Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


19.11.2018.

U sjećanju - Ismail Braco Čampara


18.11.2017 – 18.11.2018

Galebovi, sa mosta na Bunuru, Iamail Braco Čampara, 18.11.2013.

Dana 18.11.2018., navršila se godina dana otkako nas je napustio Ismail Braco Campara. Godina je prošla, a još nismo svjesni da ga nema među nama, još uvijek ruka sama pođe pisati mu na pp za neki savjet ili nejasnoću, još uvijek nam neizmjerno nedostaje. Bio je vjeran, aktivan i konstruktivan član užeg tima CIDOM-a. Entuzijast koji nam je svojim poznavanjem Mostara često pomagao u otkrivanju nepoznatih pozicija na starim fotografijama dijelova našega grada, kao i snimanju ogromnog broja fotografija iz serijala Nekad i sad – fotografija snimanih s iste pozicije kao onih sa starih fotografija. Sudjelovao je u stvaranju dvije knjige o Mostaru – U sjeni zaborava i Perom i kamerom o Mostaru. Nije uspio dočekati izlazak iz štampe ni jedne od njih. Dan prije nego nas je napustio javio nam je da je završeno štampanje prve knjige. I premda ga nema među nama njegov duh će vječno živjeti u našim sjećanjima.
(cidom)

14.11.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Srednja ulica, pogled prema jugu iz 1900. i 2013. godine




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Srednju, ili Saueraldovu ulicu, kako se zvala oko 1900. godine i Fejićevu ulicu iz 2013. godine kako se ta ulica zove danas.
Srednja ulica je nastajala između 1470. i 1620. godine i to ispočetka kao produžetak Podkujundžiluka, odnosno veza prije izgrađene Sinan pašine (Atik) džamije na Mejdanu sa sjevernim izlazom iz grada.
U to doba, Srednja ulica je bila žila kucavica grada, koja se protezala paralelno s rijekom Neretvom i Glavnom ulicom. Vremenom su u njoj izgrađivani značajni administrativni i vjerski objekti, te je time sve više dobijala na značaju. U njoj su izgrađene Karadžozbegova i Roznamedžijina džamija, Vakufski dvor, te vremenom, kako se širila na sjever, i ostale zgrade.
U vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, između 1878. i 1918. godine, zajedno s mnogim graditeljskim promjenama u gradu, i Srednja ulica je doživjela preuređenje. U to vrijeme, ulica je nazvana Sauerwaldova (Sauerwaldgasse), u ime visokog državnog činovnika Karla von Sauerwalda, koji je tada radio u Mostaru i kome je Gradsko vijeće time ukazalo zahvalnost na izuzetnom zalaganju za razvoj i izgradnju Mostara. Ulica se protezala od Male Tepe pa sve preko Musale, ispred hotela Neretve i današnjom Lacinom ulicom sve do današnjeg Carinskog mosta. Bila je to prva ulica u gradu, koja je bila označena uličnom tablom, a što je kasnije poslužilo kao uzor za označavanje i ostalih ulica.
Nakon pada Austrougarske, Srednja ulica dobija ime Kralja Tomislava, čije ime je nosila sve do završetka Drugog svjetskog rata. Sadašnje ime ulice potiče iz perioda nakon Drugoga svjetskog rata i vezano je za braću Fejić, koji su porijeklom iz ove ulice, a poginuli su kao borci u borbi protiv fašizma.
Dolazak austrougarske vlasti, Mostar dočekuje bez ijednog hotela. Kako bi riješila taj problem, po brzom postupku, carska administracija odlučuje adaptirati bivši turski han na Mejdanu u hotel Casino. Prednost lokacije hotela je bila ta što je u neposrednoj blizini vojne pošte i Sauerwaldove (danas Fejićeva) ulice. Od 1880. godine, hotel je bio preuređen i u njemu otvorena prva mostarska bolnica – „Građanska hercegovačka bolnica“.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
 (NovaSloboda.ba)
10.11.2018.

Mostar 1893. godine


"Mostar, iako izgledom siromašan grad, je veoma zanimljiv zahvaljujući svom orijentalnom izgledu. Nalazi se u uskoj dolini, kuda Neretva probija svoj put između strmih litica, jedva ostavljajući prostora za više od dvije duge ulice sa obje obale rijeke. Dvije četvrti grada, tako formirane, su povezane jednim od najljepših mostova na svijetu, građevinom sa jednim lukom koji se proteže iznad rijeke na visini od sedamdeset stopa, tako strm i lagan u svojoj pojavi da izgleda nesiguran, iako postoji toliko dugo da je njegov nastanak izgubljen u dalekoj prošlost."

Dio članka iz engleskih novina "THE GRAPHIC" 16.09.1893.
(Armin Džabirov/cidom)
09.11.2018.

Dan poslije...




(spagos)
09.11.2018.

Godišnjica rušenja Starog mosta

Senad

Sanjin

Dženan

9. novembar 1993 – 9. novembar 2018

Na današnji dan 9. novembra 1993. godine srušen je Stari most u Mostaru.
Kao i svake godine Klub skakača u vodu “Mostari” i ove godine godišnjicu rušenja simbola Mostara obilježio je skokom bez aplauza i bacanjem cvijeća u Neretvu.
Godišnjicu rušenja Strag mosta danas su obilježili i učenici iz mostarskih škola. U manifestaciji obilježavanja, učestvovalo je oko 900 osnovaca i srednjoškolaca.
Simbol Mostara i Bosne i Hercegovine srušen je tačno u 10 sati i 16 minuta. Stari most u Mostaru porušen je granatiranjem od strane Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 9. novembra 1993. godine. S njim i cijela stara jezgra Starog grada među kojima je nekoliko monumentalnih džamija, medresa i jedini hamam u Hercegovini.
Simbol grada na Neretvi sagrađen je između 1557. i 1566. godine, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je građenje povjerio Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Iako je malo službenih podataka o njegovoj gradnji, pouzdano se zna da je most bio najveća lučka konstrukcija na svijetu i jedan od najvećih graditeljskih poduhvata tog vremena.
Rušenje Starog mosta počelo je dvadeset dana ranije, a intenzivno 8. novembra 1993. Gađan je s obližnjih planinskih visova Planinice i Stotine granatama velike razorne moći. Granate su padale i na kule Taru i Halebinku koje su svojevrsni statički uteg mostu. Cijela jedna ulica sa dućanima zvana Kujundžiluk potpuno je nestala. Granate su dva dana za redom intenzivno rušile dio po dio mosta. I konačno u 10 sati i 16 minuta 9. novembra pokleknulo je remek djelo mimara Hajrudina. Pao je u hladnu Neretvu. Stari most je bio simbol mostarskog građanskog identiteta i simbol najvrjednijeg kulturno historijskog nasljeđa u Bosni i Hercegovini.
Obnova Starog mosta koju su finansirali Turska, Hrvatska, Italija, Holandija, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i Grad Mostar počela je 2003. godine. Prvi kamen u novi luk Starog mosta ugradio je tadašnji zamjenik premijera Republike Turske Bulent Arinč. Obnova je završena u julu 2004., a ceremonija svečanog otvorenja upriličena je 23. jula 2004. godine. Radove na obnovi mosta uspješno je izvela turska firma ER-BU.
2005. godine Stari most, zajedno sa starom gradskom jezgrom Mostara uvršten je na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, prvi spomenik iz BiH.
(Mostarski.ba)

07.11.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Pogled sa Šemovca




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled sa Šemovca preko Krive ćuprije prema istoku iz 1900. i 2015. godine.
U davna vremena, još prije izgradnje Krive ćuprije i Starog mosta, Šemovac je jedini prelaz s juga prema sjeveru, preko plitkog gaza na rijeci Radobolji. Tu je bio ulaz u grad karavanskim putem sa juga, desnom obalom Neretve.  Krivu ćupriju je sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije nego je izgrađen Stari most, 1566. godine. Preko ove ćuprije se tokom dugog turskog perioda odvijao živ promet, jer je tu dugo vremena bio jedini prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili tuda, kako bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar, 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom putu, koji je vodio od juga prema sjeveru i obrnuto.
Regulacijom toka Radobolje i izgradnjom Oručevića ćuprije i mosta na Šemovcu, Kriva ćuprija je prestala služiti prethodnoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj je, i s jedne i s druge strane, nepodesan.
Danas je korito Radobolje od mosta na Šemovcu, pa sve do ušća Radobolje u Neretvu, kulturno, zabavni i turistički centar, i uz Stari most, cilj dolaska mnogih turista u naš grad.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
06.11.2018.

Šetnja gradom kroz pet knjiga

(prilog koji slijedi objavljen je na portalu Glas Istre dana 6.11.2018. godine)



Mjesec Hrvatske knjige u Umagu: Šetnja gradom kroz pet knjiga

Tibor Vrančić živopisno je pred brojnom umaškom publikom predstavio grad bogate prošlosti - Mostar, kroz svojih pet naslova knjiga
Pamtljiv susret u umaškoj Gradskoj knjižnici priredio je Tibor Vrančić, s adresom u Umagu, kolekcionar, romanopisac i nakladnik koji je po prvi put živopisno u sklopu Mjeseca hrvatske knjige predstavio ili slikovitije kazati prošetao s umaškom publikom gradom bogate prošlosti – Mostarom, kroz svojih pet naslova knjiga.
Spasiti od zaborava
U prvoj knjizi "Mostar – krhotine prošlosti" tiskanoj u Umagu 2010. godine, Vrančić je kroz riječ i fotografiju, stavio u suodnos motive nekadašnjeg Mostara i promjene koje grad doživljava danas. Kroz svojevrstan mozaik, sačinjen od slika i tekstova uspio je o svakoj slici – temi, iznijeti neki zanimljiv detalj, nepoznatu istinu ili podsjetiti na neki nostalgičan doživljaj iz prošlih dana Mostara.
U drugoj knjizi "Ćesar na Ćupriji" Vrančić radnju romana stavlja u vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. Mostaru kada je student Bogdan Žerajić, član Mlade Bosne, planirao izvršiti atentat na austrougarskog cara prilikom njegova posjeta Mostaru i Starom mostu 3. lipnja 1910. godine, dakle četiri godine prije izvedenog atentata u Sarajevu. Ovaj je važan događaj Vrančića nagnao da napiše povijesni roman ili romansiranu priču.
Treća knjiga "U sjeni zaborava" koja pomalo podsjeća na prvu, osim izuzetno bogatih opisa grada, običaja i likova, sadrži i pedeset autentičnih crno-bijelih fotografija o značajnim događajima i ljudima. Slikama i kratkim crticama u ovoj knjizi autor je želio otrgnuti od zaborava neka manje poznata zbivanja, a koja su se dogodila u gradu, te ostale zanimljivosti i neobične ljude koji su dali pečat gradu, a nisu bili toliko eksponirani u javnosti, opisujući i zakutke grada koji su možda nisu bili izloženi pogledu.
- Knjiga je prigoda da se barem zera zaborava spasi od potpunog potonuća u mrak, čime je dokazano da nije istinita ona stara kako vrijeme nosi zaborav, istaknuo je Vrančić.
Putopisi i fotografije
Četvrta knjiga koju je objavio 2017. godine zajedno s Ismailom Bracom Čamparom i Smajlom Špagom naslovljena je "Stambol u Mostaru". Namjera autora bila je da kraćim, starim tekstovima prikažu neka manje poznata događanja u gradu, bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada te pokazati kako ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, a na korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, već da one dobre postanu primjer mlađim generacijama.
Peta knjiga "Perom i kamerom o Mostaru", opet djelo istih autora, bila je pokušaj predstavljanja Mostara kakvog su ga doživljavali brojni strani posjetitelji, jer, izuzetno je zanimljivo vidjeti svoj grad u očima stranca. Izabrani su najzanimljiviji dijelovi iz opsežnih putopisa i brojne fotografije fotografa kojima su dočarani davni običaji, ljudi, izgled grada prije stotinu i više godina. Za zornije predstavljanje Mostara iz tog rakursa u ovoj su knjizi autori prikupili i objavili podatke i tekstove pedesetak autora. Knjiga predstavlja jedan amalgam dva žanra – putopisa i fotografije.
Stari Mostar kakav pamtimo i aktualni u kojem stari/novi most spaja ili razdvaja zapadnu i istočnu civilizaciju Vrančić je približio posjetiteljima projekcijom mnoštva povijesnih i aktualnih fotografija grada i zbirom nepresušnih priča o jednom neobičnom gradu.
- Tek kada sam početkom devedesetih napustio Mostar, grad u kome sam odrastao, i preselio se u Umag, počeo sam istraživati i prikupljati stare fotografije i historiografske prikaze. Najviše je tome pomogao internet i razvoj društvenih mreža, zahvaljujući čemu sam se povezao s brojnim Mostarcima. Nostalgija i ljubav prema zavičaju vodile su me iz godine u godinu u nova otkrića i na kraju sam shvatio da imam toliko građe da je moram urediti i podijeliti s drugima. Povijest Mostara, bogatstvo koje ja u svojoj mladosti, kao uostalom i mnogi Mostarci, nisam znao prepoznati, postala je moja trajna inspiracija za pisanje.
Na kraju večeri, Tibor Vrančić predstavio je dio svoje kolekcije starih fotografija Umaga i naselja na Bujštini izražavajući time zahvalnost svojim novim sugrađanima, koji su ga toplo, uz veliku naklonost prihvatili i čestitali mu na svemu što je dosada objavio i ukoričio.
Program je vodio Neven Ušumović, ravnatelj umaške Gradske knjižnice.
(Sanja BOSNIĆ)

01.11.2018.

Fazlija Hebibović - Sjećanja: Od Džafera Kajića, preko Tepe, deviznog "buma" do rekorda Veležovih plivača


Razmišljajući čime da počnem moja sjećanja na prve novinarske korake, sada već davne 1973. godine, na događaje i davno prohujalo vrijeme, sjetih se riječi mog nešto starijeg i uvaženog kolege i prijatelja Minje Bojanića: Ako ne znaš početi tekst prvom, a ti onda započni drugom rečenicom!
Nakon prvih tekstova o Ljubiši Samardžiću i atletičarki Jadranki Romano, objavljenih u Malim novinama još dok sam bio osnovac, prve “ozbiljnije” tekstove počeo sam objavljivati u sarajevskom Oslobođenju.
Najdraži Džaferov poklon
Seftu sam otvorio reportažom o Džaferu Kajiću iz Gornje Drežnice samoukom majstoru pravljenja gusala, svirala, duhanskih kutija i drugih predmeta od drveta. Uz to, Džafer je popravljao mašine za domaćinstva, šivaće mašine, satove i druge mašinerije.
Među Džaferovim  mušterijama bilo je i dosta naših radnika zaposlenih u inostranstvu.
“Prije dvije godine, jedna rezbarska firma iz Francuske ponudila mi je posao, jer su vjerovali da svoje radove izrađujem pomoću prese i jako su s iznenadili da sev radim ručno i od alata koje sam lično napravio. Velika mi je želja da jednom posjetim neku našu fabriku koja pravi alate”, priča Džafer.
Od nekoliko hiljada urađenih predmeta, Džafer posebno ističe jedan, koji će vječno pamtiti.
“To je duhanska kutija, koju sam poklonio drugu Titu za rođendan. Radio sam je sa posebnom pažnjom i ljubavlju”, kaže Džafer Kajić. (3. april 1973. godine)
Pijačni barometar: Tepa jeftinija
U to vrijeme, popularna je bila i rubrika Pijačni barometar, koja je bila “rezervisana” za mlade početnike u novinarstvu.
Cijene poljoprivrednih proizvoda na Tepi stalno opadaju,a ono pšto posebno treba istaći da su proizvodi koji se nude kvalitetni i ima ih dovoljno.
Proizvođači nude breskve po cijeni od 7 do 9 dinara, dinje, lubenice i jabuke po 8, patlidžan 4, paradajz i boraniju 3-4, mrkvu i luk 6, papriku i kupus 8, krompir 3-6, jaja 1,20, sir od od 18-32, kajmak 50, maslo 40 dinara po kilogramu. (27. juli 1973. godine)
Devizni “bum”
 Prema informaciji Privredne banke sarajevo – Filijale Mostar, dinarski štedni ulozi u ovoj Filijali porasli su u prvom polugodištu za 11, a devizni za 23 posto.
Na devizni “bum” posebno je uticalo to što je Pruvredna banka ove godine otvorila svoja predstavništva u zemljama gdje radi najveći broj naših “gastarbajtera”.
Sklopljeni su i aranžmani sa poštama u tim zemljama, tako da radnici svoja ušteđevine mogu slati i putem uputnica svojim porodicama u domovini. (28. juli 1973. godine)

Mostar, rzglednica iz 1973.

Više stranih nego domaćih turista
 U objektima HUP-a “Neretva” u Mostaru u julu je ostvareno 11.410 noćenja, nešto više nego u istom period prošle godine. U prvih sedam mjeseci ove godine, u ovim objektima bilo je 41.850 noćenja.
Domaći gosti učestvuju sa 80 posto i njihov broj je u stalnom opadanju.
U ovom periodu, najviše stranih gostiju bilo je iz SR Njemačke, Holandije, Belgije, Luksemburga i Francuske.
Vjerovatno bi stranih i domaćih turista ilo i više da su veći smještajni kapaciteti.Ipak, može se očekivati da će u avgustu Mostar posjetiti više turista nego u julu. (9. avgust 1973. godine)
Na prvenstvu BiH u plivanju 50 novih rekorda
 Na prošlonedeljnom pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine u plivanju, održanom u Mostaru, na kome su učestvovali plivači Incela iz Banja Luke, Slobode iz Tuzle, Galeba iz Lukavca i domaćeg Veleža, oboreno je 50 republičkih rekorda.
Za najuspješnije takmičare proglašeni su kod mlađih pionira Saša Premasunac, a kod mlađih pionirki Jadranka Marić.
Među starijim pionirima najbolji je bio Darko Plazek, a  kod starijih pionirki Gordana Manjak.
Od četiri najbolja učesnika prventva, samo je jedan “gost” – Darko Plazek, član banjalučkog Incela, dok su ostala tri člana pobjedničke četvorke članovi Veleža.
Plivači Veleža bili su najbolji i u ekipnom pasmanu.
Prema postignutim rezultatimna, tabela izgleda ovako:
Tabela za mlađe pionire i pionirke:
  1. Velež 10.933 bodova
  2. Incel  8.715 bodova
  3. Galeb 7.194 boda
  4. Sloboda 1.738 bodova
Tabela za starije pionire i pionirke:
  1. Velež 23.068 bodova
  2. Incel 7.619 bova
  3. Sloboda 6.921 bod
  4. Galeb 2.630 bodova
(20. avgust 1973. godine)
(Novasloboda.ba)
31.10.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica, Šadrvan kod Hafiz hodžine džamije




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled prema jugu na Titovu, nekad Glavnu ulicu, Šadrvan iz 1900. i 2014. godine.
Hafiz hodžina džamija bila je locirana u Brankovcu, na uglu Titove ulice i ulice Riste Milićevića, nekada Temimova sokaka. Imala je stalaktitima ukrašenu munaru i šadrvan u dvorištu. Bila je zadužbina nekog Hafiza, o kome je ostalo zapisano samo da je bio bogat čovjek.
Džamija je izgrađena prije 1631. godine, a to se može utvrditi na osnovu sidžila mostarskog kadije iz te godine, u kome se spominje Hafizova mahala. Iz zapisa Hivzije Hasandedića, saznajemo da su 1899. godine vakufu džamije pripadala tri dućana i harem. Munara ove džamije je 1932. godine prenesena u Čapljinu i postavljena uz tamo izgrađenu džamiju.
Na temeljima džamije je izgrađena jednospratnica, u čijem prizemlju su se tokom vremena nalazile radnje različite namjene, od gostione, zdravljaka, do mesare danas, a sprat je korišten za kancelarije.
Ovaj objekat i okolina je i danas Mostarcima poznato kao Šadrvan, a najviše po istoimenoj gostionici, koja se nalazila na mjestu prijašnje džamije.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara

(NovaSloboda.ba)
25.10.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica, preko puta Zeme




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled prema jugu na Titovu, nekad Glavnu ulicu preko puta Zeme (Name) iz 1912. i 2014. godine,  na ulasku u Dudin sokak. Na tom dijelu Glavne ulice nalazili su se brojni dućani, a među njima i knjižara Pachera i Kisića. Početkom avgusta 1890. godine Austrijanac Antun Pacher i braća Kisić, u ortakluku, otvorili su prvu međunarodnu knjižaru u Mostaru. Štamparsko-umjetnički zavod Pacher & Kisić, kako se zvanično zvala firma, otvorena je u Dudinom sokaku, a kasnije je knjižara preselila na Glavnu ulicu, tačno preko puta Zeme.
Nakon Drugog svjetskog rata, knjižaru preuzima izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Danas je ovo zdanje ruševina.
Na slici iz 1912. godine vidi se Hafiz Hodžina džamija, koja je bila izgrađena prije 1631. godine, a prema zapisima Hivzije Hasandedića, 1899. godine pripadala su joj tri dućana i harem, a munara ove džamije je 1932. godine prenesena u Čapljinu i postavljena uz tamo izgrađenu džamiju.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
22.10.2018.

Hivzija Hasandedić – velikan koji se nije zatvorio u političke granice



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu miruhbosne dana 19. oktobra 2018. godine, izvor Al Jazeera)

Hivzija Hasandedić je bio intelektualna i ljudska veličina, samozatajni arhivista, poliglot, teolog, etnolog, istraživač, historičar, osmanista, historičar književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj, interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu Bošnjaka u Hercegovin i susjednim područjima koje su ranije Bošnjaci naseljavali (Imotski, Vrgorac, Makarska, Herceg Novi, Sutorina).
Njegova dominantna osobina je bila skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i rukopisa.
Rođen je u Jablanici 1. jula 1915. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine a potom i Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju. Od 1954. godine do odlaska u penziju 1976. godine radi u Arhivu Hercegovine. Na temelju dostupnih izvora obradio je cjelokupnu muslimansku baštinu u Hercegovini.
Njegove obrade su podrazumijevale kabinetski rad i izlazak na teren, izučavanje narodnih predanja, razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima.
Za svoj naučni i istraživački rad promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru.
U javnosti se prvi put javlja pjesničkim prvijencem „Noćni ibadet“ u tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.
Za njega njegovi savremenici i kolege iz struke imaju samo riječi hvale.
„Od poznatijih istraživača kulturne historije Bosne i Hercegovine, ne znam nekog drugog koji bi stao odmah iza Hamdije Kreševljakovića“ kaže Fazlija Alikalfić o Hasandediću.
Za hafiza Mahmuda Traljića on je „uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih miran i odan svom poslu“. „Mali, u svojoj veličini“ je za mostarskog muftiju Seid ef. Smajkića, „golemi čovjek“ za Safeta Oručevića, „jedinstvena pojava u našoj kulturi“ za Ahmeda Aličića.

Sidžil Mostarskog Kadije

Ilijas Hadžibegović ga opisuje kao „snažnog hrasta koji je davno pustio svoje duboko korijenje u orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe“.
„Mostar je imao sreću da u njemu živi i radi jedan takav znalac i pregalac“, piše Fehim Nametak, a Amir Ljubović tvrdi da bi „njegovim radovima većina današnjih profesora evropskih univerziteta bila ponosna“.
Pjesnik Alija Kebo za Hivziju piše da on bio neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom, raskošnom vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek.

Objavio 430 radova

U povodu 85 godina života, njemu u čast, štampana je monografija „Tragom bošnjačke baštine“, trilogija o bošnjačkoj kulturnoj baštini u istočnoj, srednjoj i zapadnoj Hercegovini.
Knjige koje je objavio su: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, koautor je knjiga Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine, Regesta franjevačkog samostana u Mostaru.
Za objavljivanje knjige Spomenici kulture turskog doba u Mostaru dobio je prestižnu nagradu nekada uglednog izdavača „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. To je knjiga koja je najčešće citirano djelo ikada objavljeno o Mostaru.
Posthumno su objavljene knjige Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog, mostarskog kadije, a još je u pripremi jedan Mostarski i Ljubuški sidžil.
Godine 2010. u Mostaru je organizovan naučni skup „Život i djelo Hivzije Hasandedića“ na kojem je prezentirano 18 naučnih radova.



Doktorski rad

O liku i djelu Hivzije Hasandedića za Al Jazeeru govore Mevludin Dizdarević sa Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici i Ramiza Smajić, orijentalistkinja i historičarka.
O razlozima zašto se odlučio da istraži život i djelo Hasandedića kroz izradu doktorske disertacije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Dizdarević kaže da je ovaj rad izraz nastojanja da Hasandedićevo djelo sistematizuje i približi široj naučnoj javnosti.
„Obradom Hasandedićevog djela uspostavljen je tako nužan kontinuitet mišljenja i ideja s ranijim generacijama i autorima. To je susret sa jednom kulturnom tradicijom unutar bh. kaledioskopa koja je decenijama bila devastirana i obezvrjeđivana. Pored navedenog, ovim putem osvijetljen je položaj onih autora koji su se bavili islamskom kulturom u jednom burnom vremenu“, smatra on.
Čuvajući se neodmjerenog i neutemeljenog glorificiranja Hasandedića i njegovog rada, Dizdarević je kritički istražio i obrazložio njegovu vrijednost i značaj uz neophodno uvažavanje historijskog trenutka u kojem je Hasandedić djelovao.

„Smatram da autor koji je tokom svoga života objavio više od 430 manjih i većih knjiga, radova i crtica, koji je sakupio i preveo obilje arhivskog i drugog materijala koje u svojoj punini tek treba ugledati svjetlo dana, koji je, nošen željom za što potpunijom slikom materijalne baštine osmanske epohe, proputovao cijelu Hercegovinu i velike dijelove susjednih država,  zasigurno zaslužuje veću pažnju. Njegov rad je toliko značajan da je teško zamisliti bavljenje mnogim segmentima historije i kulture osmanske Hercegovine bez dubljeg uranjanja u njegove radove, studije i knjige“, ističe naš sagovornik.
„Hivzija Hasandedić je jedna od ličnosti iz naše intelektualne i kulturne historije kojoj se nismo na adekvatan način i dostojno odužili. Dakako, i brojne druge ličnosti ostajale su u zapečcima historije, neznanjem i ignorancijom odjeljeni od vlastite zajednice kojoj su pripadali i čiju su baštinu propitivali. Bilo je nekoliko hvale vrijednih skupova i nešto manje ili više značajnih teorijskih zahvata u njegovo zamašno djelo. Unatoč tome, smatram da je Hasandedić ostao izvan domašaja kulture sjećanja i kvalitetne memorizacije njegove intelektualne ostavštine“, govori Dizdarević.

Nije bio zatvoren u političke granice

Smajić smatra da Hasandedić zaslužuje mnogo više od interesa lokalne zajednice, Mostara i Hercegovine.
„Hasandedić je istraživao bošnjačku baštinu prostora koji su danas Crna Gora, Hrvatska, Srbija. On nije bio zatvoren u političke granice, nego je duhom istraživača slijedio prirodne tragove svog naroda, istovremeno brinuo što značajan broj naših istraživača više ‘improvizira sjećanjima negoli proučava činjenice’ kaže Hasandedić u svom zadnjem intervjuu. Htjela bih da kroz svoje spoznaje i nedoumice o tome da li su Bošnjaci zaturili ‘ključ kojim se otvaraju vrata svijesti naroda’ (Fuminarova definicija kulturološkog aspekta!) ili ih je savladao svojevrsni kulturološki autizam u kojem im nije bitno ko su i šta su – ukažem na veličinu i značaj rezultata rada pregaoca Hasandedića“, ističe dr. Smajić.
„Sa stavom da je odgovornost inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine, razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti ‘komunističke vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo života’. Opravdavanje ne, ali uticaj takvog okruženja nije zanemarivao naš autor Hasandedić, pa je svojim radom, kako bi to rekao Hamza Humo, palio svjetla onima koji dolaze“, pojašnjava dr. Smajić.
Da bismo lakše razumjeli na koji se sve načine pokušavao minimizirati, pa i ignorisati kulturološki identitet Bošnjaka, Smajić navodi jedan primjer s početka 70-tih godina 20. stoljeća.
„Husref Redžić postavlja u Oslobođenju pitanje da li je omaškom, ili s nekom argumentacijom, izostavljena islamska umjetnost iz sadržaja reprezentativne izložbe. Umjetnosti u Jugoslaviji od prethistorije do danas (Pariz, 2.3.-17.5.1970.). U NIN-u od 20. 12. 1970. godine se kaže da ‘krivicu za taj propust ne snosi organizacioni odbor, već oni koji su iz toga dela zemlje (ovim se misli na BiH) predlagali eksponate na parišku izložbu’. Ispostavilo se da ni u organizacionom odboru ni u stručnim tijelima nije bilo niti jednog stručnjaka za islamsku umjetnost. Husref Redžić se s pravom tada pita: ‘Kako se mogla zaboraviti jedna umjetnost čija su djela stvarana na čitavoj istočnoj polovini Jugoslavije, čije trajanje obuhvaća vremenski raspon od četiri do pet vjekova i čiji su uticaji u savremenoj umjetnosti nekih regija u Jugoslaviji i danas očigledni?“, kaže za Al Jazeeru Smajić.



Obnavljane džamije nakon rata

Iako je Hasandedić sačuvao i dokumentovao ostatke ostataka islamske tradicije u Hercegovini njegov rad i djela su na važnosti još više dobili uslijed ratnih zbivanja 90-tih godina prošlog stoljeća kada je urbicidom, kulturocidom i etničkim čišćenjem uništena većina kulturne baštine Bošnjaka Hercegovine.
Prema dokumentima koje je on sakupio i radovima koje je napisao u Hercegovini se vrši obnova džamija i vakufskih objekata nakon rata.
Način na koji je Hivzija Hasandedić radio je školski primjer studentima i mladim istraživačima da u prostoru u kojem žive ili kroz koji putuju djeluju proaktivno pišući manje radove kroz koje će steći iskustvo i intelektualnu kondiciju, a kroz vrijeme lahko je radove tematski grupisati u knjige.
Bogata ostavština Hasandedića je nastajala upravo na ovaj način istraživanjem lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, nastajali su mozaici radova objavljivanih u periodici, a kad su se stekli uslovi tekstovi su objedinjivani u knjige, odnosno monografije.

Izvor: Al Jazeera
21.10.2018.

Prezentacija knjiga o Mostaru, u Umagu


Na internet stranici Gradske knjižnice u Umagu objavljen je tekst o Tiboru Vrančiću, dugogodišnjem saradniku ovog portala, koji će svoje knjige o Mostaru predstaviti na književnoj večeri u Umagu.Tekst prenosimo u cjelosti.

Tibor Vrančić i njegove knjige o Mostaru

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Umagu organiziramo u četvrtak 25. 10. 2018. u 20:00 sati susret s našim sugrađaninom Tiborom Vrančićem, kolekcionarom, publicistom i nakladnikom. Vrančić će nam predstaviti pet svojih knjiga o starom Mostaru, uz projekciju mnoštva povijesnih fotografija i slika. Na kraju će nas upoznati i sa svojom kolekcijom fotografija starog Umaga!
Dobrodošli!

O autoru:

Tibor Vrančić, rođen je 1952. g. u Subotici. Kao šestogodišnjak doseljava u Mostar gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i ekonomski fakultet. Sve do zadnjeg rata radio je u koncernu APRO na poslovima vanjske trgovine, da bi ga posao godine 1992. odveo, prvo u Sloveniju, a nakon toga u Umag, Hrvatska, gdje i danas živi. Kolekcionar je starih knjiga te starih fotografija, posebice razglednica Mostara iz austrougarskog perioda.
Skupljajući već dugi niz godina stare fotografije i tekstove o Mostaru, nastojeći time sačuvati sjećanje i uspomenu na onaj njegov nekadašnji izgled i ugled, jedan je od inicijatora za pokretanje jedne trajnije arhive povijesnih slika i pisanih dokumenata Mostara, besplatno dostupnih svima koje zanima ova materija. Ovaj projekt, koji je zaživio na internetu pod imenom CIDOM (Centar za dokumentaciju Mostar), ostvario je uz pomoć prijatelja entuzijasta. Tako se na stranici www.cidom.org može pronaći ogromna arhiva knjiga, tekstova i fotografija iz svih razdoblja povijesti Mostara.


Do sada je samostalno objavio tri knjige tematikom usko vezanima za Mostar. Prva knjiga “Mostar – krhotine prošlosti” (izdavač vlastita naklada, tisak Fram Ziral, Mostar, 2010.) je mozaik slika i sjećanja na stari Mostar, a druga – “Ćesar na ćupriji” (izdavač Fram Ziral, Mostar, 2013.), povijesni je roman o posjetu cara Franje Josipa Mostaru. Nakon male pauze, samostalno je objavio knjigu “Stambol u Mostaru” (izdavač Fram Ziral Mostar, 2017.), koja je svojevrstna zbirka zanimljivih tekstova o Mostaru iz literature objavljene prije 100 i više godina. U suradnji s Ismailom Bracom Čamparom i Smailom Špagom 2017. objavljena je njihova zajednička knjiga “U sjeni zaborava” (izdavač IC štamparija Mostar), koja je pokušaj autora da slikama i kratkim tekstovima otrgnu od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u Mostaru. Nakon pune četiri godine ležanja knjige u njegovu računaru, nažalost, Ismail Braco Čampara nije doživio objavljivanje ove zajedničke knjige – dva dana prije zvaničnog izlaska knjige iz tiskare, preminuo je.
Petu knjigu Vrančića (opet u suradnji sa Smailom Špagom i Ismailom Bracom Čamparom), “Perom i kamerom o Mostaru”, također je izdala izdavačka kuća Fram Ziral Mostar. Radi se o knjizi koja donosi mnoge zanimljive tekstove o Mostaru koje su napisali brojni inozemni putopisci s kraja 19. i početka 20. stoljeća posjećujući naš grad. Svi ti dojmovi o Mostaru predstavljaju svjedočanstva jednog povijesnog vremena i čuvaju ih od zaborava. Prvi je to pokušaj predstavljanja brojnih putopisaca koji su posjetili Mostar u jednoj knjizi. Usto, u knjizi su obrađeni i brojni fotografi iz istog perioda (skupa s njihovim fotografijama grada) koji su kamerama ovjekovječili Mostar. Fotograf s početka dvadesetog stoljeća je snimao likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih objavio u knjizi ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koje je zapadni svijet stvorio prema ovoj zemlji.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
18.10.2018.

Ko je kome šta?


Kratki riječnik rodbinskih odnosa

Ono kad stalno pitaš: koji je naziv za bratovu ženu, ili šta je to amidža, ili šta znaći jetrva.
Objašnjejne za neke najčešće korištene nazive:

Amidža, adže, stric, striko, strikan, striček….......očev brat
Amidžinca, strina………………………..............amidžina, stričeva supruga
Dajdža, daidža, ujak, ujo, ujkan…………............majčin brat
Dajdžinica, dainica, ujna…………………….......daižina, ujakova supruga
Tetka, teta, tetica………………….......................majčina i očeva sestra
Tetak…………………………………..................tetkin suprug
Tast, punac………………………….....................supruzin otac
Punica………………………………….................supruzina majka
Svekar………………………………….................suprugov otac
Svekrva…………………………………...............suprugova majka
Snaha……………………………………..............sinova supruga
Zet………………………………………...............kćerkin suprug
Nevjesta, nevesta……………………....................bratova supruga
Svak…………………………………....................sestrin suprug
Svast, svastika…………………………………....supruzina sestra
Zaova……………………………………..............suprugova sestra
Jetrve……………………………………..............supruge braće međusobno
Pašanci, pašenogi, badžanaci……………………..muževi sestara – međusobno
Amidžići, Stričevići…………………… …...........sinovi braće – međusobno
Amidžićne, Stričevne…………………..................kćeri braće – međusobno
Sestrići……………………………………............sinovi sestara – međusobno
Sestrične…………………………………..............kćeri sestara – međusobno
Bratić, bratanac…………………………...............bratov sin
Bratična……………………………………...........bratova kći
Sestrić………………………………………..........sestrin sin
Sestrična……………………………………..........sestrina kći
Sinovac……………………………………............bratov sin
Sinovka……………………………………...........bratova kći
Nećak………………………………………..........sestrin sin
Nećakinja…………………………………............sestrina kći (drugi naziv)
Šurjak, šura……………………………………….brat od supruge
Šurjakinja…………………………………...........supruga brata od supruge
itd...
(nekontamte.blogg.ba.)


17.10.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova kod pozorišta




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Titovu ulicu iz 1900. i 2013. godine.
Da u dubini stare slike nije džamije pod lipom i dućana Mujage Komadine, teško da bi se, po nizu dućana i objekata sa lijeve strane slike, moglo odgonetnuti o kojem dijelu nekadašnje Glavne, a danasTitove ulice radi. Dok je većina objekata sa desne strane slike ostala skoro nepromijenjena, od sokaka kod nekadašnjeg Čardagija hana, koji je izgorio 1898. godine, a na njegovom mjestu 1907. godine sagrađena zgrada Zemaljske banke, pa sve do sokaka prema Maloj tepi, kod dućana Mujage Komadine, dotle je lijeva strana ulice, na slici, doživjela velike promjene. Na novoj fotografiji sada se tu nalaze Šehitluci, gdje su sahranjeni poginuli tokom rata 1992-95. godine.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
13.10.2018.

Pjesma za sva vremena



Pjesma "What a wonderful world" američkog džez muzičara Luja Armstronga snimljena je prije 51 godinu, u jeku previranja Vijetnamskog rata, nastajanja pokreta za građanska prava, jačanja feminizma, pojave hipi kulture i brojnih drugih društveno-političkih promjena u svijetu, kao jednostavna oda miru i bratstvu, pišu američki mediji.
Luj Armstrong (1901-1971) je bio jedan od najuticajnijih džez muzičara i smatra se muzičkim revolucionarom ranog 20. vijeka.
List New York Daily News naveo je da je pjesma "What a wonderful world" nastala u vrijeme "nasilja, mržnje i straha za budućnost".
Singl je objavljen uz slabu početnu reakciju u SAD, ali je u Velikoj Britaniji priča bila drugačija, piše Los Angeles Times.
Singl "What a Wonderful World" postao je najprodavaniji u 1968. godini u Velikoj Britaniji, krenuvši uzlaznim putem popularnosti.
Muzej u Njujorku posvećen Luj Armstrongu organizovao je prošle godine izložbu pod nazivom "50 godina pjesme 'What a Wonderful World'", a na kojoj su predstavljene rijetke fotografije i predmeti kojima je predstavljena priča o snimanju i nastanku čuvene pjesme.


What A Wonderful World
Louis Armstrong

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world
I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world
The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you
I hear babies crying, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world

Songwriter: George Douglas / George David Weiss / Bob Thiele
Songtext von What A Wonderful World © BMG Rights Management, Carlin America Inc

link za video: Louis Armstrong - What a wonderful world ( 1967)



a šta kaže:

Kako je divan svijet

Vidim zelena stabla i crvene ruže,
Vidim kako cvatu za mene i tebe,
I mislim u sebi, kako je divan svijet

Vidim nebo i oblake plave i bijele,
blistavi blagoslovljeni dan i tamnu divnu noć,
I mislim u sebi, kako je divan svijet.

Boje duge, tako lijepe na nebu,
nalaze se i na licima ljudi pored mene.
Vidim prijatelje kako mi mašu rukom, govoreći „Kako ste“
Oni stvarno kažu, „Ja Vas volim“

Čujem kako djeca plaču, gledam kako rastu,
Naučiti će mnogo više, nego što ću ja ikad znati
I mislim u sebi, kako je divan svijet.
Da, mislim u sebi, kako je divan svijet.

(spagos)


10.10.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije - Korzo





Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Korzo iz 1900. i 2014. godine.
Relacija od Titovog mosta do Rondoa dugo vremena je bila mostarsko korzo, a ulica od tog istog mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo.
Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Prije stotinjak godina, neka  mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke bi držala mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku, te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac.
Samo pola vijeka nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem da bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca.
Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan, napisano je u tekstu “Korzo naše mladosti”, autor Smail Špago, u četvrtoj knjizi iz edicije “Mostar, moj grad”.
I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo.
Sve se promijenilo.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
09.10.2018.

Perom i kamerom o Mostaru/Tibor Vrančić/Onomatobleja/So Beats live in Abrašević


O knjizi Perom i kamerom o Mostaru u emisiji Abrašradija:





042 izdanje programa "Drugo ime za slobodu" Abrašradio u partnerskoj suradnji sa ROM
link za Abrašradio:

(spagos)

03.10.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica kod Šehitluka




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Titovu ulicu kod Šehitluka, nekada Glavnu ulicu, a još ranije Carsku džadu, iz 1892. i 2015. godine.
Titova ulica u Mostaru je najduža ulica u gradu, ali i najduža ulica u jednoj urbanoj zoni u Hercegovini. Spaja južni ulaz u urbanu zonu Grada Mostara sa njegovim sjevernim ulazom. Proteže se od naselja Tekija, a početna tačka joj je raskršće sa magistralnim putem na Bišća polju, pa sve do naselja Zalik, ili tačnije, do raskršća poznatog pod nazivom Sutina. U žargonu se za ove tačke zna često zna reći, od malte do malte.
Najvažniji dio ove ulice u narodu je i danas poznat kao Glavna ulica, što je ujedno i ime za naselje oko ove ulice. Glavna ulica se proteže od Narodnog pozorišta pa do raskršća kod Dječje biblioteke, a to je približno jedna četvrtina cjelokupne dužine Titove ulice. Naselja kroz koja prolazi Titova ulica su: Tekija, Luka, Brankovac, Glavna ulica, Carina, Sjeverni logor i Zalik.
U vrijeme turske vladavine, ulica je nosila ime Carska džada, a na ulazu i izlazu iz grada bile su smještene malte, ili carinarnice, na kojima se naplaćivao porez za robu koja je ulazila u grad i prodavala se. U vrijeme Austrougarske, ulica je nosila ime Hauptstrasse, ili Glavna Ulica, što se zadržalo do kraja Drugog svjetskog rata.
Poređenjem slika iz 1892. i 2015. godine uočljiva je razlika u novoizgrađenim objektima, Narodno pozorište i Zemljaska banka, ali je. takođe. uočljivo da se dio objekata sa lijeve strane skoro ni malo nije promijenio u tako dugom vremenskom razmaku. Sa desne strane na novoj fotografiji nalaze se Šehitluci, gdje su sahranjeni poginuli tokom rata 1992-95. godine, dok se na staroj fotografiji odmah uz ulicu vide raznovrsni dućani.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
26.09.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Musala




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Musalu iz 1883. i 2015. godine.
U Mostaru je imenom Musala nazvan trg, koji je u kasnijem periodu izgrađen na mjestu nekadašnje Musale. Zaokružena Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, Musala čini i danas centralni fokus mostarske čaršije.
Relativno mali prostor, ali po specifičnosti i formi, sa objektima na kojima se isprepliću stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan urbanistički ambijent. Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo za Musalu, preživjela je sve tokove istorijskih zbivanja i događanja i od Osmanlijske vladavine, do današanjih dana, pretrpjela mnoge izmjene (iz teksta Hilmije Šiširaka, Mostar, čaršija kakve više nema).
Tokom ratnih zbivanja, 1992. i 1993. godine, čitava Musala, sa svim objektima na njoj, doživjela je najtežu devastaciju.
Do nastanka fotografije 2015. godine, obnovljena je zgrada Muzičke škole, vakufska zgrada, započeta, pa zaustavljena obnova hotela Neretva, a obnova je ponovo započeta do momenta nastanka ovog teksta. U momentu nastanka fotografije u toku su bili radovi na uređenju partera, koji su završeni.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čamara
(Novasloboda.ba)

24.09.2018.

Biti u Mostaru, a ne vidjeti Blagaj?







Tekija, turbe i musafirhana na vrelu rijeke Bune u Blagaju iz XVII stoljeća smješten ispod kamene litice na kojoj se nalazi poznati srednjovjekovni grad Hercega Stjepana privlači posebnu pažnju zbog atraktivnosti pejzaža u kojem se nalazi i zbog specifičnih arhitektonskih vrijednosti sačuvanih do našeg vremena.

Blagaj i vrelo Bune

(iz knjige Heinrich Renner, "Bosnom i Hercegovinom uzduž i porijeko" 1896.)

"Da budeš u glavnom grudu hercegovačkom, pa da ne vidiš Blagaja ni vrela Bune, bila bi sramota, ako imaš i najmanje osjećaja za prirodne krasote, po gotovo, gdje se tu a njima spaja istorijski interes. Blagaj je nekada bio glavnim mjestom u zemlji, dok se je još zvala Humom i Zahumljem, a vladar je stolovao na Stjepanogradu. kojemu se još i danas uzdižu goleme ponosite ruševine na visokoj goloj stijeni, posljednjem ogranku Podveleža. Onda je, kaže narodna pjesma u Hercegovini, Mostar bio šeher, Blagaj varoš, a sada je naopako: Blagaj šeher, Mostar varoš. Blagaj je danas malo mjestance, no okoliš mu je zanimljiv, jer imaš ovdje da vidiš, što u takvoj veličajnosti možda nigdje više u Evropi ne ćeš naći. i što bi, da je u Švajcarskoj, svake godine domamilo tisuće i tisuće stranaca, - vrelo Bune".

fotografije: Mirsad Pintul, 23. septembar 2018.

(spagos)

23.09.2018.

Spomenik kocki šećera








U Dačicama, u Češko,j stoji jedan spomenik, koji pokazuje kocku šećera?
Jacob Christoph Rad je baš ovdje osmislio i pronašao kocku šećera. Kasnije su je usavršili Francuzi, a jedan Belgijanac je na istu ideju došao sasvim slučajno, ili bolje rečeno zbog jedne nezgode.
Danas je skoro svakodnevno pitanje: Sa ili bez šećera, jedna ili dvije kocke? Ovo pitanje dijeli ljubitelje kafe, ili čaja, na dva dijela. One koje ove napitke uzimaju sa šećerom, i pri tome ga koriste u različitim varijantama, smeđi, bijeli, sa kašikicom, iz kesice, ili šećer u kockama.
A baš ta kocka šećera ima svoj spomenik, na granitnom postolju, jedan kubus, koji balansira samo na jednom vrhu Taj spomenik se nalazi u Dačicama, u gradu na južnom vrhu Češko-moravske visoravni. U tamošnjem muzeju, nalazi se postavka, koja podsjeća da je kocka šećera baš ovdje došla na svijet.
A na početku…desila se jedna povreda.
Kao i kod mnogih drugih izuma, i ovdje je pomogla jedna slučajnost, bolje reći jedna nezgoda. Jednog avgustovskog dana 1841. godine, Juliana Rad je povrijedila prst tokom otkidanja komada šećera od mnogo veće, takozvane „glave šećera“. Povreda, sama po sebi, nije bila nimalo čudna, jer se šećer onoga vremena transportovao i prodavao kao vrlo nepraktična „glava šećera“, koja ne samo da je bila tvrda, nego i skoro metar i po visoka! Ko je trebao šećer, trebao mu je i alat, najčešće jedan čekić, kojim bi se od ogromnog komada šećera odbijali manji komadi, kao od kamena. Nakon toga, trebala su klješta da se odbijeni komadi isitne.
Povrijeđena žena je rekla mužu da mora naći neki jednostavniji način od ovog mukotrpnog i opasnog „štemanja“. I njenom mužu Jakobu Christophu Radu, austrijskom generalnom direktoru lokalne rafinerije šećera, koji je uz to bio i entuzijasta pronaazač, nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i izmisli kocku šećera.
Samo tri jeseca kasnije, iznenadio je svoju suprugu kutijom, u kojoj se nalazilo 350 lijepo poredanih, bijelih i roza kocki od šećera proizvedenog od šećerne repe. Izumitelj ih je presovao u presi, koju je sam osmislio. Tom prilikom je presovao nesušeno šećerno brašno dobijeno od glave šećera na mesinganoj ploći sa 400 rupa u kvadratnom obliku, a nakon toga su kocke ostavljane u komoru za sušenje, oko pola dana. Tada su se proizvodile kocke u dvije veličine, sa dužinom ivice tri petine palca, što je oko 2 centimetra, ili polovine palca, što je bilo 1,2 centimetara. Današnje kocke su dimenzija 1,6×1,6,x 1,1 centimetar. U stvari, kod kocke šećera, geometrijski gledano, radi se o jednom kvadru Uz to se i danas nude razne boje kocke šećera.
Kocke šećera su onoga vremena pakovane u kutije, na kojima je bilo napisano ime Juliana, u čast njegove žene. Interesantno, i danas u srednjoj Evropi ukusno zapakovana kutija sa kockama šećera nosi ovo ime.
Istrorija kocke šećčera se nastavlja početkom 20. vijeka u Belgiji, gdje je Thephile Adant, suvlasnik rafinerije šećera Tirlemontoise razvio jednu turbinu za proizvodnju kriški šećera. Prije kristalisanja, sipao je šećernu magmu u turbinu, a čvrstu, osušenu šećernu masu je nakon toga rezao u simetrične kocke. Alternativni postupak za proizvodnju brizgane kocke šećera, koji je slagan u prethodno pripremljene montažne kutije težine 25 kilograma, zadržao se do 1940. godine i poznat je u istoriji proizvodnje šećera kao Adant proces.
Pogon francuskog mašinskog inžinjera i poduzetnika Louisa Ghambona pronašla je jedn drugi način za proizvodnju šećera u kockama uz pomoć rotacionih mašina, u kojima je  samljeveni i ovlaženi šećer presovan u željeni oblik. Ova metoda se koristi i danas.
(goethe)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.09.2018.

Svijet od juče u boji: Istorija nadohvat ruke

"Svijet od juče u boji"

Otvaranje Sueckog kanala, gradnja Kipa slobode, prve moderne Olimpijske igre: Za knjigu “Welt von gestern in Farbe” – “Svijet od juče u boji” koja je ovih dana izišla iz štampe u Njemačkoj, 200 poznatih crno-bijelih svjetskih fotografija naknadno su dobile boju. Fotografije su nastale u periodu od 1850. do 1960. godine i na svoj način svjedoče svjetskoj istoriji. Ovdje je samo dio fotografija iz te knjige.

Na slici se vidi Kristalna palata koja je demontirana nakon Prve svjetske izložbe 1851. godine u Londonu, a nakon toga je montirana južno od Temze, u Snydenhamu. Na fotografiji su prikazani eksponati sa egipatske izložbe 1854. godine, dvije statue iz kompleksa hrama Abu Simpela.

Svečano otvaranje Sueckog kanala u egipatskoj luci Port Said 1869. godine. Punih deset godina, oko milion i po radnika, uglavnom Egipćana, gradilo je 164 kilometra dugi vodeni put kroz pustinju.

Umjetnici pariške livnice Gaget, Gauthier &Co. rade na lijevoj ruci Kipa slobode, godine 1881. godine: “Lady Liberty” je bio zajednički projekat SAD i Francuske. Kip je u dijelovima pravljen u Francuskoj, a kasnije sastavljen na postolju izgrađenom na Liberty Islandu u New Yorku.

Francuska glumica Sarah Bernhardt u ulozi vizantijske carice Teodore 1890. godine. “Božanstvena Sarah” bila je najpoznatija glumica toga vremena, a čak i muške uloge, kao što je Hamlet, bile su sastavni dio njenog repertoara.

Jedna od najpoznatijih željezničkih nesreća desila se na željezničkoj stanici Montparnasse u Parizu 22. oktobra 1895. godine. Voz se nije mogao blagovremeno zaustaviti, prešao je preko perona i udario u zid terminala na stanici. Najinteresantnije u svemu: Poginula je samo jedna osoba, žena koja je radila u kiosku na peronu.

Snimak sa prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine u Atini. Rimski car Theodosius I je zabranio 393. olimpijske igre Antičkog perioda. Nove Olimpijske igre osnovao je Pierre de Coubertin 1894. godine, osnivanjem Internacionalnog olimpijskog komiteta.

Orville Wright leti njegovom jedrilicom iznad brežuljka Kil Devil Hills kod Kitty Hawka u Sjevernoj Karolini. Prije nego što su braća Wright 17. decembra 1903. godine prvi poletjeli sa letjelicom pogonjenom motorom, apsolvirali su oko 700 letova sa sličnim letjelicama, kao ova na slici.

Carska udovica Cixi godine 1903: Jedna od žena cara Xianfenga napredovala je nakon njegove smrti do najmoćnije osobe u Kini. Od 1861. do 1872. vladala je u ime svog maloljetnog sina Tongzhija, a od 1875. do 1889. takođe u ime njenog maloljetnog nećaka Guangxua. 1898. godine strpala ga je u zatvor i vladala sve do smrti 1908. godine. Kinsko carstvo je propalo1912. godine.

Portret fotografija nadvojvode Franza Ferdinanda, napravljena oko 1914. godine, jedna je od poslijednjih slika prije njegove smrti. Prijestolonasljednik je 28. juna 1914. godine, zajedno sa njegovom suprugom, ubijen u Sarajevu, što je bilo razlog početka Prvog svjetskog rata.

Albert Einstein je razvio najpoznatiju formulu fizike  E=mc² u svjetskoj istoriji. Njegova teorija relativiteta objašnjava dugotrajne, čak i do danas kontradiktorne predstave o odnosu prostora i vremena.

Marš soli je jedna od najpoznatijih akcija Mahatma Gandhija iz 1930. godine. Na maršu dugom 320 kilometara simbolično je protestvovao protiv britanskog monopola na so. Tek 17 godina kasnije, Indija je postala nezavisna.

Berlin nakon noći Pogroma između 9. i 10. novembra 1936. godine. Nakon što je njemački diplomata Ernst von Rath u Parizu ubijen od strane jednog poljskog Jevreja, ministar propagande Trećeg rajha Joseph Goebbels je talas pogroma protiv radnji i kuća Jevreja pokušao da prikaže kao “spontani izraz narodnog bijesa”.

Adolf Hitler kratko nakon dolaska na vlast, na mitingu u Dortmundu 30. januara 1930. godine. Predsjednika Rajha Paula von Hindenberg ubijedili su da Hitlera postavi za kancelara. Jedva dva mjeseca kasnije, Hitler sam preuzima svu vlast, uz pomoć zakona kojgaeg je sam pripremio.

Djevojčica u Londonu 1940. godine. Bitka za Britaniju bjesnila je do jeseni. Cilj, uništenje Royal Air forces – Kraljevskih vazduhoplovnih snaga, njemačke vazduhoplovne snage – Luftwaffe nisu uspjele ostvariti.

Slika snimljena 1943. godine tokom ustanka u Varšavskom getu. Otpor je počeo 19. aprila, nakon skoro četiri sedmice žestokih borbi poginulo je 12 hiljada ljudi, još 30 hiljada ih ubijeno u znak odmazde, a 7 hiljada je deportovano u koncentracione logore.

Slika sa dana pobjede 14. avgusta 1945. godine na Times Squere u New Yorku pokazuje sigurno najpoznatiji poljubac u istoriji. Interesantna stvar je da se ovdje ne radi o nekom prijateljskom poljubcu, nego o pravom prepadu na ulici. Kako je kasnije razjašnjeno, medicinska sstra sa slike, koju je strasno poljubio jedan mornar, niti ga je poznavala, niti ga je ikada ni prije ni kasnije susrela. Međutim, slika je ostala kao simbol pobjede.
(web)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.09.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije


Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija do punog stoljeća i više. Ova rubrika je već poznata i objavljivana je na ovom portalu.
Fotografija nikad dosta, pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene u našem gradu od strane znanih i neznanih fotografa.
U novom serijalu, objavićemo fotografije koje do sada nisu bile objavljene na ovakav način, a uz svaku staru fotografiju stavićemo fotografiju iz novijeg vremena, napravljenu sa istog mjesta, sa iste pozicije. Ponekad to nije bio baš jednostavan posao. Neke poglede sa starih fotografija sada sakrivaju objekti, drveće, a ponegdje je neki pogled na objekte sa starih fotografija nemoguć, jer tih objekata jdnostavno već dugo vremena nema, a njihovom mjestu je podignut neki novi objekat. Nadamo se da ćemo ovim serijalom ponuditi jedno interesantno putovanje kroz prošlost i sadašnjost.
Veliki dio novih slika je za svog života napravio naš kolega, drug, oko sokolovo, rahmetli Ismail Braco Čamara. Neka i ovaj serijal bude njemu u sjećanje.
PrirediliSmail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara


(Novasloboda.ba)
12.09.2018.

Sitan znamen: Ploča na stambenoj zgradi kod ložione



Donosimo sliku ploče na zgradi kod nekadašnje željezničke ložione, koja je prije dvije godine obnovljena.
Tekst na njoj glasi:
„Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz perioda Narodnooslobodilačkog rata, koji svoje živote nesebično žrtvovaše za slobodu naših naroda i njen dalji procvat, podižemo ovu Spomen ploču u znak dužne pošte i zahvalnosti. Njihovi svijetli primjeri vječno ce nas potsjećati na veliko djelo i napajati nas snagom istinskog rodoljublja i pregalaštva“.
Na ploči su dalje nevedena imena aktivnih borcaca Narodnooslobodilačkog rata kao i imena civilnih žrtava fašističkog terora, a ispod stoji:
“Neka je vječna slava palim borcima i žrtvama fašističkog terora.
NOR-a Mostar
1955.g.
Radnici željezničke ložione i radione“.
Spomen ploča je obnovljena u aprilu 2016. godine
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.09.2018.

The incredible story of a Bosnian concentration camp survivor


Ramiz Tiro describes his time in concentration camps run by Croat forces as 'hell'

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Al-Jazeera dana 4. sptembra, autorica Mersiha Gadžo)

Ramiz Tiro lost 33kg in camps run by Croat forces, where he was tortured and forced to serve on the front lines.

Mostar, Bosnia & Herzegovina - When 67-year-old Ramiz Tiro was finally released from the concentration camps run by Croat forces during the war in Bosnia and Herzegovina in 1994, he felt like an animal.
Starved and dehydrated, he had lost 33kg. Having spent 262 days in "hell", as he described it, he had forgotten what it felt like to be treated as a human being.
"I thought I wouldn't make it out alive because you lose hope," Tiro told Al Jazeera.
"I was tortured so much; they made an animal out of me. There was psychological [torture], hunger, thirst, non-stop labour, working on the front line amid shootings; you didn't feel like you were going to survive and that there would ever be an end to this."

It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.
RAMIZ TIRO, BOSNIAN CONCENTRATION CAMP SURVIVOR

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.

It was under the leadership of the so-called Croat wartime statelet "Herceg-Bosna" and its military (HVO) that thousands of Bosnian Muslims (Bosniaks) were rounded up from their homes and transferred to a network of concentration camps where they were regularly abused - enduring severe beatings, psychological torture, hunger and thirst while others were shot dead.
Detainees were forced to carry out dangerous work on the front lines for the HVO - digging trenches, building forts and picking up dead bodies - and were forced to serve as human shields, as confirmed by the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia, (ICTY) in 2017.
Some detainees were forced to drink their own urine, others were made to eat shoe polish and grass off the ground. Another detainee was subjected to electric shocks until he blacked out, the ICTY noted.
In another case, the Croat military police forced a Bosniak to lick his own blood off the floor so that "the blood of a ‘Balija’ [derogatory word for a Bosniak Muslim] does not remain on Croatian soil," they told him.
It was under these conditions that Tiro, as prisoner number 320243, spent nine months between 1993 and 1994 in three detention centres including "Dretelj", the most notorious camp in the former barracks of the Yugoslav National Army (JNA) in the so-called Croatian Republic of Herceg-Bosna.

Removing Muslims

This past week marked the 25th anniversary of the declaration of the unrecognised statelet of Herceg-Bosna as a Croatian republic, with Mostar designated as its capital city.
It was formed in Bosnia and Herzegovina in 1991 with the intent to secede from Bosnia and Herzegovina and unite with Croatia, as the ICTY confirmed.
In November 2017, the ICTY sentenced six high-ranking officials of Herceg-Bosna to 111 years in prison.
They were found guilty of contributing to the joint criminal enterprise (JCE), which had as its ultimate goal creating Croatian territory in Bosnia and Herzegovina, including Mostar - the southern city besieged for nine months.
Croatia was also complicit in the JCE, the ICTY said.
Crimes committed against Muslims between 1993 and 1994 "were not random acts of a few unruly soldiers", the ICTY stated in 2013.
"On the contrary, these crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna."




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

Croat forces began their new wave of arrests in May and July 1993.
At night, apartment by apartment, one block after the other, separation awaited each Bosniak family. The men were transported to camps and the rest of the family was typically expelled from their homes in west so-called Croat Mostar to east so-called Muslim Mostar.
Tiro was arrested on the night of June 30, 1993, with the rest of the Muslim men from his neighbourhood, and transported to Heliodrom, a former JNA military facility.
Once the heavy steel doors opened, he saw a room packed with hundreds of drained faces, their owners sitting on the concrete floor. There was barely room to stand, let alone sit, Tiro said.
However, the 19 days that he later spent in Dretelj were by far the worst.
"They wouldn't open the door for days, leaving us shut inside without any food or water," Tiro said. 
When they were given a meagre ration of food, they had only a few seconds to eat it under threat of punishment.
All the while, Tiro asked himself: Why? Why am I being arrested? Why am I being tortured? Why are we being expelled from our homes when our families have lived here for the past 500 years?
“We went to school together [with Croats], we lived together and all of a sudden he’s my enemy now?" he said.
Tiro recognised one of the soldiers who would lock them in as a former schoolmate.
Tiro asked him, “Why is this being done to us? I’m just like you."
“No, no, you’re ‘balije’ [Muslims]. You’re the enemy of our state,” the soldier said.
“This was unfathomable for me,” Tiro recalled. “But I realised what it was about during my time as a prisoner.”

Serving as a human shield

At Heliodrom, being picked from the rows of detainees for labour was a "nightmare".
On some days, they knew they would face "a guaranteed death", Tiro said, working on the front line amid clashes between HVO and Bosnian forces (ARBIH).
“When you went for labour on these days, you weren’t sure if you were going to come back,” Tiro said.
It was here that the majority of detainees would be killed. A truck would leave with 60 detainees in the morning and come back in the evening with only 40 or 50.

Those who survived were covered in blood and in shock.
These crimes were the result of a plan drawn up by members of the JCE whose goal was to permanently remove the Muslim population from Herceg-Bosna.
THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA

Tiro's turn to work on the front line as a human shield came on Saturday, August 14, 1993 - the most frightening day in his life.
Forty men were brought to the front line in the middle of Mostar. An HVO soldier ordered them to head into the clearing and build a protective wall out of sandbags just 10 metres away from ARBIH's position, putting its security at stake.
They hesitated, knowing they would surely be shot at.
"Get out!" the soldier shouted at them. “Or do you want me to kill you all now on the spot?” he said, aiming his loaded gun at them.
With no choice, they headed for the clearing, carrying sandbags two by two. Halfway there, bullets began hitting the sandbags, sending sand spilling onto the ground. Another bullet hit a branch above them.
How many warning shots will there be? Tiro thought to himself.
But there was no turning back or running away as the HVO soldier who had given them the orders kept them in his crosshairs, threatening to shoot them if they did.
"We were surely headed towards death. I was just waiting for the moment when I would fall to the ground," Tiro said.
They set down their first sandbags unscathed, but when they turned back to for more, an explosion went off and they found themselves on the ground.
Tiro had been hit in the head by shrapnel. Blood ran onto his face. He could hardly see. He held his hand to his head stop the bleeding but felt as if a large part of his head was missing. His fellow detainees were also injured, covered in blood.
Luckily, the shrapnel hadn't damaged his brain, the surgeon told him later on when he regained consciousness in the hospital.
His friend and fellow detainee had also survived after undergoing surgery to repair veins and arteries that were ruptured in the explosion.
In spite of the danger, sometimes hunger was so dire in the camp that detainees would risk their lives and volunteer to work on the front lines, just so they could get a tin of food.
Twenty-five years later, the search continues for the bodies of 700 killed detainees, according to the Association of Mostar Concentration Camp Detainees.
To this day, Tiro still has trouble sleeping and suffers from pain. Despite everything he's been through, he says he doesn't hold on to negative feelings.
"By writing my book [Dretelj: At the Door to Hell], I was able to return to my old self," Tiro said.
"It's important to tell our stories so that we don't forget and so that it doesn’t happen ever again.”




An illustration from Tiros book „Dretelj: At the Door to Hell“, picturing a scene in the camp by artist Ekrem Moca Dizdar (Courtesy: Ramiz Tiro)

SOURCE: AL JAZEERA NEWS

Mersiha Gadzo is a journalist and online producer for Al Jazeera English.

(Courtesy: Ramiz Tiro)

05.09.2018.

Sitan znamen: Stećak Radivoja Krivoušića



Preko puta nekadašnjeg Radničkog doma, u malom parku na vrhu ulice Huse Maslića, a kako saznajemo iz rukopisa Hivzije Hasandedića, u malom haremu gdje se nekada nalazila Husein-hodžina džamija, i danas se nalazi stećak iz 15. vijeka.
Na njemu je uklesano da tu počiva Radivoje Krivoušić, jedan od posljednjih bogumila (patarena).
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.09.2018.

Ode još jedna legenda




Marijan Beneš, jedan od najboljih evropskih boksera svih vremena, umro je danas u Banjoj Luci u 67. godini.

Beneš je preminuo nakon duge i teške bolesti.
“Jutros je prestalo da kuca srce našeg velikog šampiona. Umrla je legenda ex-yu boksa”, navedeno je na internet stranici Bokserskog kluba Slavija Banja Luka.
Marijan Beneš je rođen u Beogradu 11. juna 1951. godine, a već sa devet godina ulazi u ring i bori se protiv osamnaestogodišnjaka i pobjeđuje.
Sa samo sedamnaest godina potpisuje za “Slaviju”, bokserski klub iz Banje Luke, gdje i ostaje tokom čitave svoje amaterske karijere.
Bio je prvak Mediterana, prvak Balkana, najbolji sportista Jugoslavije, osvojio je „Zlatnu rukavicu“, „Zlatni gong“, „Čeličnu pesnicu“. Vrhunac svoje amaterske karijere doživljava 1973. godine kada je u Beogradu osvojio titulu amaterskog prvaka Evrope u lako-velter kategoriji. Tada se borio protiv Rusa Kamnjeva.
Nakon amaterske karijere prešao je u profesionalce i osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine.
Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 puta iz ringa izašao kao pobjednik, 21 meč pobijedio je nokautom, a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksovao neriješeno.
Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksovao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz boksa se povukao zbog teške povrede i gubitka oka.
(novasloboda)

04.09.2018.

Kao da se sprema nešto veliko


Kao da se sprema nešto veliko

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportsport.ba dana 3. septembra 2018. godine, autor je A. Ćulić)

Izvod iz matične knjige Rođenih: Mostar u srcu, Velež do groba

Buđenje posrnulog diva

Kada proslavljeni sinonim za snalažljivost i visprenost Tarik Samarah, inače fotograf po fahu, priča o aktivnostima i dogodovštinama koje se dešavaju među navijačima Veleža uoči ili nakon utakmica njihovog voljenog kluba, slušaoci ga uzimaju s rezervom smatrajući da njegove priče graniče s naučnom fantastikom.
Tarik je neprevaziđeni pripovjedač koji ne propušta često utakmice pa čak ni gostujuće. Bio je svojevremeno transparent "Je.o Džanku gdje smo mi bili" aludirajući po kakvim su sve mjestima morali ići da bi bodrili svoj klub. To je bilo u vrijeme kada je Velež prvi put ispao u niži rang gdje se i sada nalazi. Ali ni tada, a posebno danas podrška nije izostajala.
Elem nazvao je Samarah tri dana prije utakmice zajedničkog prijatelja da mu ispriča kako se Rođeni pripremaju za utakmicu sa Olimpikom nakon tri uvodna trijumfa. Takvu priču, prema priznanju pomenutog ne ispriča ni navijač Boce Juniors pred utakmicu s River Plateom. Kaže svi su u kolonama, sa trubama, zastave se viore...
Svoju verziju priprema za subotu Samarah je ispričao oprilike predveče, da bi nekoliko sati kasnije društvene mreže pronijele video: Sve o čemu je Tarik pričao prijatelju, šira javnost imala je priliku vidjeti golim okom. Kolone automobila, Veležov restaurirani Fićo, pjesma, baklje koje gore... najavljivali su rijetko viđen spektakl na stadionu Rođeni.
Ne, ne dolazi ni Derby County, ni Borussija Dortmund, već sarajevski Olimpik.
Euforija koja je obuzela Mostarce proširila se brzinom svjetlosti i među "sarajevskim" Rođenim. Rijetko čijih navijača u Sarajevu, a da ne navijaju za sarajevske rivale, ima više no Veležovih. Velež se naprosto voli i u neka sretnija vremena izazivao je neskrivene, posebne simpatije širom Jugoslavije.
Muhamed Pašić, oličenje je ostvarnog čovjeka i meraklije. Na zidu njegovog ugostiteljskog objekta stoji veliki Veležov grb. Gledaju se tu utakmice razne, ali za jedan se klub smije otvoreno navijati.
Kada je odabrao opciju "attending", da ima namjeru posjetiti Vrapčiće, bio je to jasan znak da bi ovaj autor konačno trebao provjeriti, barem djelomičnio, ono o čemu Samarah godinama oduševljeno priča.
(Samarah odrastao je u Ljubuškom, a njegova osobenost je skoro tarantinovska. Nekadašnji pomoćnik selektora rukometne reprezentacije i trener Izviđača, Zdena Grbavac pričao je jedne prilike o njegovim podvizima iz osnovne škole, budući da su zajedno sjedili u klupi. To bilo prosto nadrealno. Između ostalog Tarik je jedne godine pred zadnji čas srpsko-hrvatskog ili čega već, nabešao bruku kečeva, pa ga je nastavnica fino upozorila da do posljednjeg časa mora naučiti to i to da bi uopće dobio prolaznu ocjenu. Smilovala mu se. Kad je došao zadnji čas bez po muke je pitao da li može odgovarati sljedeći čas. Dragi Tarik, nema više časova, kakav pobogu zadnji čas... O njegovim dogodovštinama s fudbalerima iz reprezentacije koje je slikao netom poslije rata pa im prodavao slike, mogao bi se duži dokumentarac snimiti.)
Prilika je bila jedinstvena. Ljudi kojima je Mostar u srcu (Velež do groba) nakon godina letargije i besperspektivnosti osjetili su da se počinje nešto dešavati.
"Sklonjeni su metilji, sada krećemo od nule. Malo bi bilo pretjerano očekivati neviđene rezultate uporedo radeći na infrastrukturi i praveći dobre temelje. Ali krenulo je polako i to se odmah vidi. Prije tri dana kružili smo po gradu, vidiš šta je raje", priča sarajevski student, rođeni Jablaničanin, a Veležovac po opredjeljenju Ado Palić nakon što je autor s Pajom i još jednim Rođenim - Mešom Pajevićem nekako uspio zauzeti poziciju u kafani uz sami stadion.
Bilo je pola četiri, sat vremena prije prvog sučevog zvižduka.

1. Prije utakmice
Ne postoji autentičniji smisao za humor nego što je onaj u Hercegovini, mada će za Mostarce reći da oni nisu ništa osim -Mostarci, sami za sebe, kakva Hercegovina.
Možete vi susresti razne varijacije istog tog duha svugdje na jugu, i u Crnoj Gori ljudi su prije svega urnebesno duhoviti, ali Mostar je ipak drugo.
Kada progovori očekuj da ćeš prasnuti u smijeh, o bilo čemu da se priča, šta god da je tema. I nije to tako samo u priči. I kada čitaš, Ozrena Kebu recimo koji se "sjeća koliko je samo Baka Slišković plakao onog dana kada su se i jedan i drugi rodili", da je ječalo porodilište i da je on tada znao da će biti Baka virtuoz - krajevi usana šire počinju se širiti lateralno i prema gore.
U moru ljudi ofarbanih u crveno, orila se pjesma, jedni su sjedili i mezeteli poput Profe i Denisa iz Sarajeva, drugi zagrljeni pjevali iz sveg glasa, treći ćakulali, a konobar brisao znoj sa čela jer mu rapidno ponestaje piva.
"Nikad ovo ovako nije bilo", čuje se iz mase.
Pojavljuje se u tome u momčina, u prepoznatljivom je koloritu.
"Gdje si brata, ko ti je javio da je tekma", dočekuje ga drugi i u toj rečenici sublimira čitav taj mostarski neprevaziđeni dar za polupotcjenjivačku 'ta će on' zajebanciju. Kao ono otkud tebe, bola', nisi garant sam skontao da je "ludilo" obuzelo sve...
Ado (odozgo iz teksta) priča dalje kako se proveo na moru. Došao sa suprugom i dvoje djece.
"Ujutro na plažu - priča - oblačim ovaj dres Veleža, kaže žena šta ti je bolan jesil normalan, ma reko samo ti svoje... Naručim, kaže, jednu pivu, dođe mi za sto još tri. Gazda mi rekao molim te da se dogovorimo da sljedeće godine dođeš, upola cijene ću ti dati."
Dobro mu bilo s dresom, sva vrata pootvarao i uvjerio se koliko je Velež drag, poseban, da i dalje ima ono nešto.
Dolazi zatim pjevač Adnan Jakupović i počinje potpuni lom. "Nikad te niko voljeti neće, k'o što te volim jaaaaaa, Semireeeeee, Semireeeeee, Bože fudbala".
Tu, u toj kafani, koja će bude li Velež istrajao na svom putu biti premala i nedovoljna čovjek shvati da ne postoje najvatreniji navijači Veleža jer su svi podjednako vatreni. Imaju samo mlađi i stariji.

2. Za vrijeme utakmice
Ono što prosječan ljubitelj fudbala iz Sarajeva može doživjeti na tribinama među navijačima Veleža vjerovatno je u stanju susresti još samo u Top listi nadrealista. Toliko vrckavosti na svakom pedlju, da je prosto očaravajuće. Ali jeste upravo očaravajuće ako dolazite kao neutralac, reporter kojeg ne zanima mnogo sama utakmica koliko sve ono što pridonosi atmosferi. A atmosfere u subotu protiv Olimpika ne bi postidio nijedan grčki klub sa iole frenetičnim navijačima. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta, ali niko nije u stanju tačan broj odgonetnuti.
"Ma ima jedno sedam hiljada. I protiv Goražda je bilo dosta, ali vruće brate, morali su prekidati igru da igrači piju vode", priča čovjek koji sjedi pored, srednjih godina, čije je dijete udaljeno na tribinama nekih desetak metara.
"Možemo li se ovdje kod tebe smjestiti?"
"Ma može legendo, ako treba i u krilo"
Liskalukom je nadaren kao i većina, pa u jednom trenutku apeluje na svog igrača: "Idi na loptu, nije pegla". Kada se jedan gostujući igrač odlučio previjati na terenu, on je lakonski ocijenio da se neće još zadugo ustati jer je onda "mehka trava, pa mu odgovara". Diskutabilne situacije će da premotaju, pa će iza ponoći svi moći vidjeti je li bilo penala ili nije.
Nije ni završilo prvo poluvrijeme kolega ga s drugog kraja tribine zove na pivu, a kako on odvija, ovaj otpuhnu "meni vala žena nije rekla da moram čitavu utakmicu gledati". I to je samo na jednom dijelu tribine, na bilo kojem drugom isto bi vjerovatno bilo. Ono što je rijetkost za ostale terene bilo gdje u BiH i u bilo kojem rangu takmičenja je ogroman broj djevojaka, žena i djece na utakmici. Ljepota. Vidiš koliko to ljudima znači i koliko bi ljudi bili sretniji9 i ispunjeniji uz jak i snažan Velež...

3. Poluvrijeme
Velež se voli, džaba. Teško je objašnjiva ta ljubav i u najtežim vremenima kada bi svi digli ruke ljudi se i dalje interesuju. Velež je naprosto simbol, pa je tako bio i dedi Ibri iz Zenice koji je svojevremeno svoju skromnu penziju proslijedio na račun kluba od sviju napuštenog.
I dedo Hasan kojeg su slučajno na ulici u Sarajevu nešto priupitali, a on im odgovorio da samo navija za Velež i da se Velež, kako on vidi, polako vraća, također je bio tu. Malu svečanost napravio je domaćin da im se oduži, makar simbolično, jer takve geste simboliziraju neko drugo vrijeme i neopterećenost lokalpatriotskim porivima.
Ljudi su plakali kada ih je zvanični spiker prozvao da izađu na teren stadiona Rođeni čije tribine će uskoro biti natkrivene, i "gdje će morati postaviti stolice, zbog Evropske lige", kako reče naš Paja.
Utakmici osim dvojice deda i nekoliko hiljada ljudi prisustvovali su Vaha Halilhodžić, Džema Hadžiabdić i Sead Kajtaz, legende čija će podrška biti dodatni vjetar u leđa, jer su novi vjetrovi očiti.

4. Drugo poluvrijeme i kraj
Velež je u prvom poluvremenu protiv Olimpika bio konkretniji protivnik, imalo se šta vidjeti, desni bek energičan, pokretljiv, Brandao opasan makar samo i da stoji kod lijeve aut linije, a Nusmir Fajić klasa za sebe. Kada skoči imaš osjećaj da stoji u vazduhu i samo malo glavom pipne loptu, proslijedi je gdje treba. Od "kockaste" lopte pravi okruglu.
U drugom, izlaskom "desetke" Seida Behrama malo je domaćin izgubio konce, čak su se u finišu bespotrebno nečega i prepali, pa je na semaforu nakon 90 minua stajalo 0:0.
"Kada dođe 500 ljudi oni odigraju k'o sat, kaže što su dobri bili, navrate me da dođem. Skupi se desam hiljada oni ne mogu gola zabit'. Dobro je da ga ne primismo ovi nam uvijek jedan šut upute i zabiju gol", bio je komentar našeg susjeda-šereta na kraju.
Brzo smo se relativno iskobeljali iz gužve u Vrapčićima jer nas je put vodio u suprotnom smjeru. Konstatujući kako je šteta što bar jedan gol nije pao, zbog raje, ambijenta, Pajinu djelomičnu neispunjenost zamijeni optimizam:
"Dolazi nama sad Duško Bajević, sad ćemo mi to sve pošamarati. Jesi mu pročitao izjavu? Ama, ništa da ne uradi za Velež ona mu izjava vrijedi para. Svaka mu čast."
A Princ s Neretve nakon ostavke u AEK-u rekao da će se posvetiti sad malo Veležu, jer vrijeme je ipak da se i kaljuže izađe.
Velež se budi, ali istinski, ne ublehaški, a to ljudi prepoznaju. Puni su poleta, elana i iskreno su se s početkom ove sezone predali Veležu. Ima i nekakvih sponzora, no da su pametni ovi drugi, imao bi ih Velež još više jer liči kao da se sprema nešto veliko. Tek će Velež da bude zanimljiviji svima. Osjeti se to u zraku.
(sportsport.ba)



29.08.2018.

Sitan znamen: Radnički dom


Južno od zgrade stare opštine, na uglu Glavne i Hasanagića ulice, nekada se nalazio Radnički dom, objekat s velikom salom i baštom
Iz knjiga Karla Drage Miletića, saznajemo da je 1895. godine zgradu kupio Miho Doder, sin pokojnog Gjure. Vremenom je u zgradi otvorena radionica za izradu aluminijskog posuđa. Nakon smrti Mihe, zgrada se 1927. godine preuređuje za nove vlasnike Ahmeta i Šefku Komadinu.
Nedugo nakon toga, 1933. godine, zgradu je otkupila Radnička komora iz Sarajeva i ubrzo je pod nazivom Radnički dom postala centar okupljanja radništva Mostara. U sali zgrade davale su se filmske i pozorišne predstave.
U godinama prije rata iz devedesetih, u zgradi je bilo smješteno Opštinsko vijeće Saveza sindikata, a sala je, pored potreba Sindikalnog vijeća, korištena i za konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, za održavanje različitih seminara, simpozijuma i sličnih manifestacija. Jedno vrijeme, nakon rata, na spratu bila je smještena uprava Fudbalskog kluba Velež.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.08.2018.

Knjige magične privlačnosti



(tekst koji slijedi objavljen je u „Dnevnom listu“ 16. augusta 2018. godine, autor J.S.)

Promovirane knjige „Perom i kamerom o Mostaru“ i „Stambol u Mostru“

Knjige magične privlačnosti na tragu rasvjetljvanja povijesti Mostara

Očekivalo se da će trifolijum autora Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Ćampara ponovo ponuditi pravi eliksir za dušu jer se dugo bave izučavanjem povijesti Mostara i Hercegovine, što se i desilo. Njihova najnovija knjiga „Perom i kamerom o Mostaru" i Vrančićeva „Stambol u Mostaru" ne samo što obogaćuju literaturu o ovom gradu, nego ujedno predstavljaju novum s obzirom da su ponudili do sada nepoznate tekstove europskih putopisaca u kojima stranci bilježe sve ono što ih je motiviralo da trajno zabilježe i time nam ostave dragocjene podatke o izgledu grada Mostara prije nekoliko vjekova, o događajima koji su se zbili za njihovog boravka, društvenim odnosima, tradiciji, etnografiji, infrastrukturi, običajima. objektima, gospodarstvu i svemu onom što je za njih predstavljalo zanimljivost.

Dosljednost tema

Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreni živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istoriju, osuđen je daje ponavlja."


O knjigama je govorio Zlatko Serdarević. publicist, novinar i kroničar Mostara, istakavši da se u ovo infernalno doba prepuno svakovrsnih devijantnostli, ponora, lutanja i beznađa, pohlepe za materijalnim. desakralizacije i sve većim udaljavanjem od duhovnih vrijednosti koje u biti predstavljaju uzvišeniji a time i svrsishodniji smisao čovjekovog bitka, poput zrake svjetlosti pojavljuju ličnosti koje upravo u istraživačkom i tragalačkom senzu pronalaze prostore za obitavanje unutrašnjeg mira nudeći ga široj javnosti u želji da i sami okušaju pronađene vrijednosti.
Prvi evokativ upućuje nas na zaključak da svi oni emaniraju dosljednost temama kojima se duže vremena bave, a upravo taj element vrlo zorno pokazuje vjernost ideji da vremenom u ogledalu prošlosti, upornim tragalačkim radom, generiranim akcentiranim osjećajem za prošlošću, vrate nekadašnji izgled Mostara i time nam pruže što jasniju sliku grada ranijih generacija.
Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreći živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istorju, osuđen je da je ponavlja."
Ove knjige su na tragu pragmatičnosti da se kroz revalorizacji vrijednosti ranijih generacija potvrdi želja za sticanjem mudrosti kako bi se pripremili za budućnost", akcentirao je Serdarević.
Nema nikakve dvojbe da panis angelicus - duhovna hrana ove trojice autora predstavlja istraživanje prošlosti ali ne u klasičnom smislu istorijske nauke nego kroz reproduciranje putopisne građe i segmentirane činjenice o detaljima koji karakteriziraju Mostar. Ovim i prethodnim njihovim izdanjima, nema sumnje, autori su osigurali mjesto u kulturnoj kronici ne samo grada Mostara nego i na širim prostorima.

Melankolija povezana s 'boljom prošlošću'

Ovakve knjige specifičnog žanra poput brevijara, zbog niza zanimljivosti i karakterističnih događaja koji su se zbili u daljoj prošlosti Mostara, komuniciraju sa najširim slojevima. Autori Vrančić, Špago i Čampara su protagonisti posebne literature prijemčljive zbog svoje patine i tajanstvenosti . Njihova mašta ili san. priviđenje, neostvariva zamisao jednom riječju himera jeste sublimirana u pokušaj vraćanja pozitivnih vrijednosti minulih vremena, od svog djetinjstva pa sve dublje unatrag, uvijek tražeći zapretenu harmoničnost zajedničkog življenja u kome je dominantno mjesto pripadalo ljudskim vrijednostima, moralu, čovjekoljublju, humanitetu, poštovanju drugog i drugačijeg. Diskurs njihovog svijeta je naoko omeđen zavičajem što nimalo ne umanjuje poslanje i rezultate istraživanja. Istorijski, najznačajnije spoznaje nastaju kad se granice krše, prevazilaze i tada se na horizontu pomaljaju nove ali ovog puta šire granice. To udaljavanje od lokalnog se upravo preko revalorizacije tekstova europskih putopisaca jer oni u suštini svojim djelom vrše interakciju i komunikaciju između građana svojih zemalja i ovdašnjih ljudi, kazao je Serdarević iznoseći kišljenje da je u analizi knjiga "perom i kamerom o Mostaru" i "Stambol u Mostaru" upravo ovo suštinska poruka i smisao njihovog opredjeljenja spisateljske aktivnosti.

Zar bi Mostar bio ovako lijep da nije ljudi poput Vrančića, Špage i Čampare koji su u svojim tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincijalnosti?

Čitajući ova štiva kod nas se stvara autorefleksija jer bivamo zarobljeni u minulo vrijeme sa svim njegovim specifičnostima, blagodetima, turbulencijama i manjkavostima. Dugotrajno vršene duboke tragalačke sonde autora u minulo vrijeme od nekoliko vijekova unazad otkrivaju nam isčezli svijet kojeg je do jučer prekrivala prašina zaborava iliideološka zasjenjenost pojedinih društvenih sistema koji su negirali sve ili gotovo sve što su stvarale prethodne generacije. Putanja tragalačkih amplituda autora, nije teško zaključiti, u neprekidnoj je uzlaznoj krivulji što znači da kontinuirana aktivnost i tragalački sens neprekidno doživljava sve impresivniji vitalitet, istakao je Serdarević, iznoseći zanimljivu konstataciju da je pojava melankolije u pravilu u pravilu povezana za bolju prošlost i možda zbog toga ove knjige predstavljaju okrijepu, duševni eliksir, ampulu koja smiruje i u čovjeku stvara izvjesnu dozu nirvane.
Kao što su predstavljeni putopisci vjerovali ili su nagonski osjećali da iskustvo drugih svijetova, a ovdje je riječ o Mostaru i Hercegovini, predstavlja pretpostavku za upoznavanje vlastitog svijeta, tako su autori ove dvije knjige željeli upoznati sebe preko pisanih tragova stranaca. Pored istorijskih činjenica koje stranci nude u svojim zapisima, također, ima dosta poetičnih pasaža u kojima eksplicitno uskrsava snoviđenje, emotivna i estetska komponenta prilikom opisa pejzaža, žanr scena ili gradskih veduta.
„Ova knjiga nam pruža podatke o galeriji fotografa bilo da je riječ o onim sa privremenim boravkom u gradu bilo majstorima koje je Mostar zarobio svojom ljepotom i u njemu su trajno ostali otvarajući fotografske ateljee po uzoru na europske. Među njima su i domaći autori, nama draga i poznata imena kao što su Anton Zimolo, Ivica Grubišić, Tošo Dabac, Zijah Zijo Kolakovlć, I. i R. Jeremić, Franjo Aničić, Dušan Knežić, Mostarac koji je 1913. godine u Briselu osvoju zlatnu medalju za svoj autoportret i drugi. Nije mi poznat bilo koji drugi rad u kome su obrađeni fotografi vezani za stvaranje u Mostaru što knjizi daje dodatnu vrijednost, naglasio je Serdarević fokusira-jući se potom na knjigu Tibora Vrančića "Stambol u Mostaru".

Vapaj i eho minulih vremena

Kazao je da je Vrančićeva knjiga "Stambol u Mostaru" koncepcijski bazirana na izboru zanimjivih tekstova brojnih recentnih autora o Mostaru, te da je na istom je tragu kao i prethodna. Konstatirao je da se, zbog evidentne ljubavi Vrančića prema Mostaru nameće jedno pitanje - zašto je Mostar bogat grad?
 Odgovor nam daje Oscar Wilde svojom mudrom izrekom postavljajući retoričko pitanje: „Tko je siromašan ako je voljen?" Zar bi Mostar bio ovako lijep i drag da nije ljudi poput Vrančića. Špage i Ćampare koji mu svojim izdanjima sa tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincljalnosti? Tibor Vrančić nas u ovoj knjizi uvjerava da nekulturi zaborava nema mjesta Jer duh nije uništen, kao što Hemnigvay poručuje da se „čovjek može uništiti ali ne i pobjediti". Za one koji se bave poviješću znana su imena povjesničara čiji su selektivni tekstovi zastupljeni u knjizi. To su: fra Nikola Lašvanin. Hamdij Kapidžić. Jusuf Mulić, Ivan Zovko. Husaga Ćišić, Martin Đurđevtć, fra Ivan Frano Jukić, fra Dominik Mandić, Matija Mažuranlć. Carl Pezz, Hivzija Hasandedlć, Robert Michael. Prokopije Ćokorilo, Joanikije Pamučina. Serafim Solaja, potvrdio je Serdarević.

Tumač duše

Knjiga je likovno obogaćena faksimilima akvarela Miodraga Milićevića sa motivima gradskih veduta. Stiče se utisak da se slike sa tekstom toliko umrežavaju da se ovo izdanje teško može zamisliti bez bilo koje od ove dvije komponente. Tekst i slika su se proželi do te mjere da žive jednom frekvencijom stvarajući kod čitatelja kompleksniji doživljaj.
Iako Vrančić nije imao nakanu da napravi antologijski izbor tekstova o Mostaru poznatih autora, književnika, putopisaca, znanstvenika ili novinara , knjiga ipak ima dodirnih točaka s takvim izdanjima. Kao tumač duše Mostara, njome doprinosi podizanju duhovnih karijatida Mostara.
Ovakve knjige mogu nastati samo u kontemplaciji o Mostaru kao osobnoj opsesivnosti i prijatnom usudu. Na njenim stranicama čujemo njegov vapaj za minulim vremenima, ali i eho tog doba kao upozorenje da ne postoji diskontinuitet vremena te da je zaborav u svakom slučaju poguban.
Promocijom je sa znatnom dozom iskustva i profesionalnosti moderirao glumac Nedžad Maksumić. dok je dijelove iz knjiga čitao Sead Đulić.
J.S.

Mostarsko ljeto 2018., kulturna manifestacija sa nizom programa iz svih grana umjetnosti, koja je počela u lipnju bliži se kraju. Promocija dvije knjige trojice koautora kao 36. sadržaj pira, u slavu umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva, privukla je veliki broj posjetitelja

(Dnevni list)





Stariji postovi