Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


27.06.2019.

Sa stranice Cidom – Ćetordan džamija




U današnjoj Lacinoj ulici, na pola puta između Hotel Neretve i Carinskoga mosta nekada je stajala lijepa Mehmed Ćehajina džamija. Neki su je zvali i Ćetordan džamija, a također i Sinanovića džamija i to po nekom Sinanoviću koji je bio imam u njoj. Posljednji imam i hatib je bio hafiz Muhamed ef. Spužić, pa ju je vjerovatno zbog toga narod zvao još i Spužića džamijom, te se stoga na ponekim razglednicama toga doba pojavljivala pod pogrešnim imenom Pušića džamija. Izgrađena je 1602. g. i bila je zadužbina nekog Mehmeda koji je u ondašnje vrijeme zauzimao visok državni položaj. Izgrađena je na samoj litici lijeve obale Neretve. Džamija je srušena i u potpunosti uklonjena 1951. g. i na njenom mjestu je sagrađena stambena zgrada.

Fotografije: Mehmed Ćetordan džamija (prve dvije fotografije) 1900-ih i treća 1942. g.
(Tibor/cidom)

26.06.2019.

Rođeni, danas je vaš dan








22. juni 1922. - 22. juni 2019
Mostar u srcu, Velež do groba

Na inicijativu jedne grupe građana, radnika i đaka Učiteljske škole iz Mostara, na današnji dan prije 97 godina u gradu na Neretvi osnovan je Radnički športski klub Velež.
Klub je ime dobio po obližnjoj planini koja se smjestila iznad grada kojim teče modra rijeka. Klub je prve tri godine zbog neimaštine igrao u crno-bijelim dresovima, a Crveni su postali 1925. godine kada je u Mostar dresove iz Zagreba donio Vaso Pucarić, član Uprave kluba.
Rođeni su zaigrali u crvenim dresovima na turniru posvećenom pjessniku Safvet-begu Bašagiću protiv gradskog rivala Zrinjskog, a kada su na teren istrčali Rođeni sa tribina se začulo "Naprijed crveni, crveni, crveni". Kapiten Zrinjskog zatražio je da fudbaleri Veleža skinu crvene dresove. Nakon što su to fudbaleri Veleža odbili, Zrinjski se povukao sa terena.
Veležu su vlasti 1940. godine zabranili daljni rad, a nakon što je država ušla u Drugi svjetski rat, veliki broj članova i simpatizera Rođenih stupio je u Narodnooslobodilačku borbu. Čak njih 77 nije dočekalo slobodu i najveće usphjehe svog kluba. Osam fudbalera je poginulo i proglašeni su narodnim herojima. Herojem je proglašen i Mehmed Trbonja.
Velež je prvi put član Prve savezne lige Jugoslavije postao 1952. godine, a brzo se vratio u niži rang takmičenja. Nakon što su Rođeni 1955. godine ponovo ušli u Prvu saveznu ligu, status prvoligaša zadržali su do 1992. godine i raspada Jugoslavije. Nisu se uspjeli domoći titule prvaka Jugoslavije, ali su Rođeni osvojili dva Kupa Maršala. Prvi put 1981. godine, a potom i 1986. godine.
Velež je imao fantastične generacije fudbalera. Generaciju koja je igrala 60-ih godina prošlog stoljeća predvodio je čarobnjak s loptom Muhamed Mujić. Generaciju 70-ih godina prošlog stoljeća predvodio je Sulejman Rebac, a najpoznatija je po "tercetu" BMV (Bajević, Marić, Vladić). Po mnogima Velež je morao osvojiti titulu tih godina.
Vrhunac te generacije u kojoj su još igrali i Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković došao je 1981. godine kada je osvojen prvi Kup Maršala Tita. Drugi Kup je osvojen 1986. godine, a Velež je iznjedrio još neke velikane, među kojima su Petranović, Đurasović, Kajtaz, Jurić, Tuce, Kodro...
Ostvario je Velež neke dobre rezultate i na međunarodnoj sceni. U sezoni 1974/1975. izbacivali su Spartak iz Moskve, bečki Rapid, a potom i engleski Derby County. Na kraju je s ukupnih 2:1 u četvrtfinalu bolji bio holandski Twente. Jedna od najpoznatijih utakmica je ona iz drugog kola Kupa UEFA 1987. godine. Tada je Borussia Dortmund s ukupnih 3:2 prošla dalje Utakmicu u Mostaru pratilo je 30.000 gledalaca.
Velež je početkom ratnih golgota u Bosni i Hercegovini izbačen sa svog stadiona i nikada više nije bio domaćin Pod Bijelim brijegom. Nakon što su neki novi ljudi došli na Veležov stadion, trofeji i sva arhiva i vrijednosti velikana iz Mostara završili su u smeću. Pokušao se Velež uništiti, ali to Rođeni nisu dozvolili.
Izgrađen je stadion u Vrapčićima, a Velež u posljednje vrijeme pretvara svoj novi dom u pravo fudbalsko zdanje. U Premijer ligi BiH Rođenim nije bilo lako, nisu se osvajali trofeji, nekoliko puta su izgubili status premijerligaša, a nakon tri godine ove sezone vratili su se među najbolje klubove Bosne i Hercegovine. I, čini se, tu ne misle stati.
Izronio je Stari za one što ga vole, izronit će i Velež, a u Mostaru će opet gostovati neka nova Borussija Dortmund i rađat će se novi Bajevići, Halilhodžići, Kodre, Barbarezi... Jer, Mostar je u srcu, a ljubav prema Veležu je do groba!

(radiosarajevo/26062019)

26.06.2019.

Iz stare štampe: Stajališta za fijakere – Musavat br. 4. iz 1908. godine


U časopisu Musavat, broj 4 iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Dokle će još ovako? Na nekoliko mjesta u Mostaru kopane su ulice sa namjerom da se tu udesi i namjesti stajalište fijakera. Ali kako mnogi gragjani nisu dali da pred njihovim kućama stoje fijakeri, tako se od daljeg kopanja i odustalo, ali za to nije htjelo zasuti ni izravnati ono što je već prije izkopano. Tako, naročito po noći, mnogi može da nastrada na sred ulice ako natrta na te jame. Zato, evo i pitamo: dokle će se to tako držati? Ta to je prava sramota za Mostar!”
Izgradnjom mosta Franje Josipa (Titov) 1882. godine otvorena je komunikacijska veza s desnom obalom Neretve. Brojne kočije – fijakeri (većinom su to bili jednoprezi) su prometovali prašnjavim ulicama Mostara sve do Balinovca, pa i dalje. Glavna stajanka fijakera bila je kod česme kraj Hafiz Hodžine džamije na Glavnoj ulici (na mjestu nekadašnjeg Zdravljaka preko puta NAME). Vremenom je glavna stajanka smještena na Musalu, a ona druga s Glavne ulice u obližnji Soldin sokak.
Očigledno je vladao opšti nered po pitanju fijakera i prevoza, pa je Gradsko vijeće na sjednici od 12. maja 1885. godine usvojilo „Red za fijakere i omnibuse“. U tom svojevrsnom pravilniku ponašanja za ovu kategoriju prevoza u 30 tačaka se reguliše skoro svaki detalj. Precizirane su obaveze vlasnika vozila, određeni gabariti, uvedena obaveza registracije vozila, osvjetljivanje i mnogi drugi detalji.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.06.2019.

Sa stranice Cidom – Ljekari na razmeđu vijekova



Iz Zadra u Mostar 30. ožujka 1879. g. doseljava dvadesetpetogodišnji liječnik Bruno Emilio von Curinaldi (Kurinaldi) i odmah biva postavljen za prvog liječnika i ravnatelja bolnice. Bruno je u Mostar stigao godinu dana nakon svoga oca Simeona (Šimuna), koji je u Mostar poslan sa zadatkom „da tamo ponamjesti poštanske urede“. Stigavši u Mostar sa suprugom Luigom (Vjekoslavom) rođenom di Cristiani, Simeon je uskoro postavljen za predsjednika Okružnog suda.
Bruno Curinaldi poznat je i po tome što je skupa s dr. Petrom Rizzom bio osnivač prve mostarske bolnice koja je radila na Mejdanu sve do 1888. g. Bruno se pored uobičajenog liječničkog posla bavio raznovrsnim društvenim radom. Novčano je potpomagao razne udruge, vatrogasno društvo, žensko sirotište, pjevačke zborove, izgradnju vjerskih objekata. Godine 1899., Gradsko vijeće mu je dodijelilo i titulu počasnog građanina Mostara. Zbog djelovanja i milosrđa dr. Bruna Curinaldija, cijela je ova obitelj bila omiljena među narodom.
U Sarajevo je premješten 1911. g. gdje nastavlja obavljati liječničku dužnost. Nakon sloma Austrougarske supruga ga napušta odselivši u Austriju, a on sve do svoje smrti ostade u Sarajevu gdje je i sahranjen.
Točno osam godina nakon Bruna u Mostar stiže i njegov brat Luigi (Vjekoslav) i postaje pravnik u Okružnom sudu. Mostarci odmah primijetiše da Luigi ima ženskaste pokrete, kao i to da mu žensko društvo nije prijalo te mu odmah prišiše nadimak Điđi. Međutim, liskaluke na stranu, ovaj sudac i predsjednik Okružnog suda u Mostaru, ipak bijaše povijesno poznat lik. Naime, negdje pred početak Prvog svjetskog rata premješten je u Sarajevo, a nakon Sarajevskog atentata na prestolonasljednika Franju Ferdinanda postade predsjednik sudskog vijeća koje je sudilo atentatoru Gavrilu Principu. Odmah nakon završenog suđenja Điđi se zaredio u red Isusovaca, otišao u manastir i tamo umro.
(Tibor/cidom)
24.06.2019.

Sa stranice Cidom – Memi hodžina džamija




Memi hodžina džamija i mekteb uz nju nalazili su se u nekada Srednjoj (danas Mladena Balorde) i Vejzovića (Braće Krpo) ulici u srednjem dijelu Carine. Bila je građena od tesanog kamena, pokrivena pločom dimenzija 8 x 8 metara i imala je oko deset metara visoku kamenu munaru oktogonalnog oblika. Po svom vanjskom izgledu bila je slična Husein hodžinoj džamiji (koja se nalazila na mjestu današnjeg parkića na Glavnoj ulici kod Prvog mostarskog nebodera). Podigao ju je izvjesni Memi hodža prije 1620. godine, što saznajemo iz zakladnice Ahmeda, sina Ferhatova koji je, između ostalog, odredio da se imamu i hatibu ove džamije isplaćuju po dvije akče dnevno. Dosad nismo naišli na fotografiju ove džamije osim na nekim panoramama Mostara i na jednu gdje se vidi samo vrh njene munare.
Ova džamija je poznata i kao Kurtova džamija prema imamima iz porodice Kurt koji su obavljali dužnost u njoj. Džamija je srušena 1951. godine i na njenim temeljima je kasnije sagrađena prodavnica-samoposluga koja je radila sve do 1992. godine. Samoposluga je u zadnjem ratu (1992. – 1995.) uništena. Tada je mostarska gradska općina u sporazumu s Islamskom zajednicom na njenom mjestu podigla veliku zgradu na kat u kojoj od početka 1998. godine radi Ambulanta na Carini.

Fotografije: Memi hodžina džamija 1900-ih, 1926 i Ulica Mladena Balorde s vrhom džamije 1900-ih.
(Tibor/cidom)
23.06.2019.

Dan kad je Kantarevac bio pretijesan







(tekst je objavljen na portalu Novasloboda, dana 23. juna 2019. godine)

Prije 42 godine: Košarkaši Lokomotive i Partizana napunili Kantarevac

Mostar i Hercegovina bili su i ostali nepresušni izvor košarkaških talenata. Ovdje u Mostaru i u vrletima sunčane Herecgovine, oduvijek su se rađali  stasiti i kršni momci, pa je i njihov put do košarkaša bio i brži i lakši.
Nakon što je Dražen Dalipagić 1971. godine zaigrao za beogradski Partizan, u Mostaru je 16. juna 1977. godine odigrana revijalna utakmica ova dva tima. Partizan je došao u Mostar na stadion Kantarevac sa svojim najboljim timom, predvođen Prajom i Kićom. Kantarevac je bio pretijesan da primi sve ljubitelje košarke i teško će neka ekipa dostići ovakvu gledanost.
Prema procjeni tada prisutnih novinara, na Kantarevac se natiskalo oko 5.000 gledalaca.
Na toj utakmici, za Lokose su. kao pojačanja. igrali Mirza Delibašić Kinđe, Anto Đogić i Vučković iz Partizana.
Stručni štab Lokomotive sačinjavali su: šef stručnog štaba Slobodan Dabić Boba, “tehniko” Fazlija Krpo i fizioterapeut Emir Krpo, a suđenje je povjereno Neđeljku-Neđi Prljeti i Senadu Ibrulju, saveznim sudijjama.
Za Lokomotivu su igrali: Traparić, Bubalo, Andrić, Bovan, Omanović, Buntić, Vučković,Miličević, Đogić, Delibašić, Džonlez.
Da se podsjetimo, na kraju Partizan je pobijedio sa 127:90.
(NovaSloboda.ba)


23.06.2019.

Sa stranice Cidom – Neziragina džamija



Nezir-aga, inače zet Nesuh-age Vučijakovića, podigao je u drugoj polovini 16. stoljeća (po nekim izvorima 1550. g.), jednu predivnu kamenu džamiju, pokrivenu pločom i precizno klesanom munarom, na platou na Spilama, odmah iznad Krive ćuprije na Radobolji. Smatra se najstarijom džamijom na desnoj obali Neretve, a po svemu sudeći to je bila i prva građevina na cijelom platou poviše Krive ćuprije, tako da su se vremenom napravili putovi oko nje (Jusovina, Predhum).
O osnivaču ove džamije ne zna se ništa pouzdano, osim da je Nezir-aga u svoje vrijeme bio ugledna i značajna ličnost u Mostaru. Stanovao je tu u blizini na Šemovcu, a predaja kaže da je na tajanstven način nestao čim je ova džamija njegova imena izgrađena i da ga više nitko nije vidio. U džamiji se klanjalo sve do 1932. g., nakon čega vjernici iz nepoznata razloga prestaju posjećivati džamiju, da bi već 1938. g. ona bila napuštena i zapuštena. Munara joj je 1934. g. prenesena u Jablanicu, gdje je od njenog kamena sagrađen tamošnji mesdžid, a tijekom Drugog svjetskog rata u njoj su bile smještene izbjeglice iz istočne Hercegovine, uslijed čega je džamija dobrano devastirana. U potpunosti je porušena, a njeni ostatci uklonjeni 1950. g. Kamen koji je ostao nakon rušenja džamije upotrijebljen je za gradnju zgrade Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP-a) u Hatovskoj ulici. Teren na kojem je stajala izravnan je, ali sve do 1955. g mogli su se vidjeti temelji džamije i pokoji nišan iz harema koji je nekada postojao oko nje.
Nakon zadnjeg rata, 1999. g., izvršena je rekonstrukcija džamije što je podrazumijevalo potpuno vraćanje džamije u stanje kakvo je bilo izvorno, uz upotrebu istovrsnog materijala od kakvog je i bila sagrađena.

Fotografije: Nezir-agina džamija (na Spili) 1941. i 2003. g.
(Tibor/cidom)

22.06.2019.

Sa stranice Cidom – Babun



Vrelo Radobolje bilo je popularno izletište Mostaraca sve do izgradnje novog vodovoda 1885. godine, a kao poznato gastronomsko i izletničko mjesto, zadržalo je svoju funkciju sve do pred početak zadnjeg rata. Nešto južnije od vrela Radobolje postoji i vrelo potoka Babun, po kojem je i samo mjesto dobilo ime. Otkud ime Babun?
Narodna predaja kaže da je Babun dobio ime po Bogumilima (Patarenima) koji su također nazivani i Babuni, a čija je zajednica bila aktivna baš na tom mjestu. Naziv Babuni nalazimo i kao naziv za srednjovjekovne bugarske i makedonske heretike (bogumile), kako ih nazivaju grčki izvori, a koji su se u predosmansko vrijeme proširili i na današnje prostore bivše nam države (sve do Istre), tako da se pojavljuje u slavenskim vjerskim i državnim pisanim spomenicima.
Prema nekoliko vjerodostojnih izvora na vrelu Babun nekad se nalazila crkvica sv. Ruže Viterbijske, a nakon što je srušena, na njezinim su temeljima Osmanlije izgradili mesdžid poznat u Mostaru pod imenom Džamija na Babunu. Stara je crkvica bila posvećena svetoj Ruži iz Viterba kojoj se ukazala Bogorodica i ozdravila ju od teške bolesti.
Ovo vrelo je poštovao narod, a osobito pravoslavni i muslimani, jer su mu pripisivali osobitu moć, a ponajviše za liječenje očnih bolesti. Na vrelo su išli bolesnici u svako doba i to prije sunca, ali se najviše išlo na 6. marta, na blagdan Svete Ruže. Uoči toga dana tu se održavalao veliko narodno veselje, jer je mnogo Mostaraca, a i naroda iz okolnih sela, tu dolazilo. Tu bi se naložile vatre, pekli janjci i mladež bi se cijelu noć veselila, a ujutru bi se prije izlaska sunca kupali u potoku i umivali lice.

Fotografije: Babun (fotograf: Karlo Grabovac) 2018
(Tibor/cidom)

21.06.2019.

Sa stranice Cidom – Smrčenjaci



Malo je poznato da su Smrčenjaci najstarije aktivno groblje u gradu Mostaru. Godine 1687. Stojan Janković i njegovi uskoci, pri pohodu na tursku posadu u Mostaru, spustili su se iz Goranaca, prošli Cimom i neprimjetno došli do gradskih naselja. Nakon pokolja i paleža po Mostaru, pri čemu je do temelja spaljena Ali-hodžina džamija na Raljevini, kao i vjernici zaključani u njoj, Mostarci su se uspjeli organizirati (pri čemu je došlo do obostranih gubitaka u ljudstvu) i potjerati uskoke prema zapadu. Bježeći pred mostarskom potjerom, Janković se vraćao istim putem kojim je i došao. Poginule članove svoje družine Janković je zakopao u Cimskom gaju. Bio je to gust gaj zasađen stablima smreke, a Janković ga je iskoristio kao mjesto skrivanja od potjere kao i za ukop mnogobrojnih svojih vojnika nastradalih u boju s Mostarcima.
Tek kasnije su i mještani ovoga naselja počeli u ovaj gaj ukapati svoje mrtve. Mjesto se zvalo "kod smrika", od čega je kasnije nastao toponim Smrčenjaci – današnje ime groblja kao i dijela Mostara. U njemu je ukopan i Antun Pichler (o kojem smo več pisali).
Smjelo zaključujem da je serdar Stojan Mitrović Janković začetnik, ili ako hoćete, osnivač groblja Smrčenjaci.

Fotografija: Panorama Smrčenjaka 2013. i nadgrobna ploča Antuna Pichlera 2019. g.
(Tibor/cidom)
21.06.2019.

Knjiga prepuna arome i svijetlosti Mostara



Peta knjiga iz edicije „Moj Mostar“ promovisana je u Hotel Bristolu

Knjiga prepuna arome i svijetlosti Mostara

Edicija „Moj Mostar“ kojoj je životne sokove unio Hamica Ramić bilježi peto izdanje čime nedvosmisleno pokazuje da je na dobrom putu ka trasiranju duge tradicije izlaženja. Svojevremeno je, za živiota Alekse Šantića, izlazila veoma cijenjena na širim prostorima, edicija „Mala biblioteka“, tako da se može zaključiti kako veliki projekti imaju plodonosan eho i nakon njihovog fizičkog zgasnuća. Dokaz da se eho „Male biblioteke“ ponovo ovaploćuje u ediciji „Moj Mostar“ sasvim je evidentan.
Na promociji u Hotel Bristol, pred velikim brojem poštovalaca pisane riječi, posebno kada se govori o Mostaru, predstavljena je peta knjiga ovog serijala čiji je idejni tvorac Hamica Ramić, nekoć urednik magazina MM sa adresom redakcije u Njemačkoj.
Ibro Rahimić, direktor IC štamparije Mostar, oficijelnog izdavača ovog serijala poetičnog naslova, podsjetio je na podatak da su startovali 2016. godine bojažljivo i sa priličnom neizvješnošću krećući u realizaciju projekta.
– Svaka od ovih pet knjiga predstavlja riznicu tekstova povjesničara, putopisaca, znanstvenika, novinara i njihova tematska raznolikost čini ustvari mozaično putovanje kroz život grada Mostara od vremena nastanka sve do danas. U vremenu kojeg živimo svi iole ozbiljni projekti, naročito u poslovnom svijetu, definišu se kroz finansijske efekte. U ovom slučaju, mi kao nakladnik, odlučili smo ediciju osloboditi od tih tržišno-ekonomskih kriterija, zbog toga što smatramo, i u to smo ubijeđeni, da ona ima iznimnu važnost i trajnu vrijednost te da u nju treba ulagati kako bi taj cilj ostvarili. Vjerujemo da će ova edicija, čiji konačan broj knjiga nije zaključen, trajati dugo, istakao je Rahimić.
U ulozi promotora bio je i književnik Elvedin Nezirović koji je svojim posljednjim romanom stekao lijep glas, ne samo kod publike nego i kod stručne kritike. Uočio je kako edicija sadrži dosta dokumentarističkih tekstova čime se udaljila od brojnih klasičnih izdanja novijeg datuma, koja obiluju sa dosta patetičnosti.
– Postojanje tog Mostara konzervirano je u vremenu, ono ima svoj početak i svoj kraj, njegove granice nisu nestalne, labilne ili propusne, već su krute, nepromjenjive, zatvorene. U tom svom nestalom postojanju, grad živi jednu završenu prošlost i živi naše nezavršeno sjećanje. I živeći tako, izvan granica vremena, onkraj današnje kulture, taj nestali Mostar s ovim današnjim već dugo je u zavadi i svađi. Mostar danas nema niti jedno multikulturalno sjećanje na svoju prošlost, bilo bližu, bilo dalju, kazao je ubjedljivo Nezirović.
Dodao je kako je Mostar  oduvijek bio multikulturalan grad, grad etničkih i vjerskih razlika, koje su u svom međusobnom historijskom prožimanju postajale jedno – jedna autentična i nadaleko prepoznatljiva mostarska kulturna cjelina.
Hamica Ramić, ne samo što je magično privučen zavičajnim ambijentom i osjećajem da mu trebamo vraćati dug, pokazao na djelu tu interaktivnost, nego je krenuo u avanturu vrlo ozbiljnog projekta koji traži između ostalog dobro poznavanje izvora i postojeće literature o svim istorijskim mijenama kroz koje je Mostar prolazio, jednako kao i mogućnosti odnosno kapaciteti pojedinih ovovremenih autora-sadašnjih saradnika serijala.
– U najnovijoj petoj knjizi se mogu pročitati dva teksta, koji i po formi i po metodi pristupa temi o kojoj govore, mogu da se svrstaju u znanstvene radove. U jednom se govori o prilikama i životu u Mostaru uoči i u doba Prvog svjetskog rata, posebno sa vojnog aspekta, dok drugi  govori o antropogenom uticaju na ekosistem rijeke Radobolje. U biti ovaj posljednji prilog da je odgovor na pitanje kako je i zašto ovaj nekada prirodni rezervat Mostara nepopravljivo upropašten, kazao je Hamica Ramić, dodajući da veći dio knjige čine tekstovi koji u osnovi predstavljaju sentimentalna, ponekad nostalgična, sjećanja samih autora na vrijeme u kojem se živilo sretnije.
Promotor Goran Karanović, jedan iz kruga mostarskih književnika mlađe generacije, kazao je da se edicija umnogome razlikuje u odnosu na druga izdanja.
– Jednostavno ovo je kvalitet pred kojim se zastane. Iznimno mi je drago što se ta ozbiljnost i taj kvalitet očuvao u dijelovima koji su izlazili naknadno, uključujući i ovaj – peti dio.  „Mostar moj grad“, projekt u koji se uključilo mnoštvo autora i koji je okupio mnoštvo vrijednih i važnih, teško dostupnih tekstova, svjedoči o mostarskoj istoriji i vrijednostima koje su opstajale kroz vijekove. Ova knjiga nam otkriva dubinu, senzibilnost i višedimenzionalnost Mostara.
Književnik Miljenko Buhač se fokusirao na analizu žanrovske i stilske difuznosti tekstova te zastupljenim autorima.
– Kad sam dobio tekst knjige zaključio sam koliko je teško ovakvu vrstu knjiga praviti. Ako bih bio u ulozi priređivača ili urednika, pitao sam se da li bih ovako različite žanrove tekstova uspio smjestiti u jednu knjigu. Vjerojatno ne, a ako bih morao, da onda bi mi trebao veliki oprez da savladam takvu prepreku. Ova knjiga je ustvari jedan spomenar, jedna historiografska knjiga, čak bi mogli reći uslovno -dijelom i udžbenik.
Najnovije izdanje edicije „Moj Mostar“ pruža tekstove o sahat kuli u Mostaru, utiscima naučnika Aleksandra Giljferdinga o našem gradu, saobraćajnoj povezanosti Mostara sa svijetom, Velikoj mostarskoj gimnaziji, muzičkoj kulturi, o dva mostarska umjetnika Nedeljku Gvozdenoviću i Milivoju Uzelcu, Aleksi Šantiću, bračnom glumačkom dvojcu Vican, koreografu Kemalu Dedoviću, Besimu Slipičeviću, rijeci Radobolji, komšijskim odnosima i hrani iz mostarskih sokaka, skakačima sa Starog mosta, romanu Marsele Šunjić te nostalgiji Ivana Džidića. Muzički dio programa obogaćen je nastupom vokalnog soliste Asima Brkana.
(Zlatko Serdarević)

20.06.2019.

Sa stranice Cidom – Hoteli na Glavnoj ulici



Nakon otvaranja hotel Neretve, na Glavnoj ulici niče čitav niz manjih hotela za smješatj gostiju kao što su Hotel Jelić ili Abazzia. Svi su bili uređeni po tadašnjim normama hotelijerskog poslovanja – svi su imali zasebne kupaonice, te salu za ručavanje. Prvi među njima je Hotel Kronen Prinz otvoren na samom kraju devetnaestog stoljeća upravo preko puta današnjeg pozorišta. Ime je dobio u čast posjete mladog princa Rudolfa, sina jedinca cara i kralja Franje Josipa, Mostaru. No, nije dugo poslovao jer ga je zahvatio požar u kojem je do temelja izgorio. Na njegovu mjestu se gradi nova zgrada u koju useljava Vencel Mikan sa svojom apotekom čudna imena „K carskom orlu“, koju 1905. g. preseljava u svoju novoizgrađenu zgradu u Srednjoj ulici.
Tadašnji kulturni život Mostara zahtijevao je i brojne sale, dvorane. Tako je Srpsko pjevačko društvo "Gusle" imalo dvoranu srednje veličine s pozornicom, dok je "Hrvoje" imalo veću pozornicu, ali je bio dosta udaljen od centra grada. Treća privatna dvorana bila je u samom središtu grada na prvom katu hotela Kronen Prinz. Premda je bila najmanja u njoj su se održavale kazališne predstave.
Niti dvjesto metara sjevernije od hotela Kronen Prinz, odmah preko puta sjevernog ulaza u zgradu Divizije (NA-MA), uspješan poduzetnik Manojlo Jelić otvara svoj hotel. Inače Manojlo je bio i ugledan član brojnih društava u Mostaru, između ostalih i osnivač biciklističkog kluba. Prije hotela, na tom sjevernom uglu Glavne i Telčeve ulice, 1881. g. otvara apoteku g. Zovetti. Kasnije ovu apoteku preuzima Martin Franjo Houška, inače Čeh koji je doselio u Mostar, a tek nakon toga je u ovoj zgradi otvoren hotel Jelić. Bio je to manji hotel na jedan kat, s manje od deset soba, s ulazom na Glavnoj ulici.
Za omanji hotel Abazzia (Opatija) koji se nalazio na Glavnoj ulici malo sjevernije i nasuprot Hotela Jelić, nemamo baš nikakvih pisanih podataka. Jedini dokaz ili trag njegovu postojanju je jedna austrougarska karta iz 1899. g. na kojoj je naznačena pozicija i ime hotela.

Fotografija: Hotel Jelić 1920-ih i Sala Hotela Jelić (snimio Aleksa Šantić)
(Tibor/cidom)

20.06.2019.

Održana promocija pete knjige iz edicije „Mostar moj grad“




Promocija pete knjige iz edicije „Mostar moj grad“ održana je u utoraku veče u kongresnioj sali hotela Bristol u Mostaru, U promociji su učestvovali Elvedin Nezirović, Goran Karanović, Miljenko Buhač, Ibro Rahimić ispred izdavača i Hamica Ramić, koji je priredio knjigu.
Autori tekstova objavljenjih u petoj knjizi su: Nusret Omerika, Smail Špago, Jasmin Branković, Salih Baljić, Ubavka Prusina Prašo, Danijela Ucović, Mišo Marić, Hari Slipičević, Damjan Šantić, Tibor Vrančić, Dragan Miladinović, Amela Rebac, Emina Redžić i drugi.
Izdavač ove, pete po redu knjige iz edicije, bila je IC Štamparija Mostar.
Ova knjiga, kao i prethodne četiri, iz iste edicije, mogu se nabaviti u knjižari IC Štamparije, Titova ulica, preko puta bivše SDK.
 (NovaSloboda.ba)
19.06.2019.

Iz stare štampe: Oglas apoteke Wenzela Mikana – Musavat br. 5. iz 1909. godine


U časopisu Musavat, broj5, iz 1909. godine objavljen je sljedeći oglas:
“Ljekarna kod carskog orla u Mostaru
Vjenceslav Mikan
Sauervaldova ulica,
Drži na zalihi domaćih i stranih špecijaliteta, parfumerija i sapuna od
najglasovitijih tvrdka uz umjerenu cijenu
Hrane razne vrsti za djecu uvijek svježe i najbolje vrsti. Sprave za odgajanje djece, kao sisaljke svake vrsti, boce za dojenje, komplet i druge sprave za potrebu djece i žena.
Potrebne kućne stvari, svakovrsne maze, pilule, voda za usta, praške za čišćenje zuba, četkice za zube itd, borax, gliserin, vazelin, riblje ulje, ricinus-zejtin itd., prašak za svakovrsne insekte i druge stvari za desinfekciju uz najumjereniju cijenu na malo i veliko.
Medicinalna vina, malaga, konjak, grožgjenka, pravi rum, ruski čaj, mineralne vode itd. Medicine, praške maze za liječenje konja, krava, ovaca, koza i svih domaćih životinja mogu se uvijek dobiti.
Veliki izbor domaćih i stranih špecijaliteta, pomade, zejtina i preparata za rašćenje, bojanje kose i brkova. Pomada za lice od najboljih tvrdka, medicinalni sapuni svake vrsti. Najbolja sredstva proti pjega, hrapavosti, osulina na licu, za čišćenje lica, za uzdržavanje ljepote, svježosti, glatkoće i finoće.
Povoji za svaku potrebu. Pamuk za rane, platna za povoje na malo i veliko.
Prepakivanje iz drugih trgovina dragovoljno. – Pakovanje badava.
Narudžbe preko B. K. prosta od poštarine.
Brzojavna adresa: MIKAN, – Mostar”
Prvu apoteku u Mostaru otvara Julius Thonhauser, doseljenik iz Szent Andree (kod Pešte), pod nazivom „Apotheke zum Reichsadler“ (Apoteka kod carskog orla), a bila je smještena na adresi Glavna ulica br. 129, u jednom od prizemnih dućana na potezu od Vučijakovića džamije i današnjeg Pozorišta. Kasnije Thonhauser preseljava svoju apoteku na Mejdan, da bi je nakon njegove smrti, od Juliusove udovice otkupio Wenzel Mikan, doseljenik iz Češke, ostavljajući čudno ime apoteke „Kod carskog orla“. Međutim, tu se ne zadržava dugo, jer već 1905. godine preseljava u svoju novoizgrađenu zgradu na samom uglu Sauerwaldove (Srednje) i Haljevčeve ulice (danas Huse Maslića). Godine 1911. udružuje se Mikan s Antoniom Tiberiom i Krešimirom Aničićem, te otvaraju kino „Uraniu“ odmah pored njegove poslovno-stambene zgrade. Uz angažman fotografa Stjepana Tomlinovića, izdaje i svoje dopisnice na kojima reklamira duhan i duhanske proizvode, koji su se u ono vrijeme svakako prodavali i u njegovoj apoteci, a koju donosimo ovdje.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
18.06.2019.

Sa stranice Cidom – Musafirhana




Godine 1883., budući mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina gradi sebi dvokatnicu na samome silasku s Glavne ulice u ulicu Mala tepa. Zgrada je građena u klasičnom stilu karakterističnom za austrougarsku gradnju; na vratima i prozorima su ugrađeni teški željezni kanati; na vrhu četverostrešnog krova ugrađen je musafirski kamen – oznaka koja je ukazivala putnicima da se tu nalazi smještaj, a tu je i kamena ploča ponad ulaznih vrata na kojoj je arabicom uklesan podatak o vremenu gradnje. U prizemlju ove skladne građevine bio je smješten njegov dućan, a na katu je bila musafirhana. To je bio uobičajen način pomoći siromašnijim putnicima-namjernicima. Taj običaj je u naše krajeve stigao skupa s Osmanlijama. Musafirhane su građene obično uz puteve, svaka je određivala svoja kućna pravila u njima, ali je najčešće to značilo da se na besplatan konak i hranu primaju svi putnici koji to zatraže, ali najdulje na tri dana.
Jedno vrijeme je tu bila smještena poljoprivredna apoteka, a danas je u vlasništvu agencije Stari grad koja je tokom 2014./15. g. u potpunosti obnovila ovo zdanje.

Fotografije: Glavna ulica i musafirhana (obilježena strelicom) 1900-ih; prije obnove 2014. g. i 2017. g.
(Tibor/cidom)

17.06.2019.

Sa stranice Cidom – Hotel Wregg




2013.

Negdje približno 1900-ih uspješan austrijski poduzetnik Carl Wregg otvara omanji hotel tačno preko puta tadašnje mostarske željezničke stanice. Hotel je nosio njegovo prezime – hotel Wregg, a jedina prednost mu je bila blizina brojnim putnicima koji su pristizali na kolodvor. Bio je skromno uređen i imao je omanju restauracijsku salu grijanu kaljevom peći. Mnogo veći hotel istog naziva vlasnik je već bio otvorio i u Dubrovniku gdje je i obitavao.
Osim ugostiteljske djelatnosti, u gostionici ovog hotela bile su smještene prostorije „Prvog hercegovačkog koturaškog (velocipedskog, biciklističkog) društva“.
Nakon Drugog svjetskog rata hotel dobija novo ime - Hotel Hercegovina, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u njegovim se podrumskim prostorima otvara jedan od prvih disco klubova u našem gradu. Iza zadnjeg rata je ostao devastiran, a prije nekoliko godina cijeli blok zgrada, među kojima je bio i ovaj hotel, je potpuno sravnjen sa zemljom.

Fotografije: Hotel Wregg - izgled restorana 1910., Hotel Hercegovina - bivši hotel Wregg 1970-ih i 2003. g.
(Tibor/cidom)

16.06.2019.

Sa stranice Cidom – Srpska škola




2017. Maroje

Još krajem 18. st. u Mostaru je postojala srpska škola, vjerovatno malena obična kućica, koja je u dvije učionice primala po 130 učenika. Ovo saznajemo iz narodne predaje jer pouzdanih dokaza o njoj nema. Stoga je na inicijativu članova mostarske srpske opštine, 23. maja 1855. g. započela gradnja temelja za novu školu. Da bi se završila, mostarska srpska općina se morala zadužiti i na kraju je za „sto ćesa” niknula zgrada. Odmah ispod Stare pravoslavne crkve, ispod stoljetnih košćela, 15. aprila 1856. svečano je otvorena škola za srpske đake. Slovila je u ondašnjem Mostaru kao jedna od najljepših građevina, a Srbi su je prozvali „bina”. Bila je to prostrana zgrada na dva kata u kojoj su bile smještene četiri učionice i nekoliko sporednih prostorija.
Škola je počela s radom 25. juna 1856. s oko 150 djece koja je pohađala nastavu podijeljenu u tri „škole” – privatne nauke, od više jezika i ostali predmeti. Nakon izgradnje Nove srpske škole na Glavnoj ulici (danas centar Pavarotti) ova ustanova je prenamijenjena u konvikt za Prosvetine pitomce.
Danas su ostali samo neporušeni zidovi ovoga zdanja.

Fotografije: Brankovac - Srpska škola 1910-ih; 1930-ih i ostaci škole 2014.
(Tibor/cidom)

15.06.2019.

Sa stranice Cidom – Hadžinska sofa




Malo je Mostaraca čulo za Hadžinsku sofu, a još manje ih zna za tačnu lokaciju ovog vjerskog objekta. Danas ju je teško uočiti i pronaći jer se nalazi okružena zgradama novijeg datuma gradnje. Lokalitet, koji se usprkos devastacijama, ratovima i novogradnji, uspio sačuvati, nalazi se u naselju Tekija. Mjesto je to tačno nasuprot ulaza u Tvornicu duhana, a u prošlosti je imao višestruku namjenu. To ja malena zaravan veličine nekih 150 m2, uzdignuta sedamdesetak centimetara od tla, a koja je ograđena kamenim zidom koji se i danas jasno uočava. Slučajno ili namjerno, nakon 1945. g. ovaj vrijedni povijesni spomenik je uklopljen u postojeći park pa se tako i sačuvao od propadanja i rušenja.
Prvo spominjanje Hadžinske sofe nalazimo u jednom dokumentu bosanskog valije iz 1832. g., međutim, neosporno je da je objekt izgrađen mnogo prije. Inače je taj lokalitet bio u vlasništvu vakufa Ibrahima Šarića.
S tog mjesta je vjekovima održavan jedan stari vjerski običaj karakterističan isključivo za Mostar, a vezan je za odlazak hadžija na hadž u Meku. Naime, hadžijama je s tog mjesta priređivan veoma pompozan ispraćaj, ali i doček kad bi se vraćali. Tu bi se iskupili hodočasnici i mještani te bi se nakon kratke molitve opraštali sa svima prisutnima i kretali put juga pješice ili na konjima. Sve do 1884. godine ispraćaj hadžija vršio se s ovog platoa i tek nakon izgradnje željezničke pruge kroz Mostar ispraćaj se preselio na željezničku stanicu te time polako Hadžinska sofa pada u zaborav.
Zabilježeno je i da su se na tom mjestu pregledavali putni dokumenti prilikom ulaska putnika u Mostar s južne strane pa je služila i kao malta.
Danas postoji inicijativa za obnovom i očuvanjem ovog lokaliteta.

Fotografije: Hadžinska sofa 1900-ih; stara željeznička stanica 1900-ih (doček hadžija nakon povratka sa hadža) i Tekija - ostaci Hadžinske sofe 2019.
(Tibor/cidom)
14.06.2019.

Sa stranice Cidom – Hotel Evropa



Manji turski han izgrađen je za vrijeme otomanske vlasti, a nalazio se na uglu ulica Kulluk i Potkujundžiluk. Na katu je imao samo dvije sobe za smještaj gostiju te tri omanja dućana u prizemlju. Ulaz u han bio je s Glavne ulice, a onaj manji – sporedni iz Kulluk ulice. Ovaj je han inače bio u vlasništvu Vučijakovića vakufa i svake je godine iznova na licitaciji davan pod zakup.
Godine 1878., u eri kad je otvaranje brojnih manjih i većih hotela u Mostaru uzelo maha, han dobiva ime hotel Evropa. Od tada mu se ime nije promijenilo, premda odavno već nema niti jedne sobe za smješaj putnika namjernika. Temeljita restauratorska rekonstrukcija hana – hotela je izvršena 1950. g. kada je pretvoren u veoma privlačnu tursku kafanu koja je predstavljala pravu atrakciju za brojne turiste, pa je značila nezaobilaznu tačku posjeta.
Dva su kurioziteta vezana za hotel Evropu. Prvi je da je u njemu 24. jula 1884. g. održana prva javna zabava u Mostaru i to izvođenjem kazališnog komada „Veliki Petar – ruski car“, a kojega je izvelo Narodno pozorište iz Novog Sada. Drugi kuriozitet je da je danas to jedini mostarski han iz doba osmanske vladavine koji je još u funkciji.
U ratnim razaranjima iz 1995. g. je jedini objekt u Potkujundžiluku koji nije zapaljen, ali je ipak usljed brojnih granata oštećen te je na njemu nakon toga opet izvršena konzervatorska opravka i zaštita.

Fotografije: Kulluk - nekadašnji han, Hotel Evropa 1930-ih i 1989.
(Tibor/cidom)
13.06.2019.

Sa stranice Cidom – Stara stanica




Na starim požutjelim slikama, na kojima je prikazana stara željeznička stanica u Mostaru uočljiv je jedan dugi objekt, koji se protezao od rampe kod Gimnazije pa sve skoro do stanične zgrade. Tu se na kamione vršio pretovar robe koja je stizala vlakom u Mostar i obrnuto, robe iz Mostara koja je trebala biti dalje otpremana vlakom. Na slici staroj skoro sto godina uočljivo je da još nije izgrađen objekt skladišta. Taj objekt je napravljen kasnije, nakona razvoja grada.
Kod zgrade stanice bila je autobuska stanica za prigradske autobuse, a duž nekadašnje ulice Moše Pijade bila je stanica za međugradske autobuse. Jedan dio autobusa daljinskih međugradskih linija bio je jedno vrijeme parkiran i na Musali. Sve ovo je kasnije bilo riješeno kad je ukinuta uskotračna željeznica i izgrađena pruga normalnog kolosijeka. Na novoj stanici je bila i željeznička i autobuska stanica, a u Bišću je izgrađena teretna stanica. Za mnoge starije Mostarce i dalje je u opticaju pojam „stara“ stanica i „nova“ stanica iako su od stare stanice ostale samo ruine.

Fotografije: Stara željeznička stanica 1906., željeznička skladišta 1964. i detalj s prethodne fotografije kad je ispred željezničke bila i autobusna stanica.
(Tibor/cidom)

12.06.2019.

Iz stare štampe: Obečašćenje mezarluka – Musavat br. 1, iz 1908. godine


U časopisu Musavat, broj 1, iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Obečašćenje mezarluka. Dne 21 o. mj. vidio je Hasanaga Čuhić u mezarluku takozvanom „Velovina” u Mostaru da izmegju ostalih životinja i jedno krme rove po mezarlucima, pa je to pred više svjedoka prijavio nadležnom vakufskom muteveliji Salihu Kotli. Kotlo nije htjeo ništa poduzeti da spriječi to oskvrnjivanje mezarluka, nego je prosto odgovorio, da to nije njegov posao.
Mi pitamo nadležne: ko je dužan nadgledati da se na taj vandalski čin ne oskvrnjuju grobovi naših djedova?
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
11.06.2019.

Sa stranice Cidom – Česma koje nema



Najveća džamija Mostara, sagrađena je 1557./58. po projektu turskog arhitekte Kodže Mimara Sinana. Osnivač ove bogomolje je Hadži Mehmed-beg, mnogo poznatiji po nadimku Karađoz – Crnooki. U okviru svoga kompleksa Karađozbegova džamija sadržavala je šadrvan, medresu, biblioteku i javnu kuhinju za siromašne. Već od 1637. g. kod Karađozbegove medrese (danas Karađozbegova ulica) postavljena je česma koja je bila napajana s izvora Djevojačka voda na Carini. Kad se gradio novi vodovod 1885. g. ova česma gubi značaj, pa se godine 1930. kameni nosač česme s postoljem ugrađuje u zapadni zid dvorišta Karađozbegove džamije u Srednjoj ulici kao ukras – bez ikakve stvarne funkcije, gdje i danas stoji.

Fotografije: Karađozbegova džamija - kameni nosač česme u Srednjoj ulici 2014. i šadrvan (fotograf Albert Khan) 19. oktobar 1912.
(Tibor/cidom)

10.06.2019.

Obilježavanje 27. godišnjice zločina na Uborku i Sutini


U organizaciji Udruženja porodica ubijenih na Uborku i Sutini, u četvrtak, 13. juna, obilježiće se 27. godišnjica zločina na Uborku i Sutini pod nazivom “Obaveza je pamtiti”, u znak sjećanja na prisilno odvedene i ubijene građane Mostara bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
U 11 sati biće upriličena posjeta Spomen obilježju Uborak, u 11,30 sati posjeta Spomen obilježju Sutina i u 12 sati posjeta Spomen obilježju Zalik.
Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
10.06.2019.

Sa stranice Cidom – Pivara



(Maroje, 2003.)

(Maroje, 2003.)

Sarajevska pivara otvara 1. marta 1903. g. prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona renovirana kuća preko puta današnjeg hotel Ere). Za njenog upravnika postavljen je sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Prije toga Himlauer je već stekao iskustvo kao upravitelj pivnice Lӧwy, koja je imala otvorenu pivnicu u pećini u Potkujundžiluku, a koju je 1888. g. posjetio i sam princ Rudolf.
Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, trgovac Bilić iz Blagaja otvara Hercegovačku pivaru. Tome, kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupnjom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.
U zgradi Ledare je sve do 1992. bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.

Fotografija: Zgrada Ledare 1970-ih i 2014.
(Tibor/cidom)

09.06.2019.

Partizanski spomenik 8. juna 2019. opet isto







Mostarsko Partizansko groblje ponovo u lošem stanju

Godina dana od velikih najava

Spomenik je zarastao u visoku travu, smeće je na sve strane, nema više prisustva sigurnosne agencije i zaštitara, a uklonjena je i pripadajuća kućica. Sve odiše na nemar i zapuštenost.
Prošle godine 9. maja na Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom uz prisustvo najvećih državnih i međunarodnih predstavnika Mostaru i njegovim građanima vraćeno je obnovljeno Partizansko groblje te najavljen nastavak aktivnosti na njegovom brendiranju i uključenju u turističku ponudu grada i države.

Današnje slike su daleko od prošlogodišnjih, a posebno od velikih najava.

(objavljeno na portalu klix.ba 8. juna 2019.)
09.06.2019.

Sa stranice Cidom – Na Mejdanu nekada

2015.

2015.

2019. JPM

U neposrednoj blizini Sinan-pašine (Atik) džamije na Mejdanu (danas Trg 1.maja), još od doba Osmanske vlasti bile su smještena brojna zdanja izuzetno značajna za bogatu povijest Mostara. Među ostalima, bila je tu i prva bolnica u Mostaru, otvorena 1880. g., a u njoj je bila smještana gradska sirotinja. Kasnije se ova zgrada adaptira u Hotel Orient.
Na Mejdanu će se otvoriti i Vojna pošta, 6. avgusta. 1878. g., a još tri godine nakon toga, 1881. g., će započeti izgradnja Časničko-činovničke kasine – oficirskog doma.
Međutim, na južnoj strani Mejdana jedna je od njegovih najstarijih građevina – mala neugledna kućica. Bila je to nekada Mešćema (sudnica). Tu kuću na Mejdanu je podigao mostarski učenjak i muftija Mustafa Ejubović, poznat pod imenom Šejh Jujo (1651. - 1707.). Ali-paša Rizvanbegović je adaptirao tu zgradu koja i danas postoji i na njoj se nalazi ploča s natpisom iz kojeg saznajemo da je tu zgradu podigao Šejh Jujo „za stanovanje sudaca, koji budu služili u Mostaru.“

Fotografije: Mejdan - sudnica Mešćema 2015. i ploča na kojoj piše da je Šejh Jujo podigao kuću za potrebe kadije i 2019. JPM.
(Tibor/cidom)
08.06.2019.

Sa stranice Cidom – Kandelaber




Riječ kandelaber potječe od latinske riječi candelabrum, koja označava svjetiljku, odnosno candela, engleski candle, svijeća ili na francuskom candelabre.
Bilježimo da je u Mostaru godine 1893. pored fenjera na petrolej, ili na gaz kako se to u Mostaru kaže, javnu rasvjetu činio i određen broj svjetiljki na acetilen, odnosno kalcijev karbid, tvar neugodna mirisa koji u reakciji s vodom oslobađa acetilen koji gori - svijetli. U Mostaru je kalcijev karbid znan kao garbit, pa su i svjetiljke bile tzv. garbitnjače. U Mostar je električna struja dovedena tek 1912. g., pa su od tada ove svjetiljke na petrolej i garbit prestale biti u funkciji. Svejedno, i za divno čudo, ipak ih je nekoliko takvih kandelabera na gaz preživjelo.
Jedan od najpoznatijih mostarskih kandelabera bio je sve do izvjesnog vremena postavljen na Rondou. No, umjesto prijašnjeg elegantnog stupa postavljeni su stupovi rasvjete u modernom stilu – šiljaste cijevi koje više sliče na nosače zastava nego na kandelaber.
Jedan kandelaber, koji još prkosi vremenu, nalazi se uz samu mostarsku tepu. Više ne služi nikavoj namjeni no i dalje stoji kao spomenik jednom vremenu, čak je prilikom nedavne modernizacije Tepe dodatno obojen i tako zaštićen.
Odmah s lijeve strane početka Liska ulice, na samom Rondou stoji zaboravljen i zahrđao još jedan preostali kandelaber. Vrh mu je ostao čitav, ali je zato lijepo prošireno postolje nekad zamijenjeno, tako da je sada to običan stup i tek kad čovjek digne glavu ugleda mu starinski vrh.

Fotografije: Franje Josipa ulica (Mostarskog bataljona) 1913. s označenim kandelaberom, detalj - izgled vrha kandelabera i Tepa - kandelaber 2015.
(Tibor/cidom)

07.06.2019.

Sa stranice Cidom – Hrvoje



Još su 1873. godine hrvatski intelektualci u Mostaru tražili odobrenje za osnutak Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Kosača, no pismena suglasnost je stigla u Mostar tek petnaest godina kasnije, 1888. godine, i to sa strogom zabranom isticanja hrvatske nacionalne odrednice u nazivu, pa je zvanični naziv društva bio Narodno pjevačko i glazbeno društvo. Jedanaest godina iza toga društvu polazi za rukom promjena naziva u Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo Hrvoje.
Sličan put je prešao i zahtjev austrougarskim vlastima kako bi se izgradio „jedan odgovarajući lokal za pozorišne predstave, pjevanje i balove.“ Tek 1896. godine HGDP Hrvoje dobiva suglasnost za izgradnju doma u Podhumu, preko puta Franjevačke crkve, a zemljište im ustupa bratstvo sv. Antuna Padovanskog. Radovi započinju iste godine te je Hrvojev dom svečano otvoren 2. februara 1897. godine. Zgrada je služila za održavanje probi i koncerata pjevačkog društva, za brojne filmske i kazališne predstave, jer u njoj djeluje prvo Hrvatsko narodno kazalište grada Mostara.
Zgrada je tijekom Prvoga svjetskog rata opustošena i Društvo gubi gotovo svu imovinu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine Hrvojev dom zauzimaju talijanski okupatori, tako da sve aktivnosti društva prestaju s radom 1943. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata unutrašnjost dvorane se preuređuje tako da su uklonjeni drveni balkoni koji su se nalazili duž obje strane dvorane, a gradi se armiranobetonski balkon u zadnjem dijelu dvorane. Godine 1955. počinje potpuna adaptacija zgrade i ona se preuređuje za potrebe prikazivanja filmova, a 1. septembra 1957. godine adaptirana zgrada postaje kino „Partizan“. Zgrada je korištena za tu namjenu sve do 1969. godine kada je u njoj bio smješten salon namještaja, a kasnije obavljala trgovačka djelatnost.
U zadnjem ratu 1993. godine zgrada je prilično oštećena, a danas, nakon što je u potpunosti srušena, crkvena općina je na njenom mjestu izgradila mnogo veće zdanje.

Fotografije: Hrvatski dom i gostiona Hrvoje 1935. i kino Partizan - interijer nakon adaptacije 1957.
(Tibor/cidom)

07.06.2019.

Izraz Dan D u svakodnevnoj upotrebi







Izraz D-day (dan D) danas se upotrebljava kao oznaka za važan, značajan, presudan dan (datum), dan odluke ili dan kad se očekuje neki veliki preokret.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Saveznici (anglo-američke oružane snage, uz pomoć francuskog pokreta otpora) su planirali i izveli veliku desantnu operaciju u Normandiji (od 6. juna do 30. avgusta 1944).

To je bila najveća desantna operacija u istoriji, a u njoj je sudjelovalo 39 savezničkih divizija, blizu 12000 aviona, 4500 tenkova, 5000 brodova i oko 4000 drugih pomorskih transportnih sredstava.
Pripreme za tako veliku i važnu vojnu operaciju vršene su u strogoj tajnosti, pa je dan početka invazije označen šifrom “D” (od engleskog day što znači dan), a svi ostali dani, prije i poslije njega, označavani su sa “D+” i “D−”.
Iskrcavanje u Normandiji započelo je noćnim padobranskim i jedriličarskim desantom, masivnim zračnim napadima i pomorskim bombardovanjem nakon kojeg je uslijedio amfibijski desant na dan 6. juni ili na Dan D. Bitka za Normandiju potrajala je još dva mjeseca koliko je trebalo savezničkim snagama da uspostave čvrst mostobran na evropskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u Francuskoj, a okončana je sa oslobađanjem Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea.
Tako je u engleskom jeziku nastao izraz D-day (dan D) . Njime se u početku označavao samo datum savezničkog iskrcavanja u Francuskoj, a kasnije je taj izraz dobio opšte značenje i danas se upotrebljava kao oznaka za važan, značajan, presudan dan (datum), dan odluke ili dan kad se očekuje neki veliki preokret.
(Impulsportal)
06.06.2019.

Sa stranice Cidom – Sinagoga



Izgon Jevreja iz Španjolske u 15. stoljeću pokrenuo je njihovu veliku migraciju prema istoku preko Sredozemlja i Bliskoga istoka. Bili su to Sefardi – Jevreji španjolskoga porijekla koji su u 16. stoljeću stigli i do Mostara.
U doba austrougarske vlasti (1878. godine) stižu u Mostar i Aškenazi iz zapadnih i istočnih dijelova Monarhije.
U Mostaru je još 1889. godine postojala sinagoga, a nastala je preuređenjem objekta koji je prije toga služio za odlaganje sijena. Spomenuta parcela na kojoj se uredila bogomolja, protezala se tada u Brankovcu Mukića ulicom (danas ul. Braće Šarića). Ta sinagoga, jedina židovska bogomolja tada u Hercegovini, bila je zajednička za Sefarde i Aškenaze, što se bilježi kao prvu uopće poznatu zajednicu takve vrste u Evropi.
Zbog malog kapaciteta i naraslih potreba Jevreja Mostara, ukazala se potreba za izgradnjom većeg objekta, pa je formiran komitet za izgradnju. Od prikupljenih sredstava kupljeno je građevinsko zemljište od Salke Ćibera isto u Brankovcu. Gradnja nove sinagoge je odobrena, a 1904. godine je gradnja završena. U Mostaru je bila poznata pod imenom "Havra". Građevina je izgrađena u pseudo-maurskom stilu (kao i mnoge građevine toga doba u Mostaru), a služila je svojoj namjeni sve do pred početak II. svjetskog rata, tokom kojega je bila djelomično porušena. Nakon završetka rata zgrada je nacionalizirana i prenamijenjena u kazalište lutaka. Godine 1952. godine jevrejska Općina Mostar poklonila je sinagogu gradu Mostaru jer je nije mogla zaštititi od daljnjeg propadanja. Grad je 1952. godine zgradu obnovio i dograđena su dva krila.
Zbog oštećenja i napuknuća zidova nakon zadnjeg rata zgrada u Brankovcu je obnovljena 1996. godine. Tada je Općina odobrila lokaciju (ugao Onešćukove i Bulevara) kao i projekt izgradnje nove sinagoge u okviru Jevrejskog kulturnog centra, a koji i danas čeka potrebne dozvole. Realizacijom tog projekta Mostar bi bio treći grad u svijetu (pored Jeruzalema i Sarajeva), koji bi u krugu od 150 metara zračne linije imao sinagogu, džamiju i katoličku crkvu.

Fotografije: Brankovac - Sinagoga (danas kazalište lutaka) 1910. i 1930-i
(Tibor/cidom)
05.06.2019.

Iz stare štampe: Premetačina – Musavat br. 3. iz 1906. godine


U časopisu Musavat, broj 3 iz 1906. godine, objavljen je sljedeći tekst:
“Premetačina. U prošli petak premetnula je policija kuću g. Špira Zeca na Luci. Kao i doslen i ovoga je puta policija nasjela nekoj podloj denuncijaciji. Ovo je dvanaesta kuća koju je policija uzalud, u ovo zadnje mjesec dana, preturila tražeći nešto. Špiri Zecu je odgovoreno da premeću kuću da vide je li trošna. I zato su se morali i na tavan peti i svaki kutić pregledati”.
Inače je Špiro Zec bio ugledan mostarski trgovac, a pamtimo ga po dvije epizode iz njegovog života. Godine 1900. je planirano da se naspe cijeli Kujundžiluk i time postigne horizontalna ravan sve do Male Tepe. Samo energičnom otporu trgovca Špire Zeca ima da zahvalimo što nismo našli Kujundžiluk zatrpan duboko ispod zamišljenog modernog prospekta. Kada se s nasipavanjem stiglo do Špirove magaze, on se ispriječio viknuvši: „Samo preko mene mrtva možete dalje!” Tu je bilo obustavljeno dalje nasipanje. Onda je na tom mjestu nasip podzidan i napravljeno stepenište za silazak s tog novog višeg nivoa u nasutom Hendeku na za preko 2 m niži Kujundžiluk.
Drugi slučaj se dogodio u noći između 6. i 7.novembra 1905. godine, za vrijeme ogromnih kiša koje su pale na Mostar, tako da je u Suhodolini opasno nadošao potok Dronja. Poplava je bučeći nosila sve što joj se našlo na putu – granje, zemlju, pijesak, cijela drveća, mrtvačke sanduke (jer je prošla kroz pravoslavno groblje), kamenja. Taj događaj je postao predmetom mostarske izreke „Dronja protjerala zeca kroz mrava“. Naime, za vrijeme te velike poplave iz radnje vlasnika Špire Zeca (koja se nalazila poviše Kulluka) odnijela je čeličnu kasu koja je proletjela kroz magazu vlasnika Simata Mrava na početku Kujundžiluka i potpuno je uništila.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Stariji postovi