog papira, sa unaprijed otisnutom poštarinom i oznakom "carte postale". Dopisnice se šalju otvorene tj. bez omotnice. Dopisnicama se smatraju i sve vrste razglednica, koje odgovaraju dimenzijama predviđenim za dopisnice, a izdate su od strane pošte.

Austro-Ugarska pošta je 1. oktobra 1869. godine u poštanski promet uvela “Correspondenz-Karte”, dopisnu kartu.
Ona je u prvo vrijeme važila kao nepristojna stvar, jer se čitanje tuđe otvorene pošte smatralo neukusnim.

Razvoj i značaj dopisne karte:
- 1870. pojavila se prva dopisna karta i u Njemačkoj.
- 1871. je od dopisne karte nastala prva razglednica, sa slikama
- 1895. dopisne karte postaju šarene, i stvari za sakupljanje i kolekcije. Novi motivi su bili umjetnost, ljubav, erotika, sela i gradovi.
- 1914 – 1918.: U Prvom svjetskom ratu samo njemački vojnici poslali su 10 milijardi dopisnih karata iz različitih dijelova svijeta.
Od 1990. šalje se sve manje dopisnih karata. Na primjer: 1998. godine je u Njemčkoj poslato oko 400 miliona dopisnih karata, da bi taj broj u 2017. godini pao na još uvijek visokih 195 miliona komada

Proučavanjem i sakupljanjem razglednica bavi se deltiologija koja je treći hobi po kolekcionarstvu nakon numizmatike i filatelije.
Razglednicu je potrebno kupiti, ispisati tekst, upisati adresu željenog primatelja te je naposljetku zalijepiti markicu i poslati je, odnosno ubaciti u poštansko sanduče.
Bez obzira na svijet mobitela, interneta, društvenih mreža, te s tim pov ezano, primanja i slanja informacija u djeliću sekunde, ovaj mali proces još uvijek traje i nije iščeznuo. Razglednica je puno više od komada kartona. Ona se piše rukom i srcem, kratko napisana srdačna poruka s putovanja, podijeljena uspomena, a pisanje kao i dobivanje razglednice na kućnu adresu ima poseban čar.
I zato sve moguće moderne „kartoline nove generacije“ nisu ni blizu uspjele ugroziti identitet jednostavne razglednice.
Vrijeme godišnjih odmora i ljetnih praznika idealno je vrijeme da osobama do kojih vam je stalo pošaljete razglednicu, podijelite s njima svoje uspomene dajući im do znanja da ste u određenom trenutku mislili upravo na njih, i svima onima koji nas se sjete na ovaj način, od srca veliko hvala.

(spagos)

02.10.2019.

Iz stare štampe: Sukob g. Vagnera s policajcem – Musavat br. 6. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 6 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:

Sa ulice. Pod gornjim naslovom donosi „Srp. Riječ” sljedeće: U noći 21. o. mj. bio je urednik „Bosanske Pošte” g. Vagner u društvu s jednim oficirom i dvije gospogje. Izašavši iz lokala ovaj je riter vikao i derao se glasno na ulici, te ga je zbog toga policajac opomenuo na red. To je veoma rasrdilo gospodina Vagnera, u njemu se uzbunila plava krv, te je policajcu odgovorio da je on glavni urednik „Bosanske Pošte” i da njega ne treba na red opominjati. Policajac je megjutim uljudno vršio svoju dužnost, ali se prema njemu Vagner tako neuljudno ponašao, da ga je policajac odmah proglasio uhapšenim. Na to je Vagner uhvatio za prsa policajca, kome je drugi policajac morao da dogje u pomoć i Vagner je silom odveden u policiju, odakle je odmah pušten do dalje istrage. Sad tek nam je jasno zbog čega je Vagner prekorijevao vladu zašto, pri najmanjem nemiru (ili kako on kaže: „Kad nastane nepovoljan red po monarhiju”, ne izvodi vojsku. A mi smo sve mislili da on to traži zbog srpskog elementa u Bosni i Hercegovini”.

Fotografija: Mala tepa 1900-tih (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.09.2019.

Iz stare štampe: Reklame iz prošlosti


Izgradnjom uskotračne željeznice koja je povezala Mostar sa Sarajevom i dalje Europom na sjeveru i Metkovićem i Jadranom na jugu, počinje naglo širenje proizvodnje, trgovine i transporta. Izvozno-uvozni robni tokovi Hercegovine bili su uglavnom usmjereni pravcem Mostar-Metković-Trst. Rasplamsva se trgovina u svim oblicima, a čaršija poprima drukčije boje i sadržaje. Sredinom devedesetih godina XIX. stoljeća, Mostar bilježi 95 registriranih trgovačkih radnji i obrta. Polako počinju nestajati poslovi sabljara, tufekčija, čizmedžija, mjerenje platna laktom i na palac, a počinju se pojavljivati vinari, apotekari, trgovine mješovitom robom, banke i sl. Mnogi trgovci u Trstu osnivaju svoje trgovačke filijale ili firme, koje su se bavile trgovačkim prometom, a počinje cvjetati i moderna industrijska proizvodnja.

Počinju se u lokalnim časopisima objavljivati brojne reklame za proizvode i usluge, a mi ovdje donosimo izbor nekoliko njih.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.09.2019.

Sličan Starom: Most Malabadi u Turskoj


Most Malabadi (Malabadi Köprüsü) je samonosivi lučni most preko rijeke Batman, pritoke Tigrisa, a nalazi se u blizini grada Silvan, u jugoistočnom dijelu Turske.





Sagrađen je između 1146 i 1147. godine, u vrijeme vladavine Artukida, po nalogu vladara Timurtasa od Mardina, sina Ilgazija i unuka Artuka. Jedno stoljeće kasnije slijedila je prva restauracija mosta, a poslijednja je obavljena početkom dvadesetog stoljeća. Nekada je ovaj most bio jedina saobraćajna veza preko te rijeke u čitavom regionu, a bio je u neprekidnoj upotrebi sve do 1950. godine, kada je u njegovoj neposrednoj blizini izgrađen, za to doba moderniji i stabilniji most.

Luk mosta premoštava čitavo korito rijeke, a najveći je lučni most u Turskoj i susjednim regionima. Sam most je dug 150 metara, širok 7 metara. Visina najviše tačke mosta iznad rijeke iznosi 19 metara, a širina luka je 38,6 metara. Detaljni opis mosta prvi je napravio poznati putopisac Evlija Čelebija.


O mostu je u zadnje vrijeme bilo više govora, jer se u njegovoj samoj blizini, uzvodno, sagradila brana velikog vještačkog jezera.




Ono što nas posebno interesuje, vezano za naš ponos, mostarski Stari most je podatak da je most u njegovo vrijeme pohodio Evlija Čelebija. Pošto se navodi podatak da je Malabadi most bio najveći lučni most u Turskoj i okolnim regionima, nije čudo da je Evlija Čelebija, kad je ugledao mostarski Stari most zapisao:

„Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta - iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa“.

A o Starom mostu i njegovom graditelju mimaru Hajrudinu je zapisano:

„Ovaj je Most sagrađen kao luk duge. Ima li mu išta slično u svijetu, Bože moj? Stih je upisan na prvom kamenu položenom u temelje Starog mosta 1557. god čija gradnja je počela po naredbi Sulejmana Veličanstvenog. Donio je taj most, u glavi i srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po duši.
Prvi kamen uklesan u historiju Mostara graditelj je donio čak iz rodne Persije. Prevalio je sa njim tolika kopna i bezbrojna mora, osjetio je on planine i okvasio se po svjetskim rijekama. Hajrudin je izgradio Stari most za devet godina i od 456 blokova kamenja, gdje svaki, pojedinačno ima svoju priču i suštinu.”

Ko zna, možda je na svom putovanju iz rodne Persije u Tursku, a onda odatle u Mostar, mimar Hajrudin prešao preko mosta Malabadi, i ugledavši taj most, u svojoj glavi već tada stvorio viziju mosta, kojeg je tek trebao izgraditi u dalekoj i nepoznatoj zemlji.

Smail Špago
(Novasloboda.ba)



18.09.2019.

Iz stare štampe: Spomenik don Frani – Musavat br. 3. iz 1906. g.


U časopisu Musavat broj 3 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Spomenik Don Frani. Dne 2. novembra o. g. podignuće se na ovdašnjem katoličkom groblju spomenik Don Frani Milićeviću. Od „nadležnih” pozvano je sve gragjanstvo bez razlike vjeroispovijedi da tog dana pohodi katoličko groblje i prisustvuje podignuću spomenika „slavnom Don Frani zlatnog srca, koje je za sve nas jednako kucalo, koje je sve nas jednako ljubilo”.

Nastojanjem hercegovačkih franjevaca, posebno fra Franje Milićevića, da nađu najbolji način kako bi odgojili čitateljsko općinstvo u Hercegovini, koje je bilo skoro potpuno nepismeno, došlo se do čvrste odluke da se kupi i podigne vlastita tiskara u Mostaru. Najveću zaslugu, a i najveći trud, za otvaranje tiskare pripada Franji Milićeviću.
Otvaranjem tiskare godine 1872., zbio se presudan događaj za kulturni i prosvjetni preporod Mostara i Hercegovine uopće. To u isto vrijeme znači i početak izdavaštva u Hercegovini, pokretanje novinstva, udžbeničke literature. Kratko rečeno došlo je do utemeljenja kulturno-prosvjetnog rada.
Kroz sedamdesetak godina tiskara je češće mijenjala imena: Franjevačka tiskara, Franjevačka pečatnica, Tiskara don Franje Milićevića, Brzotisak don Franje Milićevića, Tiskara Glasa Hercegovca, Dionička tiskara, pa do Tiskara F(ranjevačke) P(rovincije).
U tiskari su objelodanjivani razni bukvari, slovnice, kalendari, listovi i knjige. Tiskani su listovi: Bosiljak hercegovački, Novi hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca, Osvit, Kršćanska obitelj, Radnička obrana, Hrvatska obrana, Narodna sloboda, Hrvatski težak, Ruža, Hercegovina franciscana, Stopama otaca, Palangar, Južna štampa, Soko — kolendar pravoslavne crkve, itd.
Zanimljivo je spomenuti da je u izdanjima ove tiskare, koja je ustvari i prvo izdavačko poduzeće na području Hercegovine, još godine 1875. tiskan Defoev Robinson Krusoe. Time, vrlo rano započinje na ovom tlu tiskanje lektire za djecu i omladinu.
Fotografija: Spomenik Don Frani Milićeviću
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

17.09.2019.

Putopisci novijeg vremena: Mostarska Elegija


Mostar, jedan od najljepših gradova: Tamo gdje se ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu DW dana 7. Septembra 2019. autor je Dragoslav Dedović)

Mostar spada u red onih nekoliko ovdašnjih čudesnih varoši, koje bi svaki ozbiljan putnik za života morao da vidi. To je tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u nama.


U Beogradu je Mostar saobraćajna petlja na autoputu za Niš. U Srbiji po kafanama i na svadbama pevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Samo što Ahmo iz pjesme biva zamijenjen izrazom „dragi”. Dvojica dobitnika NIN-ove nagrade za roman su u ovom milenijumu – Mostarci. Jedan po opredjeljenju i roditeljima, a drugi po rođenju. Ali Mostar je običnom čovjeku daleko, kao Nikaragva.
Dobar razlog da nešto napišem o jednom od najljepših gradova bivše Jugoslavije.

Mostarsko opredjeljenje

Mostar nije moj ni po rođenju ni po boravku, jer sam u tom gradu bivao povremeno i kratko. Kada bih, međutim, mogao da biram, bio bih po opredeljenju Mostarac. Čudan je to iskaz za nekoga ko je rođen u Zemunu, a odrastao u Bosni. Vjerovatno u toj misli ima nešto od sumnjivog klišea: beskonačni niz sunčanih dana uz beskonačno zelenu rijeku, a iznad svega luk mosta.
Ipak, moja opredijeljenost za Mostar počiva na svijesti da je to tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni: Mediteran je kroz kapiju mosta pohrlio duboko u kontinent, Istok i Zapad su se poslije vjekovnog hrvanja ovdje zaglavili poput teških galija koje su nakon sudara ostale na suhom, ukliještene, nemoćne da se nametnu, nemoćne da odstupe. A ne mogu ni da potonu, jer more nije dovoljno blizu. Ovdje je more tek obećanje u oglašavanju galeba. Ovdje se sve silnice sveta i njegova nepočinstva vide jasnije. Al se možda baš zbog toga nameće ljepota kao odgovor na nepočinstva.

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju, smatra Dragoslav Dedović

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju. Među njima su čak i neki Mostarci koje sam dobro poznavao. Ali o njima neću.
Lična hronika mostarskih trenutaka
Bio sam u gradu više puta. Početkom osamdesetih sam posjetio druga koji je tamo služio vojsku. Pili smo Žilavku na terasi hotela Ruža i razgovarali – o čemu bi drugom kada imaš dvadeset godina – nego o Mostarkama. Onim dugonogim bićima nestvarne ljepote, s čudnim naglaskom i drskim pogledima.
No, moj prvi susret sa Mostarom desio se desetak godina ranije. Osnovna škola u bosanskoj varošici u kojoj sam rastao izabrala je upravo Mostar za odredište ekskurzije. Čopor divlje djece, pušten iz autobusa, razmilio se tada kamenim sokacima. U Bosni je sve bilo pastelno, polusjenovito, čak je i ljeto na svom vrhuncu, u avgustu, krilo u sebi neku nijemu sjetu. Hercegovina i Mostar koji sam otkrio tada, u mom dječijem oku nisu imali ni traga od blagih prelaza boje u boju, od opreznog i odmjerenog prelivanja dana u noć, sjenke u maglu. Kontrasti su bili bolno lijepi. Blještavobijeli kamen i tamnozelena voda pod stijenom. Nemilosrdno sunce i ledena Neretva.
Ferko, koji je bio najsmotaniji od nas, najeo se tada previše masnog bureka. Nastavnici su nas okupljali za polazak, kada smo preko ograde u blizini mosta vidjeli kako on skinutih gaća čuči na obali Neretve. Mostarci su već uočili unezvijerenog dječaka i počeli da mu dobacuju iz kafansnih baštica.  Ljutiti razrednik je tražio načina da dozove Ferka, jer nije znao kako da siđe do obale.
Kako god, prva jaka mostarska slika koja mi je ostala u sjećanju : Ferko pere stražnjicu na Neretvi.
Docnije sam dolazio raznim prilikama. Najviše na dan, nekada ni toliko. Imam i fotografiju sa nekoliko sarajevskih studenata i studentkinja, a iza nas Mostar kao na razglednici. Taj grad je za mene ostao predivna kulisa, a život se odvijao u Sarajevu.

Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004.

Mostar bez „Starog”

Rat je zvijer koja pali biblioteke i ruši mostove. Tek kada je kamen mosta pao u Neretvu, kada sam to vidio na njemačkoj televiziji  – bio sam već u Regenzburgu – počeo sam da se pitam, nismo li svi odveć neoprezni na svojim putovanjima. Možda tog čuda koje gledamo danas već sutra neće biti. Trebalo je bolje pamtiti detalje svojih boravaka u Mostaru. Kao što je trebalo bolje iskoristiti vrijeme sa ljudima kojih više nema.
Predrag Matvejević, pisac Mediteranskog brevijara, je za života rekao da su Mostarci svoj most zvali naprosto „Stari”, te da su stijene ispod mosta nazivane pećinama. Pećine su imale svoja imena: „Zelenika, nad kojom su rasli smokva i šipak, Šuplja pod kojom je opasni vrtlog (kapak), mali i veliki Soko, Glavar nalik molu u nekoj maloj luci, veliki Duradžik na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Ovim pećinama u trenutku rušenja 1993. pridružilo se kamenje Hajrudinovog luka razapetog među svjetovima.
Sjetio sam se tada da je Mostar prije rata za mene bio tek veća verzija hercegovačke varoši Stoca koju sam volio svim svojim čulima. Provodio sam nekoliko dana ljeti kod prijatelja Mense u tom gradiću na rijeci čudesne lepote – Bregavi. Stolac je za mene bio originalni predložak mediteransko-orijentalne civilizacije koja počiva na leđima iščezle antike i srednjovekovlja punog stećaka.Mostar je mogao da bude tek njegov veći, prelijepi odjek.


Tragovi ratnih razaranja su još uvijek vidljivi u gradu na Neretvi

Kada se kanjon Neretve ukazao svojim užasnim, krezubim osmjehom bez Mosta, shvatio sam da je zločin prema jednom kamenu iz ukupnog zdanja svjetske ljepote, zločin prema ukupnoj ljepoti svijeta. Prepoznao sam osmjeh Tanatosa.

U ranjenom gradu

Poslije rata sam došao čim sam mogao. Moj prijatelj iz sarajevskih studentskih dana, književnik Dragan Šimović, još je bio živ.Vodio je prelijepo mjesto koje je nazvao Škrinja. Tada je ta antikvarnica i knjižara sa kulturnim zbivanjima bila pribježište za Mostarce željne drugog i drukčijeg. Upoznao sam u Škrinji tri mlada mostarska pjesnika. I pomislio da se ovaj grad obnavlja, uprkos svemu. Sjećam se da smo pred moj odlazak sjedili u staničnom bifeu kod Salke, da je Miro, stari književni vuk, sukao brkove i naručivao meze i piće. Pridružio nam se raspričani građanski aktivista Ibro koji je naišao autobusom iz Dubrovnika s namejrom da presjedne za Sarajevo. Propustio je naredna dva autobusa. To je bio jedan od onih trenutaka kada se punoća života objavi za kafanskim stolom i traje u nedogled, vrtložeći se u brzim i pametnim doskočicama i smijehu.

Čudesna graditeljska baština, spoj kultura, specifičnost njegovih žitelja i magija Mostara teško će nekoga ostaviti ravnodušnim

Jednom je moj sin, kada sam ga odveo u Mostar, u baštici kafea kod Mosta popio pet ili šest Kokti. Bio je otprilike toliko star kao ja na ekskurziji, ali njegova uspomena iz Mostara biće povezana sa prvim ukusom jednog napitka koji nije postojao u Njemačkoj. Sjedili smo tu sa cijelom redakcijom odličnog mostarskog časopisa, bilo je vrelo, u grad su počeli da se vraćaju turisti, već smo bili u novom milenijumu. Most je obnovljen.  „Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004. u svom eseju „Povratak mostarskog mosta”. Esej se ovako završava: „Dok su se radnici dovikivali trideset metara iznad vode, leptir kupusar je sletio na kiselo drvo. Leptir je bio simbol jednostavne ljepote. Mirisala je smokva. Dva divlja mačeta su se igrala, prevrćući se jedno preko drugog. Most se, iz svijeta Platonovih ideja, vraćao na zemlju”.
Sve ovo je trebalo da posluži kao uvod, a nikako da stignem do klasične putopisne priče: Nedavno sam posjetio grad, ovaj put kao turista, na nekoliko dana. Htio sam da ga pokažem nekome do koga mi je stalo. Mislim da Mostar spada u onih nekoliko čudesnih stvari u ovom dijelu svijeta, koje bi za života svaki ozbiljan putnik morao da vidi.

Layla, You've got me on my knees

Priča o Mostaru je svakako i priča o Hajrudinovom mostu. I o Mostarskoj gimnaziji. Priča o fudbalskim čarobnjacima velikih i malih terena, mada „Velež“ nikada nije bio prvak Jugoslavije.  Mostar je, svakako, i jedno od imena ratne traume. Grad u kojem jedva da ima Srba, a Hrvati i Bošnjaci žive razdvojeni nevidljivom linijom ratnih zločina. Ako hoćete, možete na Bulevaru još uvijek pronaći ruševine iz kojih džiglja drveće. Grad u kojem jedna polovina pati od totalne jugoslovenske amnezije, mada se uoči rata svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven.


Spomenik Aleksi Šantiću-velikom mostarskom pjesniku

Ali za mene je Mostar najprije priča o Aleksi Šantiću koji prepjevava Hajneovu pjesmu „Der Asra“ da bi prepjev postao jedna od najčuvenijih sevdalinki: „Kraj tanana šadrvana / gdje žubori voda živa”. Za mene je prosto nevjerovatno da Hajne nije sjedio u sjenci Mosta i gledao u Neretvu dok je pisao te stihove. Sviđa mi se ta svjetska parabola: Njemački Jevrejin spjeva pjesmu o orijentalnom načinu strasti  u kojoj će se prepoznati svi iz plemana onih „što umiru kada ljube“. Onda jedan mostarski Srbin prepjeva te stihove, njih dočeka muslimanska muzička mašta na sazu. I onda se stvori nešto, što ima ukus, miris i zvuk veoma, veoma stare pjesme.
Ni Hajne, doduše, nije izmislio priču koja je osnov pjesme. Ona se zove „Madžnun Lejla” (opsjednut Lejlom), a nesretni mladić se zvao Kais. Priča je iz arapskih oaza preko Perzije i svih zemalja istoka putovala od sedmog vijeka, da bi je Hajne dvanaest vijekova kasnije pročitao u njemačkom prevodu. Ne mogu drukčije da pojmim put ove Hajneove pjesme od arapskih korijena preko Njemačke do Mostara gdje će postati starovaroško blago, nego kao filingranski rad umjetnosti kroz vrijeme. Ali i vraćanje priče samoj sebi, svom otpjevanom smislu.


i spomenik Šantićeve “prelijepe Emine” krasi ovaj čudesni grad

Sve ove misli se roje i u jednom od niza kafea uz Neretvu, a šum hladne vode u vreli dan bude sličan šumu vremena. Još kada neko iz kafea, obdaren retro ukusom moje generacije, pusti Kleptonovu „Lejlu” koja je nastala inspirisana istom arapskom pričom koja je pokrenula i Hajneovu ruku, onda se ovdje, u kamenom gradu nad zelenom vodom, zatvore nevidljivi krugovi. Za ljude kojima te rođačke veze arapskog sedmog vijeka, Hajnea, Šantića, saza i Kleptona  nisu važne, to je samo još jedno vrelo mostarsko popodne.

Spomenik pjesmi

Aleksa Šantić je i jednom svojom pjesmom ušao u pjevanu kulturnu baštinu ovog podneblja: Emina. Sve se zna o pjesniku i ljepotici. Ono što poslijeratni Mostar čini meni još dražim jeste činjenica da nije samo pjesnik dobio svoj spomenik – već i njegov vjerovatno najpoznatiji književni lik – „Lijepa Emina”. Tako Eminina ljepota putuje kroz vrijeme,  umotana u pjesnikove riječi, da bi se pred mojim očima materjalizovala u spomenik. Kao da neko želi da kaže da ovo mjesto mogu da oblikuju i ljubavne pjesme, a ne samo razulareno oružje.

U Mostaru se svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven

Da kažem još: pamtim jutarnju kafu nad Radoboljom koja, nestvarno lijepa, žuri u zagrljaj Neretvi kod Mosta, da bi s njom krenula ka moru. Pamtim da sam bio sretan jer sam baš tu, makar termometar pokazivao 39 stepeni. Pamtim i noći u Mostaru kada se povjetarac s Neretve umilostivi te pomiluje zažarena tijela.
Pamtim sjaj kaldrme na mjesečini. Ledeni dodir Neretve oko gležnjeva, jer sam se usudio da zakoračim u nju, studen se hitro uvuče u kosti pa dugo puštam suncu da miluje pobijeljele potkoljenice. Pamtim i gužvu koju stvaraju turisti – u kolonama ih dovoze autobusi sa dubrovačkih kruzera ili iz Međugorja. Trenutke kada sunce boji kamene gromade oko grada u narandžasto. Kada u čaši zamiriše bijelo vino iz lokalnih vinograda. I kada u „Šadrvanu” jednom od najboljih etno restorana u regionu, ne znam šta da naručim, jer odlučiti se, recimo, za đulbastije ili hadžijski ćevap znači – odlučiti se protiv svega ostalog.

Kriva ćuprija u Mostaru


Glasovi i čudo
Trudim se da od tolike ljepote ne oslijepim. Znam da je u svakom ovom užitku sklupčana sjenka bola koji izviruje čak i iza suvenira. U knjizi Elvedina Nezirovića „Propovijedanje bluza“ čitam: Ljeto je doba / kada su mi oteli oca. / doba kada čujem glasove / onih / koji su umrli za ovaj grad.
Objavio/la spagosmail u 14:02, 0 komentar(a), print, #

16.09.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 16. septembra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Dogradnja i adaptacija Hirurgije, jubilej “Abraševića”, počinje gradnja HE Grabovica, gostovanje poljskih glumaca

Nastavljam s objavljivanjem tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi.


Prednost hirurgiji

Jedna velika društvena akcija, koja je posljednjih nekoliko godina vođena u Hercegovini, na putu je da uskoro donese i prve konkretne rezultate. Riječ je o izgradnji objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” u Mostaru, za što će, kako se procjenjuje, biti potrebno uložiti milijardu dinara.
Samo za prvu fazu, kojom će se izgraditi 60.000 kvadratnih metara bolničkog prostora, uložiće se 150 miliona dinara.
Već sada se obavljaju pripreme za dogradnju i adaptaciju postojeće zgrade hiruškog odjeljenja. Dobiće se novih 4.000 kvadratnih metara prostora. Tu će biti smješteni hiruško, ginekološko i porođajno odjeljenje, a ovim potezom dobiće se novih 140 bolesničkih kreveta, više operacionih sala i ostalih neophodnih kapaciteta.
U finansiranju izgradnje objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” učestvovaće sve opštine, SIZ-ovi za zdravstvenu zaštitu i banke.
Međutim, ni to neće biti dovoljno, pa će se pristupiti povećanju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje u ovoj godini i zavođenjem mjesnih samodoprinosa radnih ljudi i građana.
Prvi korak u tom pravcu dalo je nedavno Predsjedništvo OK SSRN Mostar, koje je formiralo Koordinacioni odbor za organizovanje i sprovođenje opštinskog samodoprinosa za zdravstvo. (18.1.1977.)


Priredbe, gostovanja, recitali…

RKUD “Abrašević” iz Mostara slavi svoj srebrni jubilej – 50 godina postojanja i rada.
Da bi se ovaj jubilej mostarskih amatera što dostojnije obilježio, OK SSRN imenovala je Odbor za proslavu, čiji je predsjednik Mustafa Sefo, član Predsjedništva SR BiH.
Odbor je sačinio program obilježavanja proslave, koji treba da “Abrašević” afirmiše i na jugoslovenskom planu, da prikaže njegove najznačajnije uspjehe i da još više podstakne razvoj amaterskog kulturno-umjetničkog stvaralaštva, te da stvori potrebne preduslove za omasovljenje, proširenje i jačanje.
U okviru proslave, biće organizovani nastupi svih sekcija Društva u radnim organizacijama, školama, fakultetima, jedinicama JNA u Mostaru, zatim gostovanja u hercegovačkim opštinama i učešće na festivalima i drugim manifestacijama u Republici i u zemlji.U okviru proslave jubileja, biće otvorena retrospektivna izložba “Pedeset godina postojanja i rada RKUD “Abrašević”, a u prostorijama Društva otkriće se bista Koste Abraševića.
(21.1.1977.)


Počinje gradnja hidroelektrane Grabovica

U Grabovici, 30. kilometara sjeverno od Mostara, juče je potpisan ugovor o početku izvođenja građevinskih radova na izgradnji hidroelektrane Grabovica. Ugovor su potpisali Dušan Bumbić, direktor ZOUR-a Hidroelektrane na Neretvi u ime investitora, i Mate Lasić, direktor splitskog “Konstruktora”, koji će biti izvođač glavnih radova.
Vrijednost građevinskih radova, koje će izvoditi “Konstruktor”, iznosiće 550 miliona dinara.
Hidroelektrana Grabovica, koja predstavlja gornju stepenicu projekta “Srednja Neretva”, proradiće 1980. godine i gradiće se uporedo sa već započetom HE Salakovac.
Kad bude puštena u pogon, HE Grabovica, čija će betonska brana biti visoka 58 metara, godišnje će proizvoditi 345 miliona kilovat časova električne energije.
(2.2.1977.)


Poljski glumci u Mostaru

Ljubitelji pozorišne umjetnosti u gradu na Neretvi imaće 8. aprila izuzetnu priliku da na svojoj sceni pozdrave glumce iz prijateljske Poljske.
U okviru međunarodne kulturne razmjene i učešća pozorišta iz Lođa na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, glumci ovog pozorišta izvešće prestavu “Tango” Slavomira Mrožeka.
Za gostovanje poljskih glumaca u Mostaru već sada vlada veliko interesovanje, jer je to prvo gostovanje stranih glumaca u posljednjih nekoliko godina.
(31.3.1977.)
(NovaSloboda.ba)

11.09.2019.

Iz stare štampe: Popravak Sinan pašine džamije – Musavat br. 2. iz 1907


U časopisu Musavat broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Popravak džamije. Džamija Sinan-pašina vakufa bila je tako ruševna, da je bilo opasno u njojzi klanjati te je jedva jednom pred četiri mjeseca započeta, da se popravlja. Za tu svrhu odregjena je neznatna svotica i početo da se najpotrebnije popravi. Ono što će svaki majstorić popraviti za deset dana, evo se na džamiji radi preko ćetiri mjeseca, mahaljani nemaju gdje klanjati. Moramo iskreno reći da u ovoj stvari nema politička oblast nikakove krivnje, osim te da drži kao vakufskog predsjednika čovjeka skroz nesposobna”.
Sinan-pašina ili Atik džamija na Mejdanu, najstarija je džamija u Mostaru, izgrađena čak 1473. g. Donedavno je na ovom lokalitetu, u neposrednoj blizini Doma Armije, bilo parkirališe i deponija smeća. Atik džamija je prema gabaritima bila najveća u Mostaru i jedna od najvećih u BiH. Izgradio ju je Sinan-beg, a kasnije proširio Sinan-paša Borovinić. Džamija je posljednji put obnovljena 1906. g. Porušena je 30. decembra 1949. g. Tokom iskopavanja pronađeni su elementi prvobitne džamije. Također je ustanovljeno da je džamija bila i spaljena jer je tokom radova pronađen sloj od 10-tak centimetara gareži. Tek je prije dvije godine u potpunosti izgrađena potpuno nova džamija prema nacrtu stare.

Fotografija: Atik džamija i Oficirski dom 1900-tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

09.09.2019.

Sa iste pozicije


objavljeno 9. septembra 2014.

Sa iste pozicije... vremenska distanca je 66 godina... crnobijela fotografija potiče iz 1948. godine, a nova je od ljetos, august 2014... sa prozora na gornjem spratu Muzeja
fotos: spagosmail
07.09.2019.

“Hoćemo čistiji Mostar”


Ovome detalju nanažalost nije posvećena ni trunka pažnje u medijima, osim onoga što smo vidjeli u direktnom televizijskom prenosu sa skokova sa Starog mosta, Red Bull Cliff Diving, održanih 24. augusta 2019. godine.

„Did you know over 1 trillion cigarette butts are dropped on the ground every year?! The filters are actually made from plastic meaning they will last forever. Here in Mostar, next to the famous Stari Most bridge it appears fairly clean but when you looked closer you can see thousands of butts dropped on the ground. I made it my mission to collect as many as possible today during our clean up and this was just what I collected in about 20 minutes! #cleancliffsproject
(ellie smart/ https://www.picimon.com/)

„Jeste li znali da svake godine preko 1 bilijuna cigareta padne na zemlju ?!
Filteri su zapravo napravljeni od plastike što znači da će trajati zauvijek.
Ovdje u Mostaru, pored čuvenog Starog mosta djeluje prilično čisto, ali kad pogledate bliže, možete vidjeti hiljade opušaka na zemlji. Ostvarila sam svoju misiju da sakupim što više danas tokom našeg čišćenja obale i to je ovo što sam sakupila za oko 20 minuta!“
ELLIE SMART Američka RedBull skakačica

Znam da ovo nije za Cidom-ali ipak koristim ovu stranicu za apel “Hoćemo čistiji Mostar”
(Aid Čizmić/cidom/facebook)

Jeste Aide, za Cidoma je, i za još mnogo drugih, zvaničnijih mjesta. Naša nekultura, ili kako je napisano u jednom komentaru ispod tvog priloga na facebooku: „Samo savjesni pojedinci bacaju otpad u Neretvu, ovi ostali u pijesak!“
(spagos)

05.09.2019.

Čestitke Zdenku Boškoviću i CIDOM-u



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj i ovogodišnji Mimar mira Zdenko Bošković.
Zdenko je danas preuzeo našu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati manifestaciji Centra za mir .
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.

(Centar za mir i multietničku saradnju Mostar/facebook)




Tibor Vrancic, Smail Spago, Zdenko Boskovic i Ismail-Braco Campara pripadaju generaciji cestitih i predanih Mostaraca ciji je pojedinacni i zajednicki entuzijazam na sakupljanju fotografija, dokumenata i autenticnih avjedocenja o proslosti Mostara, rijetko vidjen. Upravo zbog toga raduje me da sam bio dio tima Centra za mir koji je, na celu sa Safetom Orucevicem, odlucio da ih promovira kao nase Mimare mira. Cestitke jos jednom svima a posebno Zdenku koji nije mogao biti sa nama 23.jula 2019.godine. Zivjeli, cuvajno nas Mostar i brinimo o njemu...
(Alija Behram/Centar za mir)

(spagos)
04.09.2019.

Iz stare štampe: Rasprava Pitner-Karabeg – Musavat br. 3. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 3 iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Jeli istina? Po čaršiji se govori da je naš okružnik g. Pitner rekao na sred nove ćuprije i u sred bijela dana g. Ahmet eff. Karabegu: „ne brbljaj”, našto je Karabeg odgovorio: „Bogami ne brbljaj ti gospodine.” Što se tiče g. Pitnera nije nam daleko od pameti, jer je jednom prilikom i Mujagu Komadinu počastio istim izrazima, ali ne vjerujemo za Karabega da mu je odgovorio, jer mu ni Komadina nije ništa rekao nego ušutio. U ostalom, je li ovo istina ili je čarši-laf doznaćemo ubrzo, jer ako ne bude istina dobićemo ispravak, a ako ga ne dobijemo onda biva da je istina”.

Fotografija: Zgrada okružnog suda i zatvor 1900-tih.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)


Stariji postovi